ZAGREB Juan Estaban Varela čileanski je iluzionist s posebnim interesom za magiju koja se događa bez vidljivog upliva mađioničara (uvjetno rečeno: »na daljinu«) te mimo vidnog polja gledatelja. Istina, sva se cirkuska magija događa upravo u procijepu između onoga što mi mislimo da vidimo i onoga što diskretno izvodi mađioničar, ali specifičnost Varele sastoji se u dramaturgiji tame koja nadilazi uobičajena upravljanja gledateljskom pozornošću. 

    Varela, naime, veže oči i sebi i svojoj publici, smatrajući da putovanje tamom, samim time i drevnim ljudskim strahovima vezanima za gubitak vizualne orijentacije, mora podijeliti s gostima predstave. Ovi »negledatelji« ili bolje rečeno slušatelji i pipatelji, ulaze u prostoriju zavezanih očiju, nakon čega dobivaju na koljena kutiju. Vode ih ruke posebnih asistenata, a prostorija u kojoj se zbiva predstava ostavlja dojam malenog i relativno zagušljivog mjesta; doslovce »crne kutije«.   

Predmeti koji nas kontroliraju

Varela vodi svoju publiku kroz vrlo dugi lanac preciznih instrukcija što nam je, kako i kada izvaditi iz kutije. Iako je glas ovog senzibilnog, zaigranog vodiča iznimno topao, duhovit i srdačan, sama predstava nudi veoma malo iznenađenja. Jer kad izvadimo karte, moramo ih promiješati na točno određeni način i na kraju pogledati koja je karta na vrhu špila, što magičar naravno pogađa. Kada izvadimo kovanicu, moramo zaželjeti želju i staviti kovanicu u za to namijenjenu kutijicu (dodatni je moment što baš u tom trenutku nad kazalištem »proleti božica za ispunjavanje želja«, pa novčić značajno nestane iz kutijice). Kada, pak, izvadimo prsten, moramo ga staviti na prst, opet točno prema uputama, nakon čega Varela pogađa na kojem je prstu prsten završio i obaviještava nas da smo se ovim činom obvezali da ćemo se uistinu predati predstavi. 

    Tu je i pokušaj simulacije »režiranja« određenog unutarnjeg filma gledatelja, čiji se parametri oblikuju prema vrlo jednostavnoj situaciji izbora: uvijek možemo izabrati između dvije karte, dvije boje, dva broja itd. Na kraju, očekivano, unatoč prividu izbora, publika eliminira karte sve dok ne stigne do one koja predstavlja vrhunac niza prethodnih koincidencija. 

   Traganje za kontaktom

Iako je predstava zanimljiva kao humanitarni projekt, osmišljen za slijepe osobe kojima mađioničarski trikovi inače ostaju percepcijski zatvoreni, rekla bih da se predstava »Iz tame« previše oslanja na manipulaciju gledateljima i objektima, a premalo pozornosti posvećuje znatno finijim nijansama izgradnje odnosa s publikom. 

    Jer što je zapravo »susret u tami«? Trebamo li u toj zoni zaista biti tako strogo kontrolirani da čim lagano pomaknemo nogu doživimo diskretni dodir izvođačeve asistentice koja nema povez na očima i koja nas upozorava da moramo sjediti na točno određeni način? Znači li to da zapravo uopće nismo ni u kakvoj zoni izazova, već u nekoj vrsti percepcijske mašinerije? Možemo li podvrgavanje određenom ustroju radnji i reakcija zaista smatrati umjetnošću?  

   Na iznimno zanimljivoj konferenciji posvećenoj fenomenu nove magije, održanoj u sklopu ovogodišnjeg Festivala novog cirkusa, Varela je govorio o potrebi da bude ne samo dobar zanatlija magije, nego i pravi pravcati šaman. Bojim se da ta razina izvedbene uvjerljivosti i dojmljivosti nije dosegnuta, ali barem je otvorena mogućnost kazališnog susreta publike i performera u prostoru bez vidnih ograničenja.