Tuniska vlada je puno ulagala u obrazovanje, stvarajući frustriranu obrazovanu ali nezaposlenu populaciju, dok je u Egiptu vojska čvrsto na strani predsjednika Hosnija Mubaraka, napominje spisateljica Abigail Hauslohner
KAIRO Tisuće ljudi na ulicama Kaira nadaju se da će njihove demonstracije protiv korupcije i loše ekonomske politike u Egiptu dovesti do smjena u vladi, kao što se dogodilo s tuniskim prosvjedima u kojima su našli inspiraciju. No analitičari upozoravaju da su u Egiptu prosvjednici suočeni s drugačijim nizom izazova. Juan Cole, povjesničar specijaliziran za Bliski istok na Sveučilištu u Michiganu i poznati bloger, naziva Tunis »jedinstvenim«. »Bilo je mnogo građanskim ratova, bilo je mnogo pobunjenih društava, no ova vrsta fenomena gdje mase mirno izlaze na ulice kako bi tražile promjene svog odnosa s vladajućom garniturom, u arapskom svijetu se nikad ranije nije pojavio, a na Bliskom istoku se nije pojavio od 1979. godine«, tvrdi Cole za CNN. Povjesničar naglašava da je Tunis najsekularnija zemlja u arapskom svijetu, te su njene tradicije išle u korist ženskih prava a utjecaj islamizma je zanemariv. Stručnjak ujedno objašnjava da Tunisu nedostaju naftni resursi kakve imaju neke druge arapske zemlje te da u toj državi nema etničkih podjela po kojima je poznat Bliski istok. Analizirajući prosvjede u Kairu, u Egiptu, stručnjak Mamoun Fandy sa Međunarodnog instituta za strateške studije kazao je za CNN da na horizontu zasad ne vidi »prekretnicu« za Egipat. Ukazujući na snagu egipatske vojske, Fandy tvrdi da je egipatski sustav »presnažan i previše otporan«. S druge strane Eric Trager, stručnjak za političke znanosti na Sveučilištu u Pennsylvaniji, napisao je za časopis Atlantic da »egipatski liberalni aktivisti većinom dolaze iz moderne generacije koja koristi Twitter i Facebook, što budi nadu da će se prodemokratski pokreti tim putem proširiti, čak i u političkom okruženju koje je tradicionalno neliberalno poput Bliskog istoka«. »Ipak egipatski aktivisti su suočeni sa strašnom preprekom, s diktaturom koja je odlučna u nastojanju da diskreditira samu ideju lančane demokratizacije«, zaključuje Trager. Internetsko izdanje Time.com objavilo je tekst spisateljice Abigail Hauslohner naslovljen »Nakon Tunisa: zašto Egipat nije spreman pokrenuti vlastitu revoluciju«. Neki Egipćani »vjeruju da je došlo pravo vrijeme« da prosvjedi dovedu do promjena kao što se dogodilo u Tunisu. »No u Egiptu postignuća neće biti toliko značajna«, napominje spisateljica. »Veći postotak egipatskog stanovništva (nego onog tuniskog) živi ispod granice siromaštva. Egipatski građani redovito se žale na nemarni režim koji bolje poznaje torture nego što vodi javne službe, također su ljuti što im država ubire velik dio kućnih profita. A ipak nitko zasad ne predviđa revolucionarnu smjenu vlasti«, piše Hauslohner. Dva faktora čine veliku razliku između Egipta i Tunisa: tuniska vlada je puno ulagala u obrazovanje, stvarajući frustriranu obrazovanu ali nezaposlenu populaciju, dok je u Egiptu vojska čvrsto na strani predsjednika Hosnija Mubaraka, napominje spisateljica. Drugačijeg je mišljenja novinar Mike Giglio koji u časopisu Newsweek zaključuje da bi prosvjedi u Kairu mogli »obilježiti početak velike pobune«.
