Kad po svakom okviru animiranog filma 40 odvjetnika provjerava hoće li to svi razumjeti, je li to nekom uvredljivo, je li prepoznatljivo nekom u Njemačkoj ili Kini, život se lagano isisava iz tog projekta dok ne postane bezukusna konfekcija
Mladi splitski animator, diplomirani slikar Veljko Popović posljednjih par godina ne prestaje redati uspjehe sa svojim kratkim animiranim filmovima. Nakon što je njegov film »Ona koja mjeri« od 2008. godine na ovamo obišao više od stotinu međunarodnih festivala i pokupio silne nagrade, slična sudbina očekuje i prošlogodišnji uradak »Dove sei amore mio« koji se već sad može pohvaliti s pedesetak festivala i pet priznanja.
Još veću »berbu« Popović može očekivati i od međunarodne suradnje – animiranog omnibusa »Otac« u kojem je jedan od redatelja, a kojeg početkom svibnja očekuje međunarodna premijera na prestižnom festivalu u Stuttgartu, a potom i u službenoj konkurenciji »Annecyja«. Na ovom najutjecajnijem svjetskom festivalu animiranog filma Popović, inače suosnivač splitskog studija Lemonade3D, te predavač animacije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, sudjelovat će tako već treći put.
Kako je došlo do međunarodne suradnje na filmu »Otac«?
– Ja sam u stvari ekipu iz Compote Collectivea koji su pokrenuli cijelu priču oko »Oca« sreo na Pitching forumu u Stuttgartu na Trick-film festivalu prije dvije godine gdje sam gostovao sa svojim filmom »Dove sei, amore mio«. Oni su tamo predstavljali taj projekt i na pitching forumu odnijeli prvo mjesto što ih je kvalificiralo za »Robert Bosh« nagradu za koprodukciju. U razgovoru s njima došlo se na ideju da ja budem jedan od pet autora iz različitih europskih zemalja koji će raditi na tom projektu.
»Otac« je baziran na nemogućem dijalogu između oca i djeteta kojim se pokušavaju razriješiti odnosi iz njihove prošlosti. Scenarij se temelji na pet intervjua sa stvarnim osobama koji sad kao odrasli pričaju sa svojim ocem, postavljaju mu pitanja i vode dijalog o duhovima iz prošlosti. Mi autori dobili smo petnaestak intervjua i svaki je odabrao jedan koji njemu najviše odgovara. Svi intervjui rađeni su s bugarskim državljanima koji su odrastali u Sofiji u doba komunističkog režima, tako da je radnja cijelog filma smještena u taj povijesni period i taj prostor.
Koliko ste radili po zadanim smjernicama, a koliko je bilo autorske slobode?
– Nalazili smo se svi skupa nekoliko puta u Sofiji na par intenzivnih sessiona gdje smo zajedno radili okos nicu priče. U jednom trenutku kad smo imali dovoljno, prepustili smo priču Ivanu Bogdanovu iz Collectiva i supervizoru Phil Mulloyu da oni sroče finalni scenarij.
Kako je izgledala ta nesvakidašnja međunarodna suradnja?
Dobar rezultat
Na što su se konkretnije odnosile »kulturološke razlike«?
– Pa kad je netko iz Rusije, netko iz Njemačke, a netko iz Bugarske, sigurno je da se svatko od njih fokusira na potpuno različite aspekte jedne priče. Netko tko je odrastao u represivnijem sistemu, možda će se više fokusirati na pitanje osobne slobode, netko drugi na neki posve drugi aspekt. Autore iz Bugarske, recimo, više je zanimalo da istaknu i neke značajke bugarskog društva u doba kad su intervjui nastajali, prikažu to vrijeme. S druge strane, meni koji dolazim iz Hrvatske to je bilo pomalo strano i nekako sam više želio uhvatiti aspekte priče koji su univerzalniji.
Taj vaš mali »melting pot« očito je imao uspjeha – »Otac« je primljen na Annecy i čini se da ga čeka šetnja po festivalima…
– Da, dosta smo zadovoljni, pogotovo s međunarodnom premijerom koja nas čeka na festivalu u Stuttgartu koji je jedan od top tri festivala u Europi. Naravno da smo uzbuđeni i za Annecy jer je to najznačajniji festival animiranog filma u svijetu. Drago mi je vratiti se tamo.
