Torta, a torba!? Torba, a torta!? Grešno, slatko zadovoljstvo u svakom slučaju! Dvostruko slatko! Jer i torta je i jestivo je, a čini se torba je i to recimo Channelova, ona za kakvom svako žensko čeljade koje drži imalo do sebe kad-tad mora barem duboko uzdahnuti! Ahhhh, da je meni jedna… E, pa, odnedavno je nabaviti Channelovu torbicu iznimno jednostavna stvar, a da sve bude još bolje i čudnije kad ovu torbu donesete kući, nema  muškarca koji će vam zamjeriti. Mislim, ako i ima takvog riješite ga se, jer taj ni za koga nije.

A za sve je ‘kriva’ Ana Marcelić i njena odluka da se ostavi uspješnog i uhodanog frizerskog posla i baci naglavce, cijelim svojim bićem u jedan posve drugačiji svijet, onaj slastičarski. Danas, kad je priupitate kako je sve to krenulo, Ana će isprva ponuditi posve neodređen odgovor, spomenuti će, primjerice potrebu da se okuša u nečem kreativnijem, ili će dati naslutiti kako joj je bilo dosta konfekcijskih slatkiša. A onda slijedi ono najjednostavnije i najlogičnije pojašnjenje – u svijet kolača gurnula su je ponajviše njena djeca!

I Channel i Louis Vuitton

Dekorirani cupcakes, praline od vanilije, cake pops, mousse svake vrste, peanut butter cookies, te desetak vrsta torti u svakodnevnoj ponudi, samo su dio bogata izbora.  No, ono što je čitavu stvar diglo na višu razinu jesu torbe svih boja, vrsta i oblika, može Channel, može Louis Vuitton, a bit će, ne treba sumnjati, skoro i Birkinica. Torbe za kojima dame luduju, ako već u igri nije i aktovka Louis Vuitton pa da za njom polude i muškarci.

A ova mala novinarska ekipa jednostavno je imala sreće. U posjet Ani Marcelić došli smo taman u trenu kada se jedna ružičasta Channelica stvarala. Ana sjedi uz radnu plohu, a na plohi ružičasta neka masa. Ana nas uči da je to šećerna masa koja se ticino zove. Jestiva je i podatna taman toliko da je Ana poput vješte skulptorice razvlači kako god to zaželi. Razvučen komad smjese Ana lagano bocka, uzduž i poprijeko.

No, muškarci nenavikli na Channel torbice u toj fazi još uvijek ne naziru ništa, osim što osjećaju posvemašnju skepsu. Neće to nikada biti torba, misle, a makar to na glas ne govore.

Oživljen slatki raj

Taj čas torba, ta položena Channelica (jer može ona biti i uspravna, odnosno stojeća) dobiva lagano obrise u koje više ni neuki muškići nemaju zašto sumnjati. Vješte ruke prelaze preko njenih rubova, slažu kopčicu, oblikuju i lijepe do jedan detelj bez kojeg torba ne bi bila Channel. Sve ide začudno brzo, elegantno i profinjeno. Ali, zašto baš torbe!?   

– Jer, sam na sve slaba, i na torbe i na cipele, ha, ha, barem tako moj suprug veli. Ma, sa ženskim assecoriseom ne možeš pogriješiti. Volim kreativnost, volim ispuniti želje kupaca, a ako već nije lako kupiti pravu Channel torbicu zašto ne nabaviti jednu ovako i ispuniti svoju želju – kazuje Ana inače majstorica ukrašavanja koja je uostalom nedavno počela i tečajeve  dekoriranja držati.

Ispuniti želje i oživotvoriti ideje onih koji dođu po svoj komad slatkog raja Anina je misija. Zato su iz njene kuhinje izlazili primjerice i slatki ručni satovi što su ih djevojke poklanjale svojim mladićima, ili pak od slatkiša satkani mali striperi što idu k ludi za djevojačkih večeri, da torte u obliku štikli i ne spominjemo. Jedini je ‘problem’ što bi mnogi najradije torbu tortu dovijeka samo gledali. I mogu, jedno pet dana bez problema, kloniti se viljuške, no onda bi bilo šteta ne počastiti nepce slatkim Channelom.   

Meni je super

Dok Ana posao privodi kraju, taj pravi mali posve autorski rad, pričamo i o cijenama. Ako one ‘obične’ torte stoje kojih 200, 250 kuna onda se s obzirom na uloženi trud, vrijeme i kraetivnost 450 kuna za malu Channel torbu vrijednu i dvadeset šnita i ne čini puno. Velika je naravno skuplja i sve zapravo ovisi o željama, veličini, uloženom trudu. Dakle, puno ili malo? Umjesto odgovora bolje je reći kako se tjedno nekad i tri, četiri torbice naprave, ili pak kako ih naručuju prijateljice za prijateljice, muževi za  žene, mladići za djevojke, sinovi za majke, kćeri za majke, majke za kćeri…  

A onda, elegantno kako je i počela posao, Ana Marcelić je stavila točku na i. »Sretan ti 30-ti rođendana«, jedino je iz čega bi se možda dalo naslutiti da je to ipak više torta nego li torba. Onaj tko je u Karlovcu dočekao imao se čemu veseliti. Pitamo, za kraj ove slatke avanture, Anu i kako objašnjava činjenicu da se sve više svijeta dalo u posao s kolačima i tortama i to jako dobrim, originalnim i novim tortama.

– I ja se pitam. Nije, naime, lako u to krenuti, troškovi su veliki. Ali, meni je to super. Jer, slastičarski posao je lijep, baš lijep – zaključuje Ana.