Šarar: Akteri riječke kulture morat će se naviknuti na tržište

U svih ovih 20 godina kapitalizma nije se razvio sloj kulturnih menadžera koji na kulturu gledaju kroz poduzetništvo, kroz uspjeh na tržištu i kroz pažnju publike

Odjel za kulturu mora funkcionirati kao dinamična točka kulturne društvene veze, a ne kao banka ili fond koji loše investira. Pristup koji se svodi na pasivno financiranje, bez stalne komunikacije s protagonistima kulturne produkcije i ikakvog sustava evaluacije glavni je problem u njegovu dosadašnjem funkcioniranju. To kao glavni »grijeh struktura« u upravljanju riječkom kulturom vidi novoizabrani pročelnik Odjela za kulturu grada Rijeke Ivan Šarar, široj javnosti najpoznatiji kao bivši klavijaturist grupe »Let 3« i organizator festivala »Hartera«, koji bi za petnaestak dana trebao sjesti na mjesto što ga je nakon dva mandata napustila Ivanka Persić, odlaskom u mirovinu. Šararova funkcija nije mandatna, no dva mandata su rok na koji i sam pretendira.

   – Mislim da je jedan mandat prekratak za značajne promjene, pa razmišljam o osmogodišnjem ciklusu, jer procjenjujem da je to vrijeme u kojem se mogu pokrenuti brojne promjene i projekti. No, to će ovisiti i o političkoj situaciji, budući da svaka promjena vlasti nosi mogućnost promjene, koliko god se radilo o profesionalnoj i nepolitičkoj funkciji –-kaže Šarar s kojim smo razgovarali na dan kad je objavljeno da je postao pročelnik.

   Natječaj za mjesto pročelnika Odjela za kulturu pobudio je veliko zanimanje – čak jedanaestero kandidata, od kojih je šestero ušlo u konkurenciju. Što vam govori takav odaziv i što je za vas bio glavni poticaj da se javite?

   – Sviđa mi se da je toliko ljudi pokazalo interes i imponira mi što sam odabran u takvoj konkurenciji jer riječ je o jakim, priznatim ljudima s rezultatima. Početnu dilemu oko javljanja razriješio sam shvativši da je to prilika koja se pruža jednom u životu, u smislu da sam upravo sada na onoj granici mladosti i iskustva kad mogu najviše pružiti. Već dvadeset godina sam na sceni kao organizator, muzičar, skladatelj za kazalište… Sve to djeluje dosta široko, ali tema je uvijek ista: kultura, kultura mladih i organizacija.   

Međufaza zvana tranzicija

Pritom sam često bio kritičan prema Odjelu za kulturu, jer bez obzira što je Grad u projektima kao »Hartera« partner, mislim da je konkretna kritika i mala doza konflikta uvijek dobra za posao. Znao sam reći kako bih ja, da to radim, neke stvari napravio drugačije, pa mi se činilo frajerski da umjesto kritiziranja to drukčije zbilja pokušam i ostvariti. Držim se one da je u životu bolje žaliti zbog onoga što si napravio, nego što nisi. Mislim da sam u dobroj snazi da pokušam, a uvijek sam ambiciozan i ne da mi si ići umjereno niz vodu.

Zlonamjerne interpretacije

Vaš izbor na mjesto pročelnika izazvao je podijeljene reakcije javnosti – dok vas jedni doživljavaju kao velikog kreativca koji bi progresivnim idejama mogao donijeti živost riječkom kulturnom prostoru, ima i onih koji vas doživljavaju kao riječkoga Mucala i spočitavaju vam interesne veze s gradonačelnikom. Između ostalog, kroz marketinšku agenciju »Manufaktura« radili ste političku kampanju SDP-a, izradili web stranicu za osobnu promociju Vojka Obersnela, prijatelj ste i nekadašnji poslovni  partner s mužem njegove glasnogovornice, a i žena vam radi u gradskoj upravi. Što na to kažete i kakvi će biti vaši potezi vezano za »Manufakturu« i »Klub ljubitelja buke«?

– Trenutkom imenovanja na mjesto pročelnika apsolutno ću istupiti iz svih tvrtki u kojima imam udio, a interpretacije koje spominjete doživljavam kao vrlo zlonamjerne. Suradnju s Gradom počeo sam još 2003. godine, i to kroz javni natječaj za marketinško vođenje festivala »Unima«. Nikoga nisam poznavao privatno, sve je krenulo krajnje profesionalno i poslovno, a tako i danas radimo.  Priče da »Manufaktura« živi od Grada su potpuni nonsens, budući da Grad kao klijent zauzima manje od deset posto našeg prometa, a one o zapošljavanju supruge smatram jadnima, kao i usporedbe s Mucalom. Ta priča je zapravo produkt medija, jer je medijima fora da je netko tko je bio u »Letu 3« pročelnik Odjela za kulturu. Ja sam jako ponosan na sve što sam napravio s tom grupom, a kad bi oponenti »Leta 3« uložili toliko energije i fokusiranosti u ono čime se bave koliko i »Let 3« u svoj rad, mislim da bi nam svima bilo mnogo bolje.A isto tako tako, bilo bi fer da se ne zanemaruju i sve druge stvari kojima sam se bavio, kao primjerice da sam diplomirao psihologiju, da završavam poslijediplomski studij iz marketinga ili da sam skladatelj autorske glazbe u više od dvadeset kazališnih predstava. Ne  znam zašto se na vagu ne stave sve činjenice.

