Tiraže padaju većini dnevnih novina, koje brzinom objavljivanja vijesti ne mogu konkurirati portalima i ukoliko se ne promijene, postat će besmislene
Simboličnim rezanjem vrpce, baš kao što se to činilo i desetljećima prije, u neposrednoj blizini Bosiljeva obilježeno je dovršenje druge faze izgradnje Svehrvatskog tiskarskog centra. Riječ je o kompleksu koji, uz osnovni proizvodni sektor u koji je smještena najmodernija, digitalizirana tiskara kapaciteta čak 60 tisuća primjeraka novina dimenzioniranih na 64 stranice, sadrži i moderni hostel u kojem se nalazi ukupno 60 jednokrevetnih soba, na zanimljiv način povezanih i u funkcionalne apartmane.
Naime, hostel služi za smještaj tiskarskih radnika koji u centru Bosiljevo borave 15 dana, koliko im traje smjena. Kako bi uz intimu jednokrevetne sobe dobili i mogućnost samostalnog, ili zajedničkog, pripremanja jednostavnih obroka, na svake četiri sobe dolazi i po jedna multifunkcionalna kuhinja te prostor za druženje. U prizemlju hostela se nalazi i polivalentna sportska dvorana, bazen te jacuzzi i sauna.
Tiskarska metropola
Svehrvatski tiskarski centar nastao je kao odgovor na sve teže poslovanje novinskih tiskara u Rijeci, Zagrebu, Splitu i Osijeku. Nakon velike krize koja je novinskom industrijom vladala u periodu do 2015. godine, došlo je ipak do potpisivanja primirja između tri zagrebačka, te po jednog riječkog, splitskog, pulskog i osječkog dnevnika, kao i definiranja stava po kojem se opstati može isključivo posluje li se sa samo jednom jedinom tiskarom. Rascjepkana tiskarska scena nije, naime, više mogla funkcionirati, jer je ukupna prodana naklada svih hrvatskih dnevnika pala ispod 250 tisuća primjeraka. Zajedničkim je dogovorom usuglašeno kako je jedini izlaz iz krize objedinjavanje tiskarskih kapaciteta.
Uz stotine i stotine znanstvenih radova s područja medicinskih znanosti, današnji rektor Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Pero Lučin se u zadnjih nekoliko godina istaknuo i zanimljivim stručnim radovima s područja reforme nastavnog procesa. Skup radova publiciran pod nazivom Nova generacija učenika i studenata mnogo je puta prezentiran na predavanjima za koja se uvijek tražilo mjesto više. Osnovna postavka s koje Lučin u njima kreće je sve veći nesklad između učitelja i učenika, između nastavnih programa i interesa djece, te na kraju pitanje samog osmišljavanja fakultetskih smjerova koji bi trebali odgovoriti zanimanju studenata ali i potrebama gospodarstva budućnosti. Ukratko prema prof. Lučinu svjedočimo – sudaru digitalnih učenika i analognih profesora.
– Današnja su djeca, rođena u zadnjih 20-ak godina, produkt digitalnog doba. Internet koji se devedesetih razvijao ekstremnom brzinom, formirao je sasvim novu generaciju koja ima malo dodirnih točaka s dosadašnjim povijesnim iskustvima. K tome, brzina kojom usvajaju nova znanja i sposobnost njihovog korištenja nisu bila poznata ni jednoj generaciji prije njih. Ljudi rođeni od tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća generacija su koja iznimno cijeni autoritete, red u zajednici te ostale hijerarhijske podjele. Ono što je slijedilo od šezdesetih pa do osamdesetih godina su ljudi koji preferiraju osobne slobode, individualizirani su ali i skloni statičnom promišljanju svog zaposlenja. Po prilici voljeli bi do mirovine ostati na mjestu na kojem su se zaposlili, žele odraditi svoje radno vrijeme, ali i imat potpunu slobodu u periodima kad nisu na poslu. Karakterizira ih i strah od tehnologije koja im, kako tvrde, može ugroziti radna mjesta i čitav sustav u kojem žive. Najnovija generacija, djeca rođena u zadnjih deset godina potpuno su drugog tipa i uvelike su nerazumljiva svim prijašnjim generacijama.
Naglasak na analitiku
– U slučaju te, kako je nazivamo Y generacije može se govoriti o »multitasking« populaciji, djeci koja imaju sposobnost istovremeno obavljati nekoliko međusobno nepovezanih radnji. Njihova pažnja nije koncentrirana samo na jedno područje i kao takvi nisu podesni za konzumaciju velike većine današnjih, tradicionalnih vrijednosti. Teško se koncentriraju na 45-minutnu pažnju posvećenu samo jednom predmetu, multidisciplinarni su, pa ih standardna pedagogija jako teško može pratiti.
– Bojim se da je odgovor jako nepovoljan po tisak. Informiraju se pretežito preko portala ili sličnih elektroničkih »novina«, nešto manje uz radio ili TV, a tisak im definitivno ne može privući pažnju. Plasman tekstova, njihova dužina i starost, jer da bi se nešto pojavilo u tisku u najboljem je slučaju staro 12 sati, u cjelosti ih odbijaju od čitanja, dok se na njih kao potencijalne kupce tiskovina uopće neće moći računati.
