Nisam filmaš, a kao pisac nemate puno kontrole nad onim što će se dogoditi na kraju kad se bude snimao film. I onda vi godinu ili dvije i više nakon toga vidite neki film i pitate se je li to to. Može to biti drugačije na dobar način, ali iz mog iskustva uglavnom nije bolje
O Miguelu Machalskom prosječan Hrvat, a vjerojatno i prosječan hrvatski filmofil, ne zna puno, no ovaj Argentinac s pariškom adresom priznati je scenaristički analitičar, konzultant, voditelj radionica, ali i autor 17 scenarija. U svojoj karijeri, koja se sastoji od puno putovanja u sve kutke svijeta kojima treba scenaristički stručnjak, radio je kao tutor i konzultant na brojnim filmskim festivalima i projektima, kao analitičar (uglavnom za francuski Canal Plus), primjerice, na scenarijima za »Billyja Elliota« Stephena Daldryja, »Femme Fatale« Briana de Palme ili »Mar adentro« Alejandra Amenabara, ili kao voditelj radionica diljem svijeta.
U Hrvatsku ga je i prošle i ove godine doveo poziv agilnog MEDIA deska Hrvatske da održi scenarističku radionicu. Ove godine dvodnevna je radionica bila fokusirana na pisanje, ali i čitanje scenarija (što je važno za producente i komisije koje procjenjuju scenarije). No uz to, odabrani su sudionici, njih sedamnaestero, imali priliku i individualno sjesti s Machalskim i proći svoje sinopsise ili razrađenije priče ako su ih predali na natječaju.
S Machalskim, opuštenim i elokventnim sugovornikom koji se skanjuje od soljenja pameti, razgovaramo nakon grupnog dijela – dvodnevne radionice – te ga odmah pitamo o njegovim dojmovima.
– Mislim da je dobro ispalo. Moram priznati da sam ovako radio prvi put; isprobavao sam neke nove stvari, malo eksperimentirao i shvatio da imam za reći više nego sam mislio, i da sam imao više vremena bilo bi bolje. Tako sam mogao ostaviti i više vremena za interakciju s publikom. Ali mislim da je sve prošlo odlično, ljudi su dobro reagirali, odnosno mislim da sam uspio održati njihovu pažnju.
Kako biste to usporedili s vašim prethodnim posjetom Hrvatskoj, seminarom koji ste održali prošle godine? – I to je bilo dobro. Možda je bila bolja interakcija, ali to i zato što sam se tada više bavio kombiniranjem i strategijskim razmišljanjem u procesu pisanja. Kao pisci moramo stvarati zanimljive priče, no u isto vrijeme moramo biti svjesni da to mora postati film, da mora naći svoje mjesto na tržištu i slično.
Dakle više ste govorili o kontekstu nego o samom pisanju scenarija? – Da, zapravo. Nisam išao toliko u sam proces kreativnog pisanja, iako je bilo zanimanja za taj aspekt pa sam pomislio kako bih se i time mogao više baviti. Da vam budem iskren, to i jest više moje područje, ja sam više pisac i zainteresiran za taj kreativni aspekt, iako me zanima i kontekstualno povezivanje. Ali opet, radije gledajući iznutra prema vani, nego izvana prema unutra.
Osim seminara ovdje održavate i individualne 90-minutne susrete s autorima koji su podnijeli svoje radove, bilo da se radi o sinopsisima ili gotovim scenarijima. Što biste mogli reći o radovima, kakvi su? – Ti 90-minutni sastanci, iako se čine kratki, zapravo te tjeraju da se ne baviš površnostima, nego da razmišljaš o ključnim stvarima i pitaš samo ključna pitanja. Zapravo često ni ne znam je li negdje problem, jer su to uglavnom sinopsisi i u nekim slučajevima treatmenti (stadij teksta prije samog scenarija, op. a.), ali ne toliko dugi, pa ne mogu postaviti detaljna pitanja na koja će pisci morati odgovoriti dok budu pisali scenarije. Ali ima ponekad nekih očitih stvari koje se nameću, kao kad netko nešto učini a nema motivaciju za taj čin. U pitanju sadržaja, da budem potpuno iskren, nisam našao priča koje povlače »opasna« pitanja. Mislim da bi moglo biti više rizika u promišljanju društvenih pitanja. Ima jedan o disfunkcionalnoj obitelji s ovisnikom o drogi, što bi mogao biti zanimljiv projekt, pa ima nekoliko obiteljskih drama, ali nekako ipak mislim da su autori mogli ići malo dalje u istraživanju. Iako ne znam što će od toga biti. S druge strane, ja ne znam ni hrvatsko društvo. No u tome i jest poanta: zašto nema priča koje ne neki način reflektiraju hrvatsko društvo, ali bez podržavanja stereotipa. Neke priče imaju potencijala, a za druge imam puno pitanja: zašto bih za njih bio zainteresiran. S nekim piscima to postane jasno odmah nakon susreta, iako toga nema u sinopsisu.
