Profesorica filozofije i religijskih znanosti ljubav prema putovanjima spojila je sa željom za volontiranjem i uključila se u tim koji je brinuo o 23 djece u sirotištu udruge Kolajna ljubavi u Songei. Nakon toga, prekrižila je sva druga putovanja i odlučila – ponovo će otići u »crnu Afriku«
Profesorica filozofije i religijskih znanosti zaposlena u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji Majda Praiz do sada je proputovala tridesetak zemalja, a 28. rođendan ovog je ljeta proslavila u Tanzaniji, i to kao volonter u sirotištu što ga je uz pomoć donacija prije nekoliko godina izgradila udruga Kolajna ljubavi.
Praiz je ujedno i predsjednica istarskog ogranka Hrvatskog kluba putnika koji je pokrenuo projekt »Involve me and I’ll understand« putem kojeg mladi putnici, fotografi amateri, prodaju svoje fotografije u različite humanitarne svrhe.
Godina pripreme
– Broj posjećenih zemalja meni ne znači mnogo, ponekad se u neku zemlju zaljubim pa se u nju vraćam. Bitno je putovanje samo po sebi i iskustvo koje ono kao takvo donosi. Prije nekoliko godina tlo afričkog kontinenta dotakla sam u Egiptu, međutim Tanzanija je bila moj prvi susret s takozvanom »crnom Afrikom«, govori Majda Praiz koja nam je u nastavku otkrila kako je došla na ideju da ode u Tanzaniju.
– U meni je oduvijek postojala želja da odem negdje volontirati. Dok putujete, nekako postajete svjesniji problema. Glad u Indiji ili siročad Kambodže nisu više samo vijest iz novina, već postaju dio vašeg iskustva i to vas potiče da pomognete koliko možete. Do sada su to bili neki manji »projekti« uglavnom u Aziji, a susret s Ivanom Parlov otvorio mi je mogućnost i za konkretnu realizaciju volontiranja u Tanzaniji. Od prvog susreta i dogovora s Ivanom do samog odlaska prošlo je nešto više od godinu dana, priča, pobliže objašnjavajući kako teče proces od prijave do odlaska.
– Pripreme uključuju tečaj svahilija i volontiranje u određenim domovima za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Na taj se način volonteri upoznaju te bivaju upućeni u to što ih čeka u Tanzaniji. Važno je da svaki volonter bude svjestan kamo ide i što se od njega očekuje. Otputovati u Songeu znači otputovati u sredinu koja s našim poimanjem svakodnevice gotovo da i nema dodirnih točaka. Velika je količina odgovornosti i odricanja koje svatko mora biti svjestan. Iako, kad stignete tamo, sve što dajete od sebe odjednom se čini neizmjerno lako i potpuno prirodno. To valjda dođe spontano kao odgovor na dječju iskrenost i ljubav koju pružaju, kaže.
Bez predrasuda
U Afriku je otputovala početkom srpnja i tamo je boravila puna dva mjeseca.
– Budući da sam imala sreće i mogućnosti proputovati mnoge zemlje takozvanog trećeg svijeta, prvi susret s Tanzanijom nije mi predstavljao prevelik šok. U svim takvim zemljama, pri prvom susretu, uglavnom nailazite na sveopći kaos, gužvu i buku na koje sam već pomalo navikla i donekle se naučila s njima nositi, priča Majda, koju je u sirotištu dočekalo troje volontera, a za njenog boravka broj je varirao od dvoje do petero volontera. – Djeca su poprilično otvorena i nemaju problema s prihvaćanjem novih volontera. Pogotovo najmanji, oni vrlo brzo pružaju ručice i zavuku se pod kožu. Stariji su po tom pitanju mrvu oprezniji, oni najprije ispitaju teritorij, vide koliko su visoko ili nisko granice postavljene. Zajedno s drugim volonterima brinula sam se od 23-je djece, 11 djevojčica i 12 dječaka u dobi od 4 do 17 godina, objašnjava, dodajući da je bila upoznata s činjenicom da je dio djece zaražen virusom HIV-a, no nitko od njih ne zna o kojoj je djeci riječ. – Možda će nekome zvučati suludo, međutim tu činjenicu gotovo da sam zanemarila. Djeca vas u potpunosti obuzmu i jedino na što se usredotočite je kako što kvalitetnije provesti vrijeme s njima. Naravno da, ukoliko živite s 23 mališana, ne možete izbjeći njihove padove, ogrebotine, posjekotine. To smo pažljivo sanirali koristeći medicinske rukavice, obrisali suzice i krenuli dalje. Ta se djeca ne mogu obratiti nekome drugome ukoliko se ozljede, stoga svaki volonter sve svoje strahove i predrasude mora pustiti kod kuće, poručuje, objašnjavajući koja su zaduženja volontera u sirotištu.