Kako žive hrvatski animatori? Vaš studio funkcionira na više polja…
– Smatram da u bilo kojoj profesiji čovjek koji je snalažljiv i zna što radi, može živjeti od toga. Samo je pitanje što nekom čovjeku predstavlja financijski nivo koji njega zadovoljava. Ja imam veliku sreću jer su svi naši projekti bili financirani od strane HAVC-a i gradova Zagreb i Split, pa smo uspješno zatvarali financijsku konstrukciju svih tih projekata. To su projekti koji znaju trajati po godinu, dvije. Osim toga mi se bavimo vizualizacijom u arhitekturi koja nam je komercijalna djelatnost broj jedan, a povremeno radimo i specijalne efekte, sadržaje za računalne igre. Bavimo se svim stvarima pomalo, pa se sve to zbroji da možemo ugodno živjeti s novcima koje generiramo kroz studio. U posljednje vrijeme ti naši projekti otvaraju nam vrata za komercijalne suradnje koje su više umjetničkog tipa, pa tako upravo završavamo jedan naručeni trailer za dugometražni igrano animirani film.
To vam je već treći put da gostujete u službenoj konkurenciji Annecyja iz kojeg ste se svojedobno vratili i s jednom nagradom. Što Vama osobno to znači, a što konkretnije već tri »Annecyja« znače za Vašu karijeru?
– Meni osobno je to velika čast i zadovoljstvo. I zbog mene i zbog ljudi koji su radili na filmu, a i zbog vremena, truda, energije i novaca koji su uloženi u te projekte. Riječ je o projektima koji se rade po nekoliko godina i u koje deseci ljudi ulažu svoje vrijeme i trud vjerujući u viziju redatelja. Dobar rezultat je na kraju potvrda da nisu gubili svoje vrijeme. S druge strane, jednom kad film uđe u konkurenciju festivala kao što su Annecy ili Stuttgart, to znači da je lansiran u festivalski život, jer dosta drugih festivala zove upravo te filmove. A želja svakog autora je da film pogleda što već publika.
Pomaže li to u pronalaženju budžeta?
U pravom trenutku
Da li Vas je iznenadio uspjeh »One koja mjeri«? Film je sadržajno prilično mračan, kritičan i pesimističan. Kako ste uopće došli na tu ideju?
– Mene je najviše od svega iznenadila nagrada koju smo dobili za njega u Aspenu, dakle u SAD-u, obzirom da je riječ o filmu koji dosta kritički sagledava kapitalistički sustav vrijednosti i konzumerizma.
Što se tiče uspjeha koji je film imao u Europi i svijetu, bilo mi je jasno već kad je projekt bio gotov, da je riječ o filmu koji je napravljen u pravom trenutku. Na ideju sam došao zapravo dosta banalno. Ispred nekog šoping centra sam vidio niz kolica zavezanih s lancima i to mi je izgledao kao okovana kolona konzumenata. Vizualno me se dojmilo i to je bila okosnica za izradu filma.
Kasniji Vaši filmovi više su propitivali neka osobna, individualna pitanja. Što Vas zapravo trenutno zanima pripovijedati kroz animaciju?
– Kako je taj prvi film imao globalnu temu, u sljedećem filmu namjerno sam htio izbjeći slična propitivanja jer mislim da je dosadno kad se autor ponavlja. Pa sam automatski tražio inspiraciju na drugim mjestima, no iako je »Dove sei amore mio« osobna priča, opet držim da poruka filma nije osobna, nego se tiče svakoga. A to je da je ono čega se najviše bojimo obično glavni katalizator za promjenu, što je pak nešto što ljudima uglavnom i najviše treba u životu.
U tom sam filmu pokušao ispričati priču o starici koja se najviše boji razotkrivanja njenog svijeta koji je sama stvorila, a onda kad se njen svijet razotkrije, ona izlazi iz tog košmara i stvara se ponovo. Zapravo se uvijek pokušavam baviti univerzalnim pitanjima.
Šira publika animirane filmove i dalje uglavnom doživljava kao obiteljsku zabavu, u kojoj je priča u funkciji vizualnog. No čini se da umjetnički animirani filmovi danas više nego ikad prije »šalju« ozbiljne poruke.
