Bili smo posvuda, po ulici, kod roditelja, u domu, skoro kao beskućnici. Prezadovoljna sam ovim smještajem, kaže Silvana Miftarević
RIJEKA Kako se živi u nužnom smještaju Grada Rijeke, formiranom tijekom zadnjeg desetljeća u zgradama i radničkim barakama u Ulici Antuna Mihića, u Mihačevoj Dragi, u Ulici Ivana Žorža? Svi građani koji tamo imaju dom – a riječ je o oko 450 osoba, samaca ili obitelji – imaju o tome svoju priču i svoje viđenje.
Ipak, možda najbolje o životu u tom riječkom sirotinjskom getu znade i može skupno izreći Nevenka Kovačević, zaposlena u riječkom Crvenom Križu, među ostalim sa zaduženjem skrbi za nužni smještaj Grada Rijeke.
Zajedničke sanitarije
– Ovdje se živi onako kako si ljudi sami uspiju napraviti. Tko se trudi oko reda i čistoće u takvim uvjetima i živi, a trude se mnogi. Ima i onih koji oko toga ne vode brigu i to ovisi o tome kakva je čija prošlost, kakve su čije navike…
Ima ljudi, pogotovo obitelji koje su lijepo uredile sve prostore koje su dobile u najam, pa čak i okoliš, i žive normalno. Ovdje su si stvorili dom i zahvalni su Gradu Rijeci što im je ovaj smještaj omogućio jer da nije, oni to najbolje znaju, mnogi bi od njih bili na ulici.
Ali ima i onih koji su se zapustili, koji su izgubili nadu da će im biti bolje i koji životare, kaže Kovačević, s kojim smo prošetali zgradama nužnog smještaja u Mihačevoj Dragi u kojima su smještene i obitelji i samci.
Koliko je naša sugovornica važna za njihov život u tom naselju vidi se odmah jer svi joj prilaze, bilo da je pozdrave, bilo da nešto trebaju – informaciju, kakvu pomoć, štogod se požaliti.
Stambeni uvjeti u svim tim prostorima dobro su opisani nazivom koji im je dan – uvjeti su nužnog smještaja. Obitelji dobivaju u najam po dvije sobe, samci i parovi bez djece po jednu koja im je i spavaća soba i kuhinja, sav životni prostor.
Sanitarni čvorovi su uglavnom zajednički, na zajedničkom hodniku, i dijele ih po nekoliko obitelji ili samaca. Velika većina stanovnika nužnog smještaja nezaposlene su osobe, mnogi radnonesposobni, ali i mnogi sposobni za rad.
Velika većina njih živi od socijalne pomoći države, neki od skromne mirovine, neki i hraneći se u pučkim kuhinjama u gradu. Kako bi umanjili svoju neimaštinu mnogi od tih ljudi skupljaju plastične boce i druge upotrebljive stvari – s druge strane, ima i onih koji su se potpuno prepustili, koji žive po inerciji svojih starih loših navika.
Ima i onih koji rade, koji žele raditi, a takvi ljudi nađu bilo koji posao samo da im bude bolje. »Ima ljudi koji ovdje žive i po četrdeset godina, poput bivših radnika Torpeda. Iz nužnog smještaja još nitko, koliko ja znam, nije otišao negdje privatno ili u neko svoje vlasništvo, ali je dosta ovih ljudi predalo molbe za gradski stan«, objašnjava Kovačević.
Kao u vili
Upoznala nas je s nedavno doseljenom mladom obitelji s troje male djece – Sefedima Rize i Silvane Miftarević – koji su u samo dva tjedna već pokazali da žele živjeti normalno.
I za nužni smještaj Grada Rijeke postoji lista čekanja. U ovom trenutku za takav je krov nad glavom na toj listi pet osoba. Od početka formiranja nužnog smještaja, počev od 2000. godine, liste čekanja stalno postoje, kao što redovito ima i onih koji taj smještaj odbiju. Izlazak iz siromaštva i u Hrvatskoj je vrlo težak i spor tako da i taj smještaj koji bi trebao biti doslovno nužni, što znači i privremeni, velikoj većini stanara nažalost postaje stalni
U najam su dobili dvije prostrane sobe koje su očistili i ofarbali, u hodniku su formirali kuhinju, a očistili su i okoliš. »Bili smo posvuda, po ulici, kod roditelja, skoro kao beskućnici, a ja sam s djecom bila i u dječjem domu.
Prezadovoljna sam ovim smještajem. Već smo dosta uredili i još ćemo. Fali nam puno toga, a najviše kutni kauč za sjedenje i možda spavanje«, rekla nam je Silvana ponosno pokazujući svoj dom, djecu i muža. Za njega kaže da je vrijedan i da radi sve što može kako bi zaradio za život. Sam Sefedim ponavlja da traži posao, a o smještaju koji su dobili zaključuje: »Ovo je za nas vila«.
»Život je borba. Kad nije bolje i ovo je dobro jer je mala najamnina. Ipak, i mi želimo u gradski stan – i već sam predala molbu«, ukratko svoj šestogodišnji život s bolesnom kćerkom, u nužnom smještaju, opisuje riječka umirovljenica Roza.
Sa svoja četiri zida nužnog smještaja zadovoljna je i Slavonka Božica Kokorović tako da se za gradski stan ni ne natječe. S druge strane, njezini susjedi Džemal Salkanović i Zdenka Palijan svakako se žele preseliti u gradski stan.
»Trebamo taj stan jer smo bolesni i trebamo svoj mir, ali sumnjam da ćemo ga dočekati – mi smo 470. na listi. Ovdje je život težak, ima problema, a živimo kako živimo. Da bar nas dvoje imamo dvije sobe, bilo bi bolje, jer ovako u jednoj imamo i spavaću i primaću sobu i kuhinju…«, žali se umirovljeni Salkanović. Napokon, iskustva života mnogih u nužnome smještaju slična su njihovome, i mogla bi se nizati i nizati.
