Pokretna juha, juha što se nosi u plastičnim čašama i jede po ulici, za deset kuna ili cijenu jedne kave na zg-špici, pokazala se tako nesumnjivo ponajvećim pogotkom ovogodišnjeg Tjedna restorana
U dva tjedna po nekoj gruboj računici prodano je najmanje 420 litara juhe, a to je nekih 2.100 čaša po dva decilitra, ili nekih 21.000 kuna
Zagreb je na čas uistinu bio nalik Velikoj Jabuci, makar Drobnjak ni blizu nema strogoću onog opjevanog brke koji se proslavio svojim juhama u New Yorku. A kombi s juhama u dva tjedna prošao je niz zagrebačkih punktova i svuda je bilo isto. Trideset, a nekad i 45 litara juhe što su je svaki dan kuhala tri nova restorana, prodala bi se u sat vremena.
Pače, bilo je ljudi koji su svaki dan marno pratili kretanje kombija, pa za njim, za juhama. Treći put navraća i Dušica Tomaš. Ovaj put je pazarila juhu od gljiva i onu od celera s hrskavom slaninom, odnosno jednu »Lanternu s Dolca« i »Agavu«.
– Sve su juhe dobre. Ideja je odlična. Sve mi je simpatično i lijepo, pogotovo to što u redu za juhu stoje ljudi različitih profila, od nas umirovljenika do studenata – kazuje nam gospođa Tomaš, taman da se nema tome što pametno dodati.
Eksperiment je uspio. Juha, pa još pokretna, jamačno će se voziti i za nekog novog Tjedna restorana. A oni poduzetništvu skloni možda tu prepoznaju onu zlatnu žicu. Uostalom, u dva tjedna po nekoj gruboj računici prodano je najmanje 420 litara juhe, a to je nekih 2.100 čaša po dva decilitra, ili nekih 21.000 kuna. Za juhu sasvim pristojno.
Još da zagrebačka kruta administracija ne pojede većinu, bila bi juha skoro pa zlatna.