Ovo je priča o jednom sasvim običnom tipu iz Rijeke koji živi na Krku, 40-godišnjem Marku Lovriću koji je dio svog života odlučio posvetiti – spašavanju tuljana. I u svojoj namjeri je uspio, već neko vrijeme volontira u Lenie’t Hart’s Zeehondencreche centru u mjestu Pieterburen u blizini grada Groningena u Nizozemskoj. 

Sasvim slučajno

I priča Lenie Hart slična je Markovoj – tuljane je počela spašavati sasvim slučajno. 

  – Gospođa Hart se sasvim slučajno počela baviti spašavanjem tuljana. Kako mi je ukratko ispričala, dobila je od lokalnog ribara ozlijeđenog tuljana koji se zapetljao u mrežu, te je u dvorištu svoje kuće improvizirala malu bolnicu za tuljane. U međuvremenu je dobila i dozvolu ministarstva za držanje divljih životinja i tako je sve počelo, kaže Marko i dodaje: 

Čisti altruizam

Nakon što je završio raditi u Nizozemskoj, vratio se kući, u Bašku na otoku Krku gdje živi i radi. Kako je njegov posao vezan za turizam, u veljači ove godine opet je mjesec dana volontirao u Centru, a prije nekoliko tjedna opet je otišao u Nizozemsku. 

  – Nisam ni veterinar, ni biolog, ni ekolog, tu dolazim, kako se ono kaže – iz čistog altruizma. Meni je sjever Europe egzotika – mjesto gdje vlakovi još dolaze na vrijeme, gdje se zna red i gdje svatko zna koja su mu prava. U radu sa životinjama dobijem više nego što zapravo dajem. Baš kao i većina ljudi koji su tu došli i nisu vezani strukom za to područje, osjećaj da si nekome pomogao bez da si dobio nešto materijalno ili tjelesno zauzvrat, već samo povjerenje tih divljih životinja, je iznimno vrijedno. Svakome veterinaru i biologu preporučio bih da dođu volontirati u centar jer mogu puno toga naučiti. Osim toga, u Centru su mladi ljudi iz cijelog svijeta tako da je uvijek neka dobra vibra i radi se timski, kaže Marko. 

  A kako izgleda dan volontera u Centru? 

  – Radni dan počinje u 7 ujutro, prva pauza je u 10.30 sati, zatim je pauza za ručak od 12.30 do 14 i u 16 sati je gotova smjena. Popodnevna počinje u 14 i traje do 23 sata. Ujutro se čiste bazeni, vadi se stara riba koju nisu pojeli i ostaci iz bazena, te se daje svježa riba. U Centru postoji i kratki edukacijski program zahvaljujući kojem sam svašta naučio o tim životinjma, kao naprimjer da tuljani ne piju vodu, već tekućinu unose putem hrane, tako da bolesnim dehidriranim tuljanima treba isto tako davati malo vode – s entuzijazmom nam privodi priču kraju Marko i još jednom ističe kako je to posebno iskustvo: 

  – Ukoliko se Udruga za zaštitu bjeloglavog supa sa Cresa preseli u Bašku, sigurno ću se probati uključiti u rad.