Jeste li vidjeli koji hrvatski film? – Nažalost ne, i to je problem. Živim u Parizu, gradu u kojem se može vidjeti većina stranih filmova, ali ne sjećam se da sam gledao hrvatske filmove, iako sam stalno u potrazi za filmovima iz drugih zemalja, pogotovo iz onih u kojima radim.
A jeste li čitali hrvatske scenarije? Možda za neke prijedloge koprodukcija? – Nedavno sam radio s jednim hrvatskim piscem, nisam siguran smijem li reći ime jer ne znam koliko je povjerljivo to što radi, ali bilo je jako zanimljivo. Svidjela mi se priča, i nadam se da ćemo nastaviti surađivati, pri čemu bih ja mogao biti konzultant.
Pričajmo o onome što radite. Što ste vi prvo, pisac, konzultant, analitičar…? Od čega živite? – Volim pisanje i uvijek sam puno pisao, ali sam i školovani muzičar. Dakle imam muzičku i literarnu pozadinu. Za život najviše zarađujem kao savjetnik na radionicama i scenarijima, ponekad dobijem i narudžbu za scenarij, ali shvatio sam da me to više ne motivira toliko. Nisam filmaš, a kao pisac nemate puno kontrole nad onim što će se dogoditi na kraju kad se bude snimao film. I onda vi godinu ili dvije i više nakon toga vidite neki film i pitate se je li to to. Može to biti drugačije na dobar način, ali iz mog iskustva uglavnom nije bolje. Tri filma od 17 koliko sam napisao su mi producirana, a za jedan postoje dobri izgledi. No budući da ne moram zarađivati kao pisac, vrlo sam oprezan oko priključivanja nekom projektu kao pisac. Morao bi mi se projekt jako sviđati, jer ne trebam novac. Nisam bogat, ali za život mogu zarađivati radeći ove druge stvari, u kojima uživam, pa više postajem podupirač, pomažem drugima da se izraze, a ja svoju kreativnoat izražavam drugačije.
Rođeni ste u Argentini, a živite u Parizu. Kako to da ste odlučili otići? – Rođen sam u europskom kućanstvu, otac mi je bio Poljak, a majka Britanka pa sam oduvijek bio »europejac«, iako sam školovanje, čak i prvu godinu fakulteta, proveo u Argentini. Godine 1976. u Argentini je bio vojni udar i postala je noćna mora živjeti tamo pa sam u prosincu došao u Europu, bez jasne vizije gdje i što. Prvo sam bio u Španjolskoj, ali nisam se uklopio, a zanimao me Pariz, koji je tada bio fascinantno mjesto. I danas je, ali ipak ne toliko. Tamo sam došao s namjerom da provedem neko vrijeme. To je bilo prije 36 godina.
Kako ste ušli u filmski posao? Kad ste napisali svoj prvi scenarij? – Zapravo sam u posao upao bez neke namjere. Prvo sam čitao scenarije za jednu produkcijsku kuću, za džeparac. Bilo je zabavno, i sviđalo mi se. Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam stjecati iskustvo, čitati knjige, pohađati seminare i radionice, i odjednom sam shvatio da bih to mogao raditi ozbiljnije.