– Da, ali ne ipak tako brzo, jer ima i mnogo generacija koje ne prihvaćaju elektroničko informiranje. Tisak će opstati još godinama, ali će mu se prodajne brojke stalno smanjivati. K tome, morat će se u velikoj mjeri odreći informiranja, a mnogo će više pažnje morati posvetiti analitici i pojašnjavanju pojedinih procesa o kojim će se čitatelji informirati prethodnog dana.
Studij novinarstva
– Morat će se mnogo više stručno usavršavati, intenzivnije pokrenuti proces permanentnog učenja, a morat će, u nekim slučajevima, i odbacivati stečena znanja kako bi otvorili mogućnost prihvaćanja novih znanja.
– U smislu povezanosti s medijima, pokrećemo studij novinarstva koji će se nastavljati na kroatistiku. U skoroj budućnosti pokušat ćemo studiranje novinarstva omogućiti, nakon prethodno završene tri godine studija, i studentima drugih smjerova. Umjesto da netko nakon završenog fakulteta zanat uči direktnim obavljanjem novinarskih poslova, mi ćemo studentima omogućiti predavanja vrhunskih, iskusnih predavača, tako da će sa studija izlaziti sa značajnom komparativnom prednošću u odnosu na studente koji se po završetku nekog drugog smjera žele baviti novinarstvom. Naprosto, studijskim ćemo se smjerovima prilagođavati potrebama. Što se god pojavi kao potreba za studijskim usavršavanjem, bit će predmet našeg ozbiljnog promišljanja čime samo potvrđujemo stav da danas još uopće ne znamo koji će studiji, odnosno poslovi biti najzanimljiviji, najpotrebniji ili najplaćeniji 2018.
Radnici će u Bosiljevo dolaziti iz navedenih centara, a radit će po sustavu poznatom s pomorskih platformi – 15 dana na poslu, 15 dana kod kuće, na odmoru. Raspored tiskanja određuje udaljenost pojedinih gradova, ali moguća su i pomicanja dođe li do specifičnih potreba. Brzina tiskanja pak omogućava da se od 22 do 4 sata odvrti cjelokupna Hrvatskoj potrebna količina novina.
Bosiljevo je odabrano kao idealna lokacija, jer je to prometni čvor na kojem se susreću južna i sjeverna Hrvatska, krakovi autocesta Pula – Rjeka i Split – Gospić, Zagreb je udaljen manje od 30 minuta vožnje, a ni do Osijeka nije potrebno više od tri sata. Kako bi se poslovanje do kraja racionaliziralo, zajednički je i bazni vozni park dok se o lokalnoj distribuciji brinu privatne tvrtke kojima je posao donekle olakšan zahvaljujući činjenici da je i u Hrvatskoj broj novinskih pretplatnika konačno prešao 50 posto. Kako su nam potvrdili čelnici centra, ovakav način ujedinjavanja bio je zapravo spasonosan; ne tako davne 2015. godine djelovalo da tiskani mediji zapravo broje zadnje dane.
Osim zanimljive informacije iz Bosiljeva, portal Novog lista izvještava i o zadnjim danima priprema hrvatske nogometne reprezentacije prije odlaska na svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiju. Izbornik Niko Kranjčar zadovoljan je formom svojih nogometaša, a kao osnovni cilj ističe isto što i njegov otac 2006. u Berlinu – plasman u drugi krug natjecanja.
Digitalne novine
Utopija, jeftini SF ili bliska realnost? Posljedica nastanka The Dailya, prvih svjetskih novina koje kao medij ne koriste papir, već specifične prijenosne monitore, popularno nazvane »tableti«? Kako su nas nedavno s nemalo digitalnog zanosa izvjestili urednik portala Novog lista Jasmin Đečević i najmlađi suradnik istog medija, 24-godišnji Teo Dragović – pred nama je revolucija koja će definitivno promijeniti globalnu medijsku scenu.
Istina, Daily se temelji na činjenici da mu je zahvaljujući engleskom jeziku mogućnost širenja praktično neograničena, te na podatku kako na američkom tržištu već egzistira 50-ak milijuna tih specifičnih prijenosnika. Daily, izvorno dakle Apleov proizvod namijenjen čitanju na iPadu, lansiran je na tržište simboličnog datuma koji nalikuje binarnom kodu – 2.2.2011. Cijena digitalne novine, projekta iza kojeg stoji vjerojatno najutjecajniji medijski magnat Rupert Murdoch, uostalom i vlasnik News Corporationa – izdavača The Suna i The Timesa te skoro bezbrojnih papirnatih novina i magazina – je simboličnih 99 centi tjedno, odnosno 40 dolara godišnje, što znači da dnevna konzumacija Dailya iznosi nevjerojatno niskih 60 lipa! Greška? Ne, nije, jer elektroničke novine odbacuju čitav niz ekstremno skupih i limitirajućih elemenata koji današnje tiskane medije iz dana u dan guraju na sam rub ekonomske opostojnosti.