Kazalište i muzeji

HNK Ivana pl. Zajca je institucija kojoj ste u programu posvetili najviše prostora, pozivajući na njegovu reformu. Na koji način mislite da bi to trebalo provesti?

– HNK je žarišna točka riječke kulture, ali i primjer nereformiranog kulturnog mastodonta koji je prešutnim dogovorom svih razina uprave ostao jednaka ustanova kao i prije vjerojatno 50 godina. Uz  visoki trošak hladnog pogona koji troši gotovo 50 posto budžeta gradske kulture, veliki problem Kazališta su i prostorni uvjeti, nemogući za rad četiri postojeća odvojena ansambla.Ovako organizirano kazalište nema prostora niti za probe, niti za izvođenje četiriju ansambala, a iz toga automatski proizlazi da nema prostora ni vremena niti za gostujuće izvedbe. To znači da su zapravo svi ansambli podiskorišteni i da skupi hladni pogon time postaje još skuplji.  Stoga je jedna od ideja izmještanje drame iz zgrade HNK-a u neki drugi prostor, a meni se čini da bi Teatro Fenice bio idealan. Mislim da tako  reprezentativni spomenik kulture koji je spletom okolnosti i spekulativnim ulaganjima došao u privatni posjed, bez intencije da se koristi, treba vratiti u ruke grada.

Za razliku od Kazališta, riječkim muzejima koji također djeluju u neadekvatnim uvjetima niste posvetili niti slova. Oslikava li to možda vaš stav prema muzejskoj djelatnosti?

– Nisam imao namjeru pojedinačno se baviti institucijama. HNK je izdvojen kao najveći proračunski korisnik, a ne zbog stava koji u drugi plan stavlja ostale djelatnosti. Muzej grada vidim kao veoma bitan faktor u bavljenju identitetom grada o kojem govorim i mislim da je to dobro počeo raditi, a što se tiče prostornih uvjeta mislim da bi cijeli kompleks Muzeja grada i Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja bilo idealno tretirati kao jedinstveni muzejski punkt, s obzirom da su i jedna i druga zgrada podiskorištene.

Možda bi preciznije bilo reći da su neprikladne za razvijanje muzejske djelatnosti.

– Ako je tako, onda to znači da sve muzeje trebamo iznova sagraditi, a mislim da nam i primjer Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pokazuje da o tome u ovom trenutku nije realno raspravljati i planirati velike investicijske zahvate.

Znači li to da vam se projekt nove zgrade MMSU-a čini bezizgledan i nije među vašim prioritetima?

– Nisam dovoljno informiran o projektu da bih točno procijenio što se njime dobiva i koliki je to uteg na leđima grada i poreznih obveznika. Dajte mi neko vrijeme pa ću se preciznije izjasniti.

A Gradska knjižnica?

– Mislim da je Gradska knižnica važniji projekt, jer djelovanje takve ustanove u svojoj kulturnoj sveobuhvatnosti  ima puno veći utjecaj na kulturno zdravlje grada nego jedna likovna institucija. Također mislim da je, uspoređujući postojeće prostorne uvjete i  broj korisnika koje opslužuju, Gradska knjižnica u puno većem deficitu od MMSU-a. Naprosto zato što je u neadekvatnom prostoru u službi većeg broja korisnika, građana. Zbog toga bih osobno prednost dao izgradnji knjižnice, a mislim da su slična i razmišljanja naših sugrađana. Naravno, pri tome je potrebno konzultirati struku.

   Veliku kritičnost prema Odjelu za kulturu pokazali ste i u programu koji ste ponudili na natječaj: opisujete ga kao birokratizirano tijelo s 28 zaposlenih i šest razina odlučivanja. Što zapravo vidite kao glavne probleme riječke kulture i načina rada Odjela?

   – Ovisno o tome kako gledamo, problema ima puno ili su oni samo jedna međufaza. Ta međufaza je ono što svi vole zvati tranzicija. Mislim da je najveći problem riječke kulture tranzicijski, što znači da se akteri u kulturi nisu navikli na nove okolnosti, a te okolnosti su tržište.

