Pomislio sam – ovo neće dobro završiti. Prolazimo kroz jedno od brojnih sela koja se nalaze uz cestu koja vodi od Onne Porta do Port Harcourta. Onne Port je luka za opskrbu naftnih platformi, dok je Port Harcourt ime grada i aerodroma. Udaljenost od luke do aerodroma je otprilike 60 kilometara toliko lude vožnje da nijedan bungge jumping ne može proizvesti adrenalina koliko naš vozač Jo. I naravno, vojna patrola ispred i iza nas. Nigerijski vojni security. Escort, tako ih nazivaju.

Ne djeluju previše opasno ni ubojito. Dobro, naoružani su kalašnjikovima. Trakom su spojili dva spremnika. »Ajde, to nešto znači. Razmišljaju, ako se zapuca, čim se jedan potroši, drugi je tu«. No smeta me i bojim se njihovog prsta na obaraču. Stalno to rade, a metak im je u cijevi. I dok šetaju kampom u kojem čuvaju tisuću ljudi, i dok se vozimo cestom do aerodroma. Cesta? Nije to cesta, to po čemu se voziš tako nazivaš jer drugog imena nema. 

Odjednom, Jo zakoči. K’o da je lud. Ej Jo, mislim si, što radiš, čovječe! Uletjeli smo u kolonu. Tek prvu od njih nekoliko, pokazat će se uskoro. Sve tri trake krcate su starih toyota, i još starijih makova. Ambijent je upravo afrički: smrad goriva, otvorene kanalizacije uz cestu, znojnih tijela umornih od cijelodnevnog rada za malu nadnicu, divljanje razjarenih taksista koji u kombi sa sedam sjedala utrpavaju 20, 25 ljudi, poredanih k’o sardine u konzervi.

Sve je zaostalo u odnosu na razvijenu Europu, ali je nekako romantično, valjda zato jer je elementarno, izvorno, prirodno. Jo, gdje ćemo, pitamo ga. On luduje. Omalen, na trenutke koleričan. Onako crn, sada k’o da je pocrvenio od ludila. Izlazi iz auta, svađa se s vojnom pratnjom. Ljuti se što prije puta nisu napravili sigurnosnu provjeru.

  Američka zastavica

Jo ne respektira nikoga. Dok vojska blokira promet, okreće veliku Toyotu poput igračke. Triput lijevo naprijed, triput desno unatrag i manevar je gotov. Iako u njemu smiješno izgleda, a glava mu jedva viri preko volana, vješt je s džipom. Još je vještiji s trubom. Truba mu je fetiš, uostalom kao i mnogim Nigerijcima. Ali on je poseban. Jo trubi dok se okreće, dok vozi, dok skreće, dok pretječe, dok pokušava pretjecati, vjerojatno i dok spava, a valjda i kad je sa ženom.

Uvijek trubi. Mislim da izađe iz svoje kuće, uđe u auto, potrubi kako bi ukućanima dao do znanja da ih treba, i onda se vrati u kuću. Joova truba, prokleta bila, još je sanjam. Desna mu je noga uvijek na gasu, a desna ruka na trubi. Ispred sebe, na vjetrobranu, zabio je dvije zastavice. Nigerijsku i američku.

Okrenuli smo se, dakle, na cesti i sada jurimo prema kratici. Opa! Jo je stisnuo kočnicu svom snagom. Sad je stvarno poludio. I ovi iz vojne pratnje isto. Razgovaraju među sobom kuda ćemo. Pregovaraju, svađaju se. Vojnici mašu puškama. Imaš dojam da si međusobno prijete. Odjednom, postigli su dogovor. Opet pokreću džipove. Idemo u nekom trećem smjeru. Jurimo k’o ludi.

Skidaju nam sve po spisku

Odjednom, vojni džip ispred nas skreće u drugi smjer. I mi za njim. Vojnici odmah skaču s džipa i puškama rade prolaz za naša vozila. Pritom svi viču. Pogledavaju u tri bijelca u štićenom džipu. Poneki nam uputi osmijeh, maše rukama, imaš osjećaj da bi ti uletio u krilo i otputovao s tobom, ma gdje to bilo. Većina ipak luduje zbog naših protekcija. Džipom sada ulazimo u tuđi, krivi, suprotan smjer. Ajme, sada nam već skidaju sve po spisku! Prijete, zajapureni su, glave guraju kroz prozor.