Kako je, naime, poznato cijena današnjih novina je sedam kuna, što je, dakle, 11,5 puta više od dnevne cijene Dailya. I ma koliko mnogi sedam kuna proglašavali ekstremno visokim i limitirajućim iznosom za prodajnu ekspanziju, istini je bliža tvrdnja da je ta cijena čak i – preniska. Uz sve skuplji papir te porez u iznosu od 10 posto, izradu novina opterećuju zahtjevni tiskarski strojevi, odnosno rotacije, te transport kojeg pak dodatno ugrožava galopirajuća cijena energenata.
Pad naklade
Dakako, kako je zbog čitavog niza razloga prodaja novina sve manja, pojedinačni je primjerak, zbog cijene rada, ali i transporta, sve je skuplji i skuplji. Ma koliko nas neki od uglednijih hrvatskih novinara pokušavali tješiti kako je kriza tiska prevladana, te kako se do kraja 2011. očekuje blagi porast prodaje svih hrvatskih novina, istina je zapravo – okrutno suprotna. Najuspješniji hrvatski dnevnici su u siječnju u odnosu na isti mjesec lanjske godine zabilježili pad prodaje od 11 posto, dok se jednom zagrebačkom dnevniku prodajna naklada srozala za više od 18 posto. Ukupna prodaja svih hrvatskih dnevnika tako danas iznosi manje od 350 tisuća primjeraka – s važnom napomenom da više od trećine tog broja pripada dnevniku koji se na tržištu pojavljuje s cijenom od četiri kune, tako da je ekonomski efekt još i niži.
Je li se onda tisak, pa i ne samo u Hrvatskoj, primaknuo svom zadnjem životnom ciklusu? Odgovora, vrlo polemičnih, a unutar novinarskih krugova često na samom rubu incidenta, ima samo dva – ne »tableti« i digitalne novine su prolazni hir koji nikad neće zaživjeti, a tiskani će se dnevnici nakon prolaska gospodarske krize, vratiti svojim dobrim tiražama. Odnosno – da, digitalni će svijet kako i u svemu drugom, zavladati i u transmisiji dnevnih novina.
Ma u kom se smjeru kretalo ma čije razmišljanje, oba stava imaju nekoliko pozitivnih ali i negativnih odgovora.
Nema žurbe
Dnevni se tisak, opstojnosti radi, treba zapravo pretvoriti u analitičara jučerašnjih vijesti. Ne treba prenositi vijest, osim možda elementarno u nekom kutku, već tematski objasniti posljedice odluka s jučerašnje vladine sjednice. Ili će postati bespotreban.
Tradicija čitanja
Što pak s portalima i tabletima? Ma koliko brzi bili oni su uvelike i – statični. Prijenosnici, istina, nisu teški, no baš da ih netko vucara i pokreće na različitim mjestima, pa tako i na »onima« gdje ma koliko vonjalo nerijetko sa zadovoljstvom listamo novine, nije baš vjerojatno. Tableti su pak skupi. Tenutna im je cijena oko 2.500 kuna, a u hrvatskom je primjeru limitirajući i faktor jezika. Kad bi im, dakle, cijena pala na 999 kuna, teško je vjerovati da bi se brže popeli do količine od 100 tisuća komada. No, kad jednom preskoče tu brojku, opasnost po »papir« postaje golema. Teško je vjerovati da će u Hrvatskoj dnevna pretplata biti 60 lipa, jer nema milijuna konzumenata. No, za nešto više od dvije kune, stvar bi već mogla »klapati«. Kako je pak Daily elektronička novina s prijelomom poznatom iz tiska, te kako se lista dodirivanjem kuta ekrana, jednako kao i papirnate novine, zadovoljeni mogu biti i sve brojniji čitatelji portala, ali i klasični, »papirnati« konzumenti. Za mjesečnu pretplatu od stotinjak kuna, može se dobiti i dva dnevnika, što je više no dovoljno i za teže medijske ovisnike.
U prilog papiru, dakako, govori tradicija i svojevrsna intimizacija koja se kroz desetljeća stvorila između novine, papira, slova i fotografija, te čitatelja. Masnjikavi ekran, koji prigodom listanja stranica može izazvati čak i neugodni, »ljigavi« osjećaj, to svakako ne pruža, pa se na neki način može ustvrditi da će dnevne novine postojati sve dok bude biološki postojala generacija rođena od početka šezdesetih na niže. Bića su to iz sasvim analognog doba koja digitaliju cijene i prihvaćaju, ali u papiru – uživaju.
Svejedno je li to u sjeni borova uz hladnu pivicu, bez straha da će im netko ukrasti »tablet« nakon što zadrijemaju ili uz lagano pirkanje vjetra, na omiljenoj terasi uz »makijato« i mineralnu vodu. Samo da je papir i da tako romantično šuška dok se lista. Ili u svemu griješimo, pa tako do svehrvatske tiskare u Bosiljevu nikad neće doći, a o odlasku Nike i njegovih »vatrenih« moći ćemo saznati isključivo s – masnjikavih, »ljigavih« ekrana jeftinih »tableta« proizvedenih u nekoj kineskoj zabiti.
