Jeste li se ikad zatekli pred nekim umjetničkim djelom ili pogledali recimo neku eksperimentalnu predstavu i pitali se što je umjetnik s time htio reći? Ovo je pitanje zapravo vrlo često i na kolokvijalan način ukazuje na problem recepcije suvremene umjetnosti. Priznati da baš i nisi razumio neku umjetničku instalaciju, djelo konceptualne umjetnosti ili kazališnu predstavu za koju je potrebna debela teorijska knjiga da bi je eventualno shvatio, ravno je tome biti proglašenim smanjene inteligencije, zaostalim, neobrazovanim i jednom riječju – ignorantom. 

Onda krenu priče da publiku treba educirati kako bi shvatila takva djela, a ima i onih koji smatraju da uopće ne treba objašnjavati što je umjetnik želio reći. Umjetnička djela trebali bi doživljavati intuitivno, emotivno i na razini osobnih asocijacija, ne postavljajući suvišna pitanja. 

Emocije, ne predrasude

Rijetko tko se usudi reći da je car gol i da se iza te »nerazumljivosti«, a često i igranja na šokantnost i provokativnost, zapravo nerijetko krije ispraznost, umjetničko pomodarstvo i nedostatak istinske kreativnosti. Kad je riječ o takvim djelima, mnogi bi se mogli osjećati kao njemačka čistačica koja je u muzeju očistila gumenu kadu, umjetničko djelo Martina Kippenbergera, vjerujući da se radi o prljavoj kadi koju treba očistiti.

Kada postavljena kao eksponat u dortmundskom muzeju dio je rada pod nazivom »Kad kapljice vode počnu padati sa stropa«. Jadna čistačica, naravno, optužena je za uništavanje umjetničkog rada čija je vrijednost procijenjena na 800.000 eura! To je jedan od primjera koji se spominju u posebnom proljetnom broju talijanskog časopisa »Focus«, koji se bavi pitanjem što jest i što nije umjetnost. Navode se i primjeri »Fettecke« Josepha Beuysa i Duchampov rad »Door: 11 rue Larrey«. 

Između ostalog, tematski broj nudi odgovore na koji način prosuđivati performanse Marine Abramović, Kapoorove skulpture, cijene djela Damiena Hirsta i inovacije u dizajnu. Nadnaslov teksta Fabrizije Sacchetti glasi ovako: »Poželjno je da u muzej ulazimo bez predrasuda, nastojeći ‘uhvatiti’ posebnosti izloženih djela i tek nakon toga pokušati razumjeti«. Zatim slijedi naslov: »A sada…što zapravo gledam?« Na početku članka autorica podsjeća da se na ulazu u Nacionalnu galeriju u Londonu nalazi natpis: »Ne mora vam se na silu svidjeti sve izloženo«. 

Na temelju toga u članku se dalje elaborira da umjetnost nije moranje nego sviđanje, dok jedan profesor povijesti umjetnosti preporuča posjetiteljima muzeja da se vode svojim emocijama, bez predrasuda. Jedan od savjeta je i da onaj koji promatra umjetničko djelo ne izgubi osjećaj za kritičnost – bez obzira bila kritika dobra ili loša, jer najgore je ostati ravnodušan. To je što se tiče obične publike. 

Hirstova retrospektiva

Povjesničari umjetnosti i likovni kritičari opet imaju svoje kriterije u prosudbi i vrednovanju umjetničkih djela, no danas na području umjetnosti također vrijedi i zakon tržišta. Na to upućuje autorica Emanuela Cruciano koja ističe da je u današnje vrijeme jedini kriterij vrednovanja nekog djela njegova vrijednost na tržištu. Drugim riječima – ako se prodaje, vrijedi! 

