Filmska premijera u Art kinu

"Teatar Chaplin...": Emotivni epitaf velikom Naseru

Srđan Brajčić

Dokumentarni film o jedinom romskom teatru u Europi zapravo je posveta Naseru Sokoliju, čovjeku velike energije i entuzijazma, sanjaru i vizionaru koji je riječke Rome uspio uključiti u društveni život svoga grada 



RIJEKA Nekoliko desetaka stolica, možda i stotinu, nedostajalo je  u Art-kinu »Croatia« da bi svi zainteresirani, onako udobno zavaljeni, mogli pogledati dokumentarni film »Teatar Chaplin – tragikomedija u četiri čina« riječkog dokumentarista Zorana Kreme. Doduše, vjerojatno nitko nije slutio da će premijera jednog dokumentarca koji ipak »samo« govori o romskom kazalištu, dakle o »Teatru Chaplin«, okupiti toliki broj gledatelja. Valja preduhitriti sumnjičave i naglasiti da se u Art-kino nije »spustio samo Pehlin«, već je Kremin film okupio gledatelje iz svih riječkih gradskih četvrti. Također, stigli su gosti i iz drugih gradova, pa i Londona. 


    – Puna kino dvorana uvijek iznenadi; bio sam sumnjičav – da nije mama pozvala sve kolegice iz penzije!? Drago mi je da ipak nije bilo tako, već da je publika šarolika, što je i poruka ovog filma – kazao nam je Zoran Krema koji se nada da će svojim dokumentarcem ponukati romsku zajednicu da nastavi s »Teatrom Chaplin«. 


    – Velika je još uvijek tuga zbog odlaska Nasera Sokolija, ali vjerujem će teatar uskoro nastaviti s radom – smatra Krema. 


   Sokolijeva misija




Kako bilo, dvosatna premijera, tijekom koje nije nedostajalo »ciganskog ugođaja«: puno pjesme »Pehlin Kingsa« i Orhana Salija, smijeha i suza, doduše nisu se mogle vidjeti i čuti kokice i slične grickalice, tako je u jednoj večeri ujedinila Rome i nerome. Ujedinila ih je komično-tragična priča o velikom sanjaru i vizionaru, zapravo o riječkom Gandiju – Naseru Sokoliju. Naime, misija Nasera Sokolija bila je da svoje Rome ujedini i uključi u društveni život svoga grada. U umjetnosti, posebno onoj kazališnoj, Sokoli je pronašao katalizator. 


  Sedamdesetominutni Kremin film tako nam priča o »Teatru Chaplin« koji je Naser Sokoli osnovao 2004. godine. U samo nekoliko godina svog postojanja Sokoli je na svoj način ujedinio, motivirao i naučio svoje Rome glumiti, pa je teatar postao ne samo atrakcija na prostoru bivše države, već i diljem Europe. Međunarodnim uspjehom Sokoli je poručio da Romi nisu manje vrijedni, a upravo tu činjenicu, i to na vrlo suptilan način, svojim dokumentarcem želi naglasiti i Krema.  


Smijeh i suze


Samo par dana nakon izvrsnog doksa braće Taviani »Cesare deve morire«, Art-kinu se nanovo dogodio film koji se pozabavio pomalo neobičnom družinom kazališnih amatera – »Teatar Chaplin – Tragikomedija u četiri čina« u režiji Zorana Kreme. Dok je u slučaju Tavianijevih riječ o grupi zatvorenika, u Kreme je riječ o grupi riječkih Roma koji glumom također pokušavaju osloboditi se od društvenih ograda i razbiti određene predrasude. Ali tu sličnosti prestaju.     Dok prvi spomenuti film prati genezu jedne predstave, Kremin komad tek se nakratko zadržava na kazališnim daskama i zanimljivija su mu zbivanja izvan scene. Zato se »Teatar Chaplin« nalazi u vječnom pokretu (automobili, autobusi, avioni) kako bi na neki način podcrtao romsku nomadsku prirodu, samo što je ovdje riječ o kazališnoj turneji. Zato je ono komično u »tragikomediji« iz podnaslova filma rezervirano za samu turneju koja puno duguje Amalricovoj »Turneji«, te na peripetije s kojima se njegovi suludi performeri suočavaju na putu, jer je dio njih krenuo na gostovanje u Makedoniju bez pasoša. Na sreću, Krema ne upada u zamku Kusturičinih »ciganskih« klišeja koji prečesto znaju zalutati u grotesknu karikaturu.     A ono tragično iz Kremine »tragikomedije« iščitava se kao emotivni epitaf velikom Naseru Sokoliju, osnivaču i voditelju »Teatra Chaplin«, te njegovoj naizgled nemogućoj misiji. Njegov pulsirajući lik prisutan je u gotovo svakom kadru. Dok promatramo Sokolijevu bolnu fizičku transformaciju iz žovijalnog sanjara u umornog i teško bolesnog čovjeka koji ipak ne posustaje do zadnjeg trena, postaje nam jasno koliko je tanka spona koja dijeli život od teatra.Dragan RUBEŠA



Jasno, poručuje nam Krema, uspjeh »Chaplina« bio bi nezamisliv bez ustrajnosti, posvećenosti i širokogrudnosti Nasera Sokolija, čovjeka kojem osmijeh s lica nikad ne silazi, pa ni onda kada izlazi iz sobe za kemoterapiju. Kako je kazao Krema prije prikazivanja, dokumentarac je zapravo posveta Naseru Sokoliju. 


    – On je bio glavni mehanizam teatra koji je vodio na neki svoj način. Meni je i danas smiješno da su članovi »Teatra Chaplin« na put u Makedoniju krenuli bez putovnica. Međutim, kada bolje razmislim, nije to samo romska odlika. Ali moć Nasera Sokolija bila je u tome da se znao snaći; uspio je u policiji isposlovati da velika većina teatra na vrijeme dobije svoje putovnice, prisjeća se Zoran Krema. 


    Uz Sokolija, velika zvijezda dokumentarca je glumac i pjevač Orhan Sali. Poput svog učitelja, Sali je zapravo jedan veliki show-program.     – Zadovoljan sam zbog ovako velikog odaziva publike koja je odlično prihvatila film. Bilo je puno smijeha, ali i suza, jer je kraj filma takav, tužan. Vjerujem da ćemo nastaviti s teatrom, imamo nešto u planu. Moramo zbog Nasera, on je bio naša lokomotiva, osnovao je teatar u kojem je bilo puno volje i želje među njegovim članovima – smatra Orhan Sali. 

   – Film mi se doista svidio, lijepo je napravljen. Meni je najviše žao što nas film podsjeća na vrijeme kada smo se lijepo družili. Zahvalan sam Naseru što nas je trpio i puno toga naučio. Žao mi je jedino što je tako rano otišao, a nadam se da će netko od nas nastaviti njegovim stopama, da ćemo naći vremena za teatar – kaže Behram Dipriani, jedan od članova »Teatra Chaplin«.