Kad se sve to dešavalo? – Devedesetih godina, zapravo 1995. A kad ste u tom miljeu, onda od čitača ubrzo postanete i malo više. Zamole vas da napravite analizu, što je malo kompleksnije. Onda vas jednom producent zamoli da dođete raditi kao konzultant u cijelom procesu. Onda kad to napravite, a pisac kaže da biste mogli biti dobar koscenarist, dobijete i takav posao. Moj prvi scenaristički posao bio je 2000. godine, koji sam prihvatio i zato što sam pomislio da dijelim ljudima savjete kako pisati scnarije a da nikad zapravo nisam napisao nijedan. I trebao sam proći cijeli proces, sve etape, sumnje, sumnje u samoga sebe, je li dobro ili nije – sve u što uđete kad pišete scenarij. Svidjelo mi se, išlo je dobro, no film se nije dogodio jer producent nije uspio skupiti novac.
Možda nemamo dovoljno prostora za odgovor na pitanje što scenarij čini dobrim, ali možete li podijeliti s nama neke scenarije kojima se divite, bez obzira jesu li kasnije postali genijalni, dobri ili loši filmovi? – Divim se scenariju filma »Chinatown« (scenarist Robert Towne, redatelj Roman Polanski, op. a.), koji je bio i odličan film, jer je bio odličan redatelj iza njega. Ali u jednoj rečenici bi se dalo odgovoriti i na vaše prvo pitanje. Dobar je onaj scenarij koji organski funkcionira kao cjelina, i odgovara onome što film predstavlja, ne dakle o čemu je film. Scenarij »Chinatowna« je žanrovski, odgovara brojnim zakonitostima žanra film noira, ali ga i karakteri pokreću, imate ljudsku i kolektivnu dramu i sve te elemente dobro povezane. Film koji je na mene jako utjecao, iako nisam čitao scenarij, ali po konceptu mi se činio dobar je »Goodbye Lenin« (scenaristi Bernd Lichtenberg i Wolfgang Becker, režija Wolfgang Becker, op. a.). Taj se film bavi povijesnim pitanjem s komične točke gledišta, ali je istodobno i drama, jer je tu i odnos majke i sina. Film je doduše, iako bi me redatelj mrzio da me čuje, prilično konvencionalno režiran; izgleda kao TV-film i malo je na kraju previše sentimentalan za moj ukus. Nisam čitao scenarij pa ne znam ima li te sentimentalnosti i tamo, ali mislim da je to mogao biti bolji film obzirom na priču.
Imajući priču u vidu, imate li vi kakvu osobnu koju još trebate ispričati, možda kroz neki scenarij, usprkos onome što ste ranije rekli? – Nedavno sam bio u nekom kolumbijskom projektu, završio sam četvrtu verziju scenarija i onda otišao. Bio sam zainteresiran, priča je došla od producenta, ali je bila zanimljiva. No otpočetka je bio problem s glavnim likom. Ne želim ići u detalje, ali nikako to nije funkcioniralo. Pokušavao sam ga popraviti, ali nije išlo. Uostalom i zato što se nisam slagao s producentom, jer on je htio spojiti dva elementa u istom liku, a po menu on nije mogao biti i A i B. Ja sam se fokusirao na B, i producent je to na neki način prihvatio, da bi nakon četvrtog drafta pitao što je s A. Na kraju je sve dobro završilo, bez konflikata, oni su sve platili, ali smo oboje zaključili da je bolje da ne nastavim raditi na tom projektu. Nisam siguran želim li pisati scenarije, ali ima ipak priča koju želim ispričati: moje iskustvo u ovom poslu. Ne u formi eseja ili biografije, nego romana, romana/eseja. Jer moj posao je… putujem po svijetu i radim s pričama sa svih strana, iz Hrvatske, Malezije, Brazila…, a sve one imaju i kulturni identitet zemlje, pa puno učim i moram često mijenjati mentalnu postavku kad radim s autorima. Jer kad nešto uzimam zdravo za gotovo u mojoj zemlji i mojoj kulturi, to tamo negdje drugdje ne mora biti tako. Tome se moram prilagoditi i u tome ima drame. O tome želim pisati, ali opet kažem, ne kao biografiju o tome što sam ja sve radio, nego kao nešto što sam iskusio.