Opet kočenje

Jo opet koči! Pedesetak metara pred nama je potpuno uništen prednji dio kombija. Užas, pomislih. Tko god se zatekao u njemu, ovo nije preživio. Guramo se džipovima kroz gužvu, s asfaltirane ceste silazimo u jarak s desne strane i nekako prolazimo.

Od neugode, kao da se šuljamo. Stisnuli smo se na sjedalima. Zaobilazimo nesreću. Ipak, vojnici opet moraju napustiti džip. Treba nam još prostora za prolaz. Američka zastavica na našem džipu leprša. Evo, vidjeli su nas!

Dok ih vojska razgrće, Nigerijci viču, urlaju, prijete! Jo, što govore, pitamo ga. Kažu da se sve loše s ovakvim nesrećama događa zbog bijelih i vojne pratnje, pojašnjava histeriziranje mase oko nas. Daj, Jo, nagazi, čovječe, pomislio sam dok se masa približavala vozilu. Vojska ih je, srećom, držala na oku dok smo prolazili. Nakon dva sata vožnje došli smo na aerodrom. Ovo je Afrika.   

Dva dana prije povratka u Hrvatsku i avanturističke vožnje do aerodroma, stajao sam na novom gatu u Lagosu, najvećem gradu Nigerije. Kakva suprotnost od ceste Onne Port do aerodroma Port Harcourt. Nalazim se na najuzbudljivijem gradilištu na svijetu u ovom renutku. Uredno posloženi kilometri kamenja dijele Atlantic od pješčanog otoka koji izrasta iz mora.

Prostor od 9 milijuna četvornih metara omeđen je novim gatom, visokim, od morskog dna do svog vrha, oko 17 metara. Gat ima desetak slojeva gradnje, betonskih blokova, kamenih blokova, armature, krupnijeg pijeska, a sve s ciljem čvrstoće i stabilizacije objekta koji se nalazi na direktnom udaru snažnih i velikih valova s Atlantika. Unutar gatova je rupa, bunar koji se puni pijeskom.

Tu niče novi grad. Lagos ima 15, 20 milijuna ljudi, više nitko i ne zna koliko. Prostor za širenje prema unutrašnjosti je neograničen. No, to je rezervirano za radnike, sirotinju koja će ispuniti svaki metar praznog prostora, gdje god se nalazio. Infrastruktura za takve ne postoji. Njihova naselja izrastaju iz mora, niču ispod mostova.

Vani 36 stupnjeva i vlaga

Usred Lagosa, to je novi Dubai. Eco-Atlantik, naime, po izgledu i načinu gradnje, kao i po sadržajima neodoljivo posjeća na Dubai i nasipani otok u obliku palme. I tehnika gradnje je identična. Državne su vlasti odlučile u Lagosu na prostoru velikom kao petina grada Rijeke izgraditi grad na moru, trenutno najatraktivniji, najskuplji i najveći na svijetu.

Angažirali su dredgere, brodove jaružala koji s mjesta gdje se nalaze usidreni, prebacuju pijesak velikim pumpama kroz cijevi dužine nekoliko stotina metara na novi otok. Ustvari, nasipavanjem mora nastaje pješčani otok.

Hodamo gradilištem. Iako je vani 36 stupnjeva i velika vlaga, neumorno se radi. Velike dizalice prebacuju tridesetmetarske cijevi promjera oko dva i pol metra kroz koje se iz mora upumpava pijesak na otok. Kilometar dalje, bučni, 150-metarski dredger vuče pijesak u svoju utrobu i šalje ga dalje, na konačno odredište, jednu od točaka na Eko-Atlantiku.

Rečeno nam je da će se u novi otok upumpati oko 140 milijuna kubika pijeska, što je jednako težini 2000 velikih, 200-metarskih brodova. Prethodno je napravljen gat, u obliku slova V. Dužine je oko 7 kilometara i napravljen je u 5 godina.

Znači da se godišnje napravilo oko 1,5 kilometara u iznimno teškim uvjetima i s tehnikom gradnje koja je skupa i zahtjevna. Dok Rijeka i nakon desetak godina čeka 250 metara nove operativne obale na Zagrebačkom pristaništu, koje bi tehnikom gradnje vjerojatno bio jednostavniji objekt od projekta Eco-Atlantik, operativa s toga gradilišta riječki bi projekt realizirala u nekoliko mjeseci ili eventualno godinu dana. I to je Afrika.