Majda Praiz možda nikad ne bi otišla volontirati u Tanzaniju da nije bilo hrvatske misionarke i voditeljice Udruge za pomoć siromašnima u domovini i svijetu, Ivane Parlov, koja je u gradu Songei na jugu te siromašne afričke države, potaknula gradnju sirotišta u kojem volotiraju osobe iz svih dijelova Hrvatske. U Tanzaniju je prvi put otputovala prije pet godina te nam je otkrila koliko su se prilike u toj zemlji od tada promijenile. Od tada tamo odlazi jednom godišnje, a ako to prilike zahtijevaju, i više puta. – U pet godina se nije pretjerano puno promijenilo, ali ono što jest, itekako je vidljivo. Malo su se ceste poboljšale jer ih grade Kinezi i Francuzi. Otvoreno je više trgovina i grad je živnuo, no to je dovelo i do poskupljenja s kojima se stanovništvo teško nosi. Stigla je i tehnologija pa možete vidjeti televizore s LCD ekranima, najnovije mobitele, al’ naravno sve to samo stoji u izlozima ili je rezervirano za lokalne Indijce ili bogatiji sloj. Od godine do godine ovisi koliko su ljudi gladni jer kod njih je klima najvažnija. Recimo, ove godine je palo premalo kiše i velike su suše pa im je sve slabo rodilo tako da će biti u oskudici. Tako sada u trgovini kilogram riže plaćate i preko sedam kuna, što je preskupo pa će je mnogi jesti samo za blagdane, priča Ivana kojoj se svakodnevno za volontiranje javi barem dvoje ljudi, no ne odlaze svi u Tanzaniju. – Volonter može biti svaka fizički i psihički zdrava osoba željna i voljna raditi s mališanima koji žive u našem domu. Najvažniji je poriv za pomaganjem i aktivnim djelovanjem u svojoj i široj zajednici, poručuje Ivana koja je u sklopu udruge pokrenula i projekt kumstva. – Kumstvo je program po kojem se pomaže djeci bez roditelja ili iz velikih obitelji koje ne mogu svojoj djeci omogućiti školovanje. Potrebno je poslati mail na našu Udrugu i potvrditi svoju nakanu te potom dobivate podatke o djetetu za kojega godišnje izdvajate 120 eura, objasnila je i priznala da često dobivaju i upite za posvajanje. – Imali smo dosta upita za posvajanjem djeteta. No, nažalost, to nije moguće jer Tanzanija ne dozvoljava posvajanje djece izvan države. Morate biti njihov državljanin više od 5 godina da bi vam to omogućili.
