Usponom na Grossglockner, najviši vrh Austrije sa svojih impozantnih 3798 metara visine nad morem, Visokogorski odsjek Planinarskog društva Kamenjak u lipnju je obilježio dvogodišnje djelovanje.

Otkako je vodič Boris Kurilić ponovo zaživio Odsjek, vrlo smo brzo skupili članove koji su nabavili potrebnu opremu, te krenuli s radom, koji se odvijao tako logično, po svojoj očito unaprijed određenoj putanji.

Vježbe i predavanja za ovaj tehnički zahtjevniji vrh odrađivali smo u prostorijama društva, ali i na terenu gdje smo vježbali brzinu i sposobnost improvizacije, kao dvije temeljne vrline u visokogorstvu, planinarenju i alpinizmu. Osobno sam siguran da bi se 99 posto ljudi u planini znalo snaći, govoreći u tehničkom kontekstu, no pitanje je koliko brzo, i u improviziranim sustavima sigurno.

Hlađenje od usijane Rijeke

Došao je i trenutak okupljanja u 3.30 sati ispred bivšeg Doma Permani. Neispavani i uzbuđeni krenuli smo na šestosatnu vožnju automobilima. Važno je napomenuti da smo naučili ne zezati se toki-vokijima za vrijeme vožnje, kako bi sačuvali bateriju, primjerice za – ledenjak.

  Ulaz u Nacionalni park Hohe Tauern plaća se 9 eura po autu. Vozeći se uskom vijugavom planinskom cestom, nakon par minuta od naplatne kućice, dolazimo na parking ispred Lucknerhuttea, planinarskog doma što se nalazi na 1920 metara nadmorske visine, polazišne točke prema vrhu, koji se pred nama gorostasno uzdizao u nebesa, dakako prekriven snijegom.

  Zelena dolina, drvene kućice, alpske rijeke otopljenih snjegova, snježna planina obgrljena plavim nebom, prizor je koji me uvijek iznova razveseli, makar pregledavao stare fotografije. Iako smo već bili iscrpljeni od vožnje i neispavanosti, avantura je ustvari tek počinjala, jer nas je očekivalo sedam sati konstantnog uspona, do zadnjeg doma ispod vrha u kojem spavamo prvu noć.

  Kako to obično biva, službeni vodič išao je prvi, bez problema svladavajući uspon, i svojim ponašanjem, pružao primjer ostalima. Pauze pri ovakvim pothvatima su neminovne, te smo radili kratke odmore »da dođemo do zraka«. Često smo spominjali usijanu Rijeku, dok smo se hladili na sve većoj visini.

Potpuna bjelina, predivna tišina

Moram biti iskren, barem prema sebi, da je ledenjak u ovo doba godine zaista nebeski dar. Bjelina se protezala u nedogled, a kako smo se sve više dizali, tako su se razni grebeni, vrhovi i stijene ukazivali oko nas. Malo dalje iznad Studl doma nalazi se mjesto ukazanja Grossglocknera, mjesto odakle se vrh vidi savršeno, kad se odluči odmotati iz oblačnog vela.

  Vrijeme je bilo lijepo, društvo presretno, te smo samo napredovali dalje i dalje. Ispod doma Johann hutte, nalazi se kratka ferrata, sajla postavljena više iz sigurnosnih razloga zbog gužve, nego što je doista potrebna. Vrlina je granita što pruža odlično trenje s cipelom kad je mokar, u odnosu na vapnenac koji se pretvori u klizalište. Kad smo stupili kod zadnjeg doma gdje smo noćili, bilo je već popodne, idealno vrijeme za kvarenje vremena, te je cijelu planinu progutao oblak magle.

  Sljedeće je jutro bilo dosta uzbudljivo i napeto jer nismo bili sigurni da li krenuti ili ne, zbog lošeg vremena. Pametno spuštajući prve naveze da isprte snijeg, prčenje snijega je kada prvi koji hoda radi stazu za ostale, olakšali smo si pristup do ulaza u smjer, barem što se orijentacije tiče.

Vidljivost je bila svega desetak metara. Kako sam osobno trenirao ljude u tehničkom smislu, te im uvijek govorio da budu spremni »zagristi«, došao je i taj treutak. Nas je trinaest odlučilo krenuti prema vrhu, bez obzira na loše vrijeme.

Par zadnjih sigurnosnih uputa i nakon pet minuta hoda iza doma, nalazimo se u potpunoj bjelini, ali i onoj predivnoj tišini kakvu možete čuti samo po takvom vremenu. Pristup je strm, te hodamo polako, ali sigurno.

Punih baterija natrag u vrućinu

Ne sumnjajući u ekipu, svi su detalj prošli bez problema, te nas je od vrha dijelilo četrdesetak dužinskih metara. Napokon izlazimo na strmi i površinski maleni vrh, označen velikim čeličnim križem, kojeg smo iskoristili kao sidrište da se osiguramo. Po prognozi se vrijeme popodne kvarilo, te se nismo skupili svi na vrhu. Još jedan razlog bilo je rasterećenje skoka, koji nesumnjivo uzima najviše vremena.

  Spuštamo se do doma bez problema, te umorni skidamo mokru opremu sa sebe i uživamo u ostatku večeri. Treći dan nosio je sa sobom 1600-tinjak visinskih metara spusta. Lijepa alpska tura, te povratak u vrućinu. Sve u svemu, izlet je prošao najbolje kako je mogao. Zadovoljni vremenom, samoćom na grebenu, društvom, ambijentom, vraćamo se napunjenih baterija u Rijeku. Ne kaže se bezveze da je planina mjesto bliže Bogu.

  Grossglockner je po meni predivna planina koju nipošto ne treba podcijeniti. Sama njegova visina može ispričati puno priča, a gdje je kvarljivo vrijeme, uzak greben, gužva kao najopasniji element uspona. Još jednom čestitam svim sudionicima ovog izleta.

 Boris Pavelić, predsjednik Visokogorskog odsjeka Planinarskog društva Kamenjak