   Ne zastupam ekstremni liberalizam, ali mislim da se dobar dio ljudi koji se bavi kulturom još uvijek previše vjeruje da je njihova djelatnost nešto što mora biti zaštićeno i bogom dano: jednostavno se previše oslanjaju na podršku javnog sektora. Ta podrška nije mala. Grad ima za hrvatske prilike veliki proračun za kulturu, podržava puno inicijativa, ali postoji problem kriterija, praćenja, evaluacije, kao i problem da se u svih ovih 20 godina kapitalizma nije razvio sloj kulturnih menadžera koji koji na kulturu gledaju kroz poduzetništvo, kroz uspjeh na tržištu i kroz pažnju publike.

   Činjenica da su javni novci upravo novci publike znači da je način na koji publika dobiva svoju zadovoljštinu kroz kulturnu produkciju nešto na što se mora paziti. To nije novac kulturnih mecena, već novac svih nas i toga moraju biti svjesni svi akteri u kulturi – institucionalni, izvaninstitucionalni, kao i oni iz Odjela u kluturi. Za mene je to sve isti organizam: ne vidim Odjel kao dvorac izvan ili iznad konteksta.   

Problem raspodjele novca

Nisam sigurna da će teza kako je proračun za kulturu velik naići na mnogo pobornika, posebno ako govorimo o programskim sredstvima koja su drastično srezana proteklih godina – u zadnje četiri godine skoro prepolovljena.

   – O tome možemo pričati satima, no Rijeka u komparaciji s drugim europskim gradovima postotno ima zaista veliki proračun – oko 12 posto. Međutim, postoji problem raspodjele. Ono što se dugoročno mora dogoditi je da se novac koji završava u hladnim pogonima institucija postupno smanjuje. Institucije moraju pronaći nove načine financiranja, razmišljati više tržišno i ne mogu si dozvoliti luksuz dugotrajnog zapošljavanja ogromnog broja ljudi. Ne mogu institucije svojim hladnim pogonima uzimati 80 posto novca, jer kultura u takvim uvjetima ne može prodisati. Odnos između programske i hladnopogonske strane u Evropi je pola – pola, i mislim da tome trebamo težiti.

   Činjenica je da kad odeš u bilo koji evropski grad na prvi pogled vidiš do koje razine ide njihova marketinška osviještenost i do koje su mjere na tržištu prisutne i najklasičnije institucije kulture koje su i dalje u vlasništvu javnog sektora, kao što u nacionalne drame, opere, veća kazališta.   Na žalost, kod nas je ta svijest o komunikaciji s tržištem na najnižim granama, rekao bih čak lošija nego u vrijeme bivšeg sustava. Sjećam se kako je u vrijeme kada sam bio klinac funkcionirala Glazbena omladina. Imam osjećaj da je tada kad je bilo sto puta manje alata za komuniciranje, institucijama bilo više stalo do raznih slojeva publike nego što je danas, što je potpuno apsurdno. No, jasno mi je da na svemu ovome treba raditi s odgovornim ljudima, oni se u tom smislu moraju educirati i proaktivno uključiti u promjene. Naravno da mi nije ni na kraj pameti lomiti sustav preko koljena.   

Više socijale nego razvoja

O tome da se kulturnjaci trebaju ponašati tržišno, stvarati više prihoda, pronalaziti sponzore i druge izvore financiranja slušamo već dugi niz godina. No pitanje je koliko je to uvjetima gospodarski posrnule Hrvatske realno moguće.

   – Ta situacija sigurno nam ne ide na ruku, kao ni činjenica da se sponzoriranje kulture kod nas ne potiče nikakvim olakšicama. No baš zato što smo siromašni ne možemo si priuštiti luksuz kulture koja se oslanja isključivo na jasle javnog sektora.

   Mislim da se uz drukčiju organizaciju i način upravljanja može mnogo napraviti i u postojećim uvjetima, a jedan od velikih problema vidim u dinamici tržišta rada. Hrvatski kulturnjaci koji su navikli na neodređene ugovore i plaće, kad dođu van idu od projekta do projekta, itekako svjesni da svaki projekt i ima svoj početak i kraj, pri čemu su spremni raditi na nekoliko projekata paralelno. Upravljanje kulturom u evropskim zemljama više je projektno nego institucionalno, a mislim da je to model koji ćemo i morati usvojiti.

   Raspršenost programskih sredstava na brojne korisnike bez jasno utvrđenih prioriteta i ikakvog sustava evaluacije apostrofirate kao glavni problem u radu Odjela.

   – Riječki Odjel za kulturu podupire niz aktivnosti kakve ne podupire niti jedan grad u Hrvatskoj, ali je problem što se to svodi na pasivno financiranje i nedostatak proaktivnosti i uvođenja mjera kvalitete i uspješnosti. Poput pasivnog financijaša, Odjel raspoređuje novac na osnovu rada Kulturnih vijeća, nakon čega se povlači u svojevrsno stanje djelomične hibernacije do nove raspodjele.