– Teško je generalizirati, jer u ovom trenutku u svijetu je sve moguće i sve ide, ali općenito mislim da je vrijeme tog animiranog filma koji je baziran na gegu iza nas. Definitivno danas ljudi pokušavaju komunicirati neke druge problematike preko svojih animiranih filmova, a pored toga smatram i da će kratka forma animiranog filma uvijek biti vizualno eksperimentalna i jaka. Iz jednostavnog razloga što je autoru dopušteno u tako kratkom vremenu publici predočiti puno žešći eksperimentalni vizual no kod dugog filma.
Pri tome uglavnom pričam o festivalskom, umjetničkom filmu, jer mislim da komercijalni animirani filmovi još uvijek prežvakavaju prožvakano i u osnovi imamo tri scenarija koji nam se onda serviraju na tisuću različitih načina. U tom se smislu nije puno toga promijenilo od »Ljepotice i zvijeri«.
Kod nas je jako teško vidjeti recentna djela hrvatskih animatora. Koliko u drugim zemljama ti filmovi dopiru do publike? Prikazuju li se recimo više na televizijama?
– U Hrvatskoj nema te svijesti da bi se filmovi domaćih autora trebali prikazivati na televiziji kako bi se približili široj publici. Vani nije baš situacija puno bajnija. Mnoge medijske kuće koje su prije bile vezane za animaciju, poput recimo BBC-a, danas je u potpunosti marginaliziraju. S druge strane, ima svijetlih točaka poput Francuskog Kanala plus koji redovno otkupljuje sve filmove koji se pojavljuju na većim festivalima. Tako su otkupili i »Onu koja mjeri«. Mi smo taj film prodali još na jednu ili dvije inozemne televizije. No u konačnici, festivalski filmovi definitivno žive na festivalima.
U tom pogledu Hrvatska se nema čega sramiti jer se Animafest već godinama gleda kao A festival u svijetu. Imamo sad i Festival hrvatskog animiranog filma koji u potpunosti prikazuje svu produkciju animiranog filma u Hrvatskoj, a imamo i na Danima hrvatskog filma sekciju koja je posvećena animiranom filmu. Imamo i festivale na Braču i u Zaboku, na kojima kratki animirani film ima svoje mjesto. No što se tiče svijesti nacionalnih i komercijalnih televizija vezanih za animirani film, tu ima jako puno prostora da rastemo.
Kako je biti dio umjetničke scene u Splitu? Ovako sa strane gledano lako se dobije dojam da joj trenutno ne cvjetaju ruže…
Hibridni izričaj
Kako to da ste se odlučili za 3D animaciju? Da li je to prevladavajući trend u animaciji danas?
– Prije no što sam počeo raditi animirane filmove, dugi niz godina bavio sam se računalnom grafikom i 3D animacijom, tako da je za mene to bio normalan put. S druge strane, ja se uvijek želim baviti recentnim izričajem. Svaka generacija ima svoje alate, a definitivno računalna grafika je alat moje generacije. Nisam nikad puno gledao u prošlost već uvijek prema naprijed. I sami ti današnji mediji 3D, stop animacija, video, su isprepleteni i smatram da je pečat modernog umjetnika upravo taj hibridni izričaj.
Na koji način je to izmijenilo svijet animacije?
– Uvijek postoje ljudi koji se drže tradicionalnih tehnika, kao i oni koji pokušavaju napraviti neki komercijalniji izričaj, pa idu na izgled koji je više šećerna vuna, nego bilo što drugo. A s druge strane imamo umjetnike koji propituju stvari. Takvi ljudi koji propituju i traže neke druge izričaje danas imaju puno više mogućnosti nego ikad prije. Sjetimo se prije dvadeset godina koliko je teško bilo posjedovati računalo koje je sposobno izračunati neku kompleksniju 3D animaciju, a danas je to gotovo svakome dostupno.
Isto tako, kad je riječ o videu, koji je prije dvadesetak godina bio ekskluzivna stvar – danas imate mobitel koji je sposoban snimiti HD video. Dakle, dogodila se popularizacija tih tehnika i to je rezultiralo time da puno ljudi eksperimentira, što na kraju za rezultat ima vrlo zanimljive vizuale i animirane filmove koji su više eksperimentalni nego što su prije bili.
No ne bih rekla da je danas lakše napraviti animirani film nego prije?
– Dapače. Mislim da je teže. Iz jednostavnog razloga što je prije sama tehnika bila dosta jednostavnija, a danas je kompliciranija i podrazumijeva veću količinu ljudi i stručnosti no prije.
