Nisam platio zakupninu 3, 4 godine. Nema posla, nisam imao odakle. I prije su bili najavljivali deložaciju, ali su je odgađali. Ovaj put nije bilo milosti, ali su me ipak zatekli iako sam znao da će mi kad-tad zapečatiti vrata
Deložirali jučer ujutro urara iz Ciottine ulice. Točno u 9 sati na vrata urarske radnje 77-godišnjeg Emila Gabrielisa pokucala je ruka zakona iz gradske uprave. Čim ju je vidio, znao je koliko je sati. Znao je da je njegova poslovna karijera istekla. Kud će, što će, uraru Emilu nije preostalo ništa doli početi kupiti stvari. Samo, odakle početi? Koji dio prvi iznijeti iz radnje, kad je svaki dio inventara s radnjom srastao, ukorijenio se na istom mjestu još od 1973. godine, pitanje je koje je mučilo Emila.
Stigoše jutros kao partizani, jedna mlada ženskica mi je rekla – imate pola sata da ispraznite prostor. Znate, ja sam polunepokretan, taman sam izašao iz bolnice jer sam imao trostruki prijelom ruke. Pa da su mi barem dali rok od nekoliko dana da se iselim kao čovjek, kaže nam gospodin Gabrielis.
Na ulici
Pa što ćete sad?
Nemam pojma. Nemam ni dopunsko zdravstveno osiguranje, sad sam bio više od mjesec dana u bolnici, nemam čime platiti 3 i nešto tisuće kuna za hospitalizaciju. Izbacili me na ulicu, izbacili su mi na ulicu posao i ljubav kojima sam posvetio čitav život.
Pa koliko mjeseci niste platili zakupninu?
Jučer od gradske uprave nismo uspjeli dobiti informaciju o tome koliko zapravo Emil Gabrielis duguje Gradu za zakupninu, jer su svi meritorni po tom pitanju bili na službenom putu.
Ma vraga mjeseci, nisam je platio 3-4 godine. Nema posla, nisam imao odakle. I prije su bili najavljivali deložaciju, ali su je odgađali. Ovaj put ipak nije bilo milosti, ali su me ipak zatekli iako sam znao da će mi kad-tad zapečatiti vrata, kaže nam urar Emil, koji je radnju otvorio prije skoro 40 godina i odonda u njoj sam radi.
Ali ova je radnja još starija, prije 1973. godine držao ju je jedan bivši oficir JNA, kaže nam urar Gabrielis, koji se poslom urara bavi još od 1954. godine. Nakon što je završio školu, počeo je kao šegrt kod pokojnog urara Filipaja.
“Kao urica”
On vam je bio na Korzu, preko puta stare Name, radio sam ja u međuvremenu i u INA-i na poslovima precizne mehanike, ali i u amaterskom kazalištu kao glumac. Ali ljubavi prema urarstvu i satovima nije bilo spasa. Od 1974. godine neprestano sam u ovom poslu i sve je radilo »kao urica« dok nije počeo ovaj nesretni Domovinski rat. Odonda je sve krenulo nizbrdo.
Pitamo ga je li imao neke poznate mušterije.
Kako ne? Osim puno, puno cijenjenih liječnika, dolazili su k meni sa svojim satovima i biskup Mile Bogović i mons. Ivoslav Linić. Ma puno ih je bilo, samo se ovoga trena, ovako uzrujan, ne mogu svih sjetiti, morate me razumjeti. Evo, sad kad sam se vraćao kući nakon deložacije opet sam pao na stubama pred kućom i opet ozlijedio ovu istu ruku koja mi je još uvijek nepokretna, a raskrvario sam i glavu.
Jasno je Emilu to da je sukladno zakonu deložiran, zna i to da je 40 godina radio posao koji voli, da je došlo vrijeme i za mirovinu, ali opet mu nekako teško što ga baš deložiraše, izbaciše, što nije izašao kao čovjek. U biti, urara Emila deložirao je mali interes mušterija za uslugama urara. U prostor ove urarske radnje uselit će najvjerojatnije servis za mobitele ili računala.