   Takva politika, više socijalna nego razvojna, svima je bila osrednje dobra, zbog čega je generiran ogroman pasivan međusvijet hobističke, amaterske i poluamaterske kulturne proizvodnje, bez obzira da li je institucionalan ili izvaninstitucionalan. Sustav koji ne nagrađuje uspjehe, ali niti ne kažnjava podbačaje, automatski umrtvljuje motivaciju svih aktera.

   Ako želimo živu scenu to se mora promijeniti, a da bi to bilo moguće, treba nam kulturna strategija koja će postaviti jasne okvire koji će usmjeravati sve aktere u kulturi, a iz njih će proizaći i sustav vrednovanja i evaluacije koji do sada nije funkcionirao na razini sustava, nego na razini niza neusustavljenih individualnih prosudbi.   

Potencijalna riječka konkurentnost

Kulturna strategija trebala bi definirati prioritete koji će Rijeku učiniti privlačnom i prepoznatljvom kulturnom destinacijom: kako ih vi vidite?

   – Kulturna strategija mora zahvatiti sve postojeće kulturne snage, uvažavajući njihove stavove i trenutne sposobnosti. Treba uvažiti i mišljenje publike, a u svemu tome razmišljati o potencijalnoj riječkoj konkurentnosti u širem razmjeru, nacionalno i internacionalno. Kakva će ona biti u ovom trenutku možemo samo maglovito govoriti, no postoje neke teme koje mi se čine bitne i mislim da ih kroz strategiju treba afirmirati.

   Jedna od njih je svakako tema kulturnog turizma, jer već geografski položaj Rijeke upućuje na to da je svaki kvalitetan spoj kulture i turizma jako poželjan, a naročito iz razloga što je Rijeka tradicionalno i kulturno i turistički bila zanemaren grad. Ona mora naći maksimum svog potencijala u tome i prestati biti jedini grad na Jadranu koji ima fenomen ljetnog pražnjenja. Mislim da manifestacije poput Riječkih ljetnih noći, »Hartere« ili Ljeta na gradini – bez obzira što je njihov domet trenutno lokalan ili maksimalno regionalan – predstavljaju dobar začetak na putu tog nastojanja. Pa upravo je nedavno »Novi list« pisao da primjerice »Hartera« puni riječke smještajne kapacitete.   

Mizerno samopoimanje

Veoma bitna tema su i mladi. Rijeka je, barem što se tiče infrastrukture, napravila ogroman korak sa Sveučilištem, a mislim da je sad na kulturi ogroman posao u smislu razvijanja sadržaja s mladima kao ciljnom publikom. Način na koji kultura oblikuje živote mladih i zadovoljava njihove potrebe presudno se odražava na odabir mjesta studiranja, življenja, odljev mozgova…      Dio svog programa posvetili ste i baštini…

   – Kao izuzetan potencijal za razvijanje neke specifično riječke priče vidim čitav niz baštinskih tema, poput fenomena riječke industrijske baštine koji Rijeku razlikuje od svih gradova u okruženju. Mislim da će Rijeka u mnogočemu postati onakav grad kakav uspije biti u procesu revitalizacije bivših industrijskih područja i industrijske baštine, kao što mislim da postoji mnogo kulturno-povijesnih tema koji kroz različite programe zaslužuju bolju valorizaciju i mogu nam poslužiti kao temelj za definiranje sadržaja vlastite identifikacije.

   Konkretno, mislim na fenomene poput istarske ljestvice i zvončara Kastavštine, upisane na UNESCO-vu listu zaštićene nematerijalne baštine, kojima smo se kao regionalni centar apsolutno pozvani baviti. Nadalje, imamo Bašćansku ploču ili Vinodolski zakonik, arheološke nalaze iz rimskog razdoblja, Frankopane, kao i veliku priču o usponu grada od sredine 19. stoljeća pa sve do D’Annunzija.

   Mislim da imamo ogromnu baštinu koja je nesređena iz političkog razloga, jer nam uz toliko diskontinuiteta u stotinu godina nikad nisu dozvolili da je prepoznamo i njome se ponosimo. Upravo zbog toga cijelo to riječko kulturno samopoimanje i jest mizerno. Mi nikad ne znamo tko smo, što smo ni što volimo kod sebe. Rijeka je prije sto godina bila ono što je danas Dubai, jedan senzacionalan grad, ali svijest o tome izvan uskog kruga kulturnjaka gotovo ne postoji. Koliko god nisam sklon životu u prošlosti, mislim da su to vrijednosti koje napokon treba osvijestiti.