Kakvi su trendovi, postoji li neki pravac u kojem animacija danas ide?
– Mislim da se to vezuje uz određene škole i vrlo lako možete prepoznati umjetnike koji ih »zastupaju«. To je isto tako i regionalno pitanje, pa je vrlo lako po radovima raspoznati autore koji dolaze iz Kine, Japana, Europe ili Amerike. Mislim da je neki trend do prije nekoliko godina bio da se do krajnjih granica ispituje dokle može ići računalna grafika. Danas kad je ona dovedena do svojih krajnjih granica u smislu realizma, sada se pokušava redefinirati računalna grafika, pri čemu se gleda i na neke aspekte ljepote u analognom stvaranju animacije iz prošlosti.
U kojoj mjeri se umjetnošću može nešto poručiti i koliko je to uopće zamjetno?
Duh eksperimenta
Koja ste Vi onda »animirana škola«?
– Ja sam relativno kasno ušao u svijet animiranog filma, s 26 godina, tako da samu tom trenutku već bio formiran kao osoba i kao umjetnik. S druge strane svake godine nakon što obiđem par festivala, vratim se s nekim dojmovima koji utječu na moje sljedeće radove. Uglavnom je riječ o recentnim animatorima, umjetnicima. Malo toga vučem iz prošlosti. Ono što mene najviše fascinira je eksperiment koji se događao u zlatnim godinama Zagrebačke škole filma, ne toliko u vizualnom smislu, koliko ta njihova želja da pronađu nešto novo. Nije to bila ni tada endemska situacija, jer je u to doba Zagreb bio meka što se tiče umjetničkih događanja općenito.
Nažalost taj duh eksperimenta je nakon tih slavnih godina isčeznuo i ja ga sad prizivam. Ipak, uz sve to, pitanje je koliko bi ljudi vidjelo Surogata da nije osvojio Oscara. Na žalost, u Hrvatskoj se javni prostor često dodijeljuje samo umjetnicima koji su na izdisaju, pa se sjećamo njihovih radova ili umjetnicima koji su naglo preko noći doživjeli uspjeh. No uspjeh preko noći u pravom smislu riječi ne postoji. Obično se radi o nekome tko je dugi niz godina radio i bio zanemarivan i onda kad mu se napokon dogidio ogroman uspjeh, često se to proglašava uspjehom preko noći.
Što konkretnije podrazumijevate pod »duhom eskperimenta«?
– Kad pogledamo te radove koji su se događali u školi zagrebačke animacije postaje jasno da su to ljudi koji su bili svjesni da ne mogu konkurirati Disneyu, i pokušali su s onim što imaju pronaći nešto novo. Danas možemo vidjeti ljude koji pokušavaju napraviti animirani film koji što više podsjeća na Pixar ili slične uratke. Mislim da je to pogreška, da ljudi trebaju raditi njihove, autentične filmove. A to se može napraviti samo eksperimentom, a ne mimikrijom.
Dojam je zaista da je većina današnjih komercijalnih animiranih film krajnje površan, konzumeristički i zatupljujući proizvod…
– Zvijer je pojela vlastitu glavu. Kad imate po svakom okviru animiranog filma 40 odvjetnika koji provjeravaju hoće li to svi razumjeti, je li to nekome uvredljivo, je li prepoznatljivo nekom u Njemačkoj ili Kini, život se lagano isisava iz tog projekta dok ne postane konfekcija koja je svakom razumljiva, no potpuno bezukusna. Slična stvar se događa općenito s Hollywoodom.
Poražavajuće je recimo što su današnji klinci preko televizija zasipani s vrlo lošim dalekoistočnim animiranim komercijalnim serijalima, dok vrhunske japanske autore poput Miyazakija nisu u prilici vidjeti.
– Miyazakijeve likove ne mogu kupiti u šoping centru, McDonalds ne može uz hamburger staviti njegovu »action figure«. Činjenica je da su danas serijali samo reklame za proizvode koji se prodaju po dućanima. Pitanje je samo koliko ste puta u kadru crtića pokazali autić koji prodajete ili koliko je puta lik pogledao na sat koji prodajete na benzinskoj stanici. Takvi komercijalni serijali su danas svedeni na uspješne reklame za proizvode.