Briga 24 sata
– Najjednostavnije rečeno, dužnost volontera je 24-satna briga za djecu. Volonteri se bude oko 6 sati, školarci su tada već obično budni i obavljaju jutarnje pospremanje. Obično još kojeg zaostalog pospanka treba izbaciti iz kreveta, zatim poslužujemo doručak i spremamo klince za školu. Nakon što školarci otiđu, slijedi ista procedura s mlađom djecom koja idu u vrtić. Vrijeme do 11 sati, dok se mališani ne vrate iz vrtića, volonteri koriste za obavljanje različitih poslova koji nisu usko vezani za djecu. Djeca po povratku iz vrtića i škole peru svoje uniforme te im volonteri tu pomažu i nadziru, slijedi ručak, a popodne se provodi u igri i naravno učenju. Svakodnevno dolazi i učiteljica koja radi s djecom, a volonteri po potrebi pomažu pri pregledavanju domaćih zadaća i vježbanju, uglavnom matematike i engleskog jezika. Večera se poslužuje u 19 sati, a nakon večere slijedi priprema za sutrašnji dan i spavanje. Ovo bi bio nekakav okvirni kostur, međutim gotovo niti jedan dan u Songei ne izgleda isto. Obveze djece su naravno prvenstveno škola i učenje, zatim briga o vlastitoj higijeni i urednosti prostora u kojima borave. Oni znaju svoje dužnosti i iako je često, kao i sa svom djecom, potrebno poticaja i nagovaranja da se nešto učini, sve se to poprilično složno obavi, priča Majada Praiz. Svakome bi, kaže, preporučila da se okuša u volontiranju. – Volontiranjem, osim što pomažete zajednici u kojoj volontirate, izgrađujete i sami sebe. Čini mi se kao da još nisam našla adekvatne riječi kojima bih mogla verbalizirati ono što je iskustvo u Tanzaniji meni pružilo. Ali u svakom slučaju, smatram da volontiranje bilo kakve vrste pomaže pri rušenju predrasuda i stvaranju ispravne slike o svijetu što doprinosi razvijanju zdravih stavova i razmišljanja. Također, takva iskustva pomažu vam razviti zahvalnost za ono što imate i često u životu uzimate zdravo za gotovo, poručuje i priznaje da će i sljedeće godine ponoviti ovo nezaboravno iskustvo. – Sva moja putovanja sada su pala u drugi plan. Otkako sam počela putovati, imam listu mjesta koje želim posjetiti, i polako sam kroz godine putovanja prekrižila dobar dio te liste. Iako je preostalo još neostvarenih želja, sve je nekako palo u drugi plan i postavilo Songeu kao prioritet.
Jesu li djeca, s obzirom na velik broj volontera iz Hrvatske, naučila pokoju riječ na hrvatskom? – Naravno, starija djeca su neke fraze već uklopila i u svoju svakodnevnu komunikaciju, a maleni upijaju i ponavljaju za nama što god čuju. Bila je zgodna jedna situacija na samom početku mog boravka, kada sam se naljutila na njih jer neki posao nisu obavili kako treba, a 15-godišnji Raphael me pogledao i na tečnom hrvatskom rekao: Teta Majda, daj si mira! Tu je sva ljutnja prestala.
Jedino negativno iskustvo dogodilo se na kraju boravka u Africi. Izgubili ste i dokumente. Kako je ta priča na kraju završila? – Da, imala sam tu nesreću da su mi dokumenti ukradeni zadnji dan, na putu prema zračnoj luci. Problem je bio u tome što Hrvatska nema ambasadu u Tanzaniji pa je cijeli proces izdavanja tzv. putnog lista, dokumenta koji se izdaje ukoliko ostanete bez putovnice u stranoj zemlji, išao preko ambasade u JAR-u, što je potrajalo još nekoliko dana. Ali nakon što sam DHL-om primila potreban dokument, sretno sam se vratila kući. Nedugo nakon povratka javili su mi iz ambasade da je dio dokumenata pronađen te su ih volonteri koji su u tom trenu bili u Dar Es Salaamu preuzeli. Takve se nesreće uglavnom događaju zbog neopreza. I dok bi neki zaključili da će se takvo što prije dogoditi neiskusnom putniku, ja bih se usudila reći da me je upravo moje »iskustvo« i doza samouvjerenosti koju imam na putovanju navela da se opustim i izgubim opreznost koju sam imala na prvim putovanjima. Ovo je bila pljuska koja me vratila u stvarnost.