Ovoj temi posvećen je članak Michelea Scozzaija koji navodi da je suvremena umjetnost posao oko kojeg se vrti veliki novac, dok je u svemu tome umjetnička vrijednost pojedinih djela sekundarna. Kao najpoznatiji primjer spominje se Damien Hirst, koji je danas jedan od najbogatijih umjetnika na svijetu. U londonskom Tate Modernu nedavno je otvorena velika Hirstova retrospektiva. Prvi put britanskoj javnosti predstavljeno je najskuplje umjetničko djelo u povijesti – »For The Love of God«, 50 milijuna funta vrijedna ljudska lubanja optočena dijamantima s ugrađenim pravim ljudskim zubima. Lubanja, za koju se mnogi pitaju je li u pitanju djelo genija ili je riječ tek o neukusnom simbolu ekscesnosti izopačeno bogatog svjetskog tržišta umjetnina, izložena je u posebno čuvanoj prostoriji. 

Podrobnu analizu stanja u suvremenoj umjetnosti u knjizi »Umjetnost u plinovitu stanju – esej o trijumfu estetike« (Naklada Ljevak, 2004.) daje francuski filozof i teoretičar Yves Michaud, koji objašnjava da se umjetnost uvijek razvijala unutar grupa i zajednica. Tome nije izmakla ni suvremena umjetnost, koja funkcionira kao grupa ili pleme upućenih. To bi drugim riječima značilo da nije ukorijenjena u širokoj javnosti. Ona, smatra Michaud, ne zanima mase koje tu ništa ne razumiju i radije troše proizvode popularne komercijalne kulture. 

Slavljenje obilja

Na primjeru Marcela Duchampa autor se dotiče ready-madea, pod kojim se danas podvaljuje bilo što. Ta navala ready-madea može se prikazati kao vladavina bilo čega u umjetnosti, trijumf podvale i jeftine umjetnosti – navodi Michaud. Autor je kritičan i prema institucijama koje u ime demokratizacije kulture daju respektabilnost nekim predstavnicima suvremene umjetnosti.

Tako one na sretan i pozitivan način pridonose getoizaciji jedne umjetnosti koja se na taj način spašava i opstaje. A to što umjetnički centar nema posjetitelja, posljednji je način potvrđivanja njezina posvećena i inicijacijskog obilježja – to usitinu zaslužuje subvenciju. U poglavlju o suvremenoj umjetnosti u post-postu Michaud ukazuje na tri vrste reakcija na sadašnje stanje u kulturi. Neki konstatiraju smrt umjetnosti s velikim »U«, jer ona više ne ispunjava jasnu misiju, nema više prepoznatljivu svrhu i banalizirana je u nepročišćenoj komercijalnoj kulturi. 

Zakašnjeli modernisti i razočarani klasičari jednako jadikuju zbog krize suvremene umjetnosti – potrebna su im velika djela koja uzalud traže. Drugi pak realistički prihvaćaju dolazak novog sustava kulture i umjetnosti. Globalizacija i komercijalizacija uvode u svijet u kojemu je umjetnost bliža modi i turističkoj razonodi nego metafizičkom traženju. Slavi se obilje, ubrzane promjene, šarena raznolikost koja omamljuje i zabavlja više nego što prosvjetljuje i uzdiže. Taj nazor odgovara iznimnom razvoju turizma, slobodnog vremena i kulturne potrošnje, kao i spektakularnoj preobrazbi muzeja u trgovačko poduzeće slično zabavnom parku. Michaud zaključuje da danas više nema ni Velike umjetnosti ni velikih djela. Ušli smo u jednu novu ekonomiju koju karakterizira potpuna pobjeda estetike i »isparavanje umjetnosti«. 

I doista, živimo u hiperdizajniranom svijetu. Lijepi su pakirani proizvodi, skupocjena odjeća sa stiliziranim logotipima, nabildana tijela i ona pomlađena plastičnom kirurgijom. Danas je forma u svakom pogledu bitnija od sadržaja, što je fenomen s kojim se često susrećemo i na području suvremene umjetnosti.