Ana Karić i Radko Polič: Uloge kakve se igraju jednom u životu

Do svoje 30. godine jako sam malo igrala u teatru. Snimala sam filmove, televizijske filmove i drame. A kasnije godinama, do ove, nisam imala pravu, veliku filmsku ulogu. Imala sam puno velikih kazališnih uloga, i nisam bila nesretna što ne radim na filmu – kaže Ana Karić

Ana Karić i Radko Polič, veterani glumišta, proživljavaju novu mladost. Nakon sjajnih uloga u prvijencu Igora Mirkovića »Noćni brodovi«, gdje tumače par koji u staračkom domu započinje ljubavnu priču koja će ih odvesti u pustolovinu života, Karić i Polič pršte energijom i najavljuju brojne zajedničke projekte. 

    O kemiji između dvojca koja se pojavila za vrijeme snimanja već se ispredaju legende, a nakon odgledanog filma čini se kao da je upravo to njihovo stvaralačko nadopunjavanje izvuklo film, koji na trenutke ipak pati od krize identiteta i scenarističkih banalnosti. Bez obzira na to, film je vrijedan pažnje upravo zbog ovog glumačkog para koji se, kao rijetko koji kazališni glumci, znade suspregnuti u gesti pred kamerom, dajući puno tek sitnim naznakama. 

   Film pred očima

Teško je ne započeti razgovor kemijom koja se osjeti između vas dvoje u filmu. Vi ste očito odlično »kliknuli«, a da dosad zapravo niste puno radili zajedno niti se družili. Kako to objašnjavate? 

  KARIĆ: Družili se nismo nikad, a radili smo jedanput na Dubrovačkim ljetnim igrama »Julija Cezara«, ali nismo se družili, nismo ni kavu popili zajedno. A i na sceni smo bili kratko – Julija Cezara ubiju, a ja sam glumila njegovu ženu… kratko smo bili na sceni, privatno nimalo. Međutim na prvoj čitačoj probi, nakon prve dvije rečenice, »nešto« se dogodilo. Naravno, Radko je i prije imao scenarij… 

    POLIČ: Godinu dana. 

    KARIĆ: Ja sam dobila ulogu nakon velikih dilema koje je Mirković imao oko glavne ženske uloge. Dobila sam scenarij gotovo u zadnji čas, pa smo probali svakodnevno ovdje kod mene, u stanu, mjesec dana. 

    POLIČ: Ne samo probali, radili na scenariju.     

  Je li i Mirković bio dio tog procesa?

    POLIČ: Da, nas troje smo svakodnevno radili po šest sati, i ja sam nakon toga imao cijelu priču, film pred očima. Jer kao glumac, kad pročitam scenarij, vidim film, predstavljam si kako bi to izgledalo na platnu. 

    Kako ste, Radko, doživjeli svoj lik u segmentu u kojem on nije samo zaljubljeni tinejdžer iz staračkog doma u bijegu, već netko tko ujedno bježi i od suočavanja s vlastitom bolešću?

    POLIČ: Pa taj lik je bio fantastičan baš u tome da se bježeći od svoje bolesti zaokupirao ljubavlju. U početku ja tu ljubav ne prihvaćam. Ona raste preko Helene, preko njene ljubavi, pa polako i ja u nju ulazim. I bolest onda kao da počinje nestajati. U početku ja je ne tajim, ciničan sam, čangrizav… Ali odjednom to se promijeni u meni, ta nada u život, iako slutim da nema tu prave budućnosti, zajedničkog života, ali to odlažem. Pa je bolest nestajala i pojavljivala se na nekim čudnim mjestima, recimo na groblju, ali ja to Heleni ne mogu ni izgovoriti. I odjedanput se i ja zaljubljujem. 

    Ne znam, to mi je u filmu, kad sam ga gledao, možda promaklo pa ću vas pitati. Ima li ta rečenica kad ja kažem: »Ti si moja jedina ljubav u životu?«  Jakov u jednom trenutku kaže Heleni da je on njoj možda prva, ali da je ona njegova zadnja ljubav.

    POLIČ: I tu je on vidio svoju sudbinu. 

    KARIĆ: Dobro, nećemo sada prepričati kraj filma!   

Višak energije

Vaš, Ana, put od jedne pomalo rezignirane majke koja uzaludno čeka poziv svoga sina, do žene koja ponovno otkriva život, prati vas i fizički, pa se moglo čuti da je postojala bojazan redatelja da vi imate previše energije za Helenu na početku priče. 

  KARIĆ: Da, rekao mi je Mirković da je gledao moje predstave i da imam previše energije, da sam premlada i slično, pa se dvoumio da li da mi da ulogu ili ne. Ali kad je sve krenulo, kad se dogodila bliskost s Radkom na probama, onda više nije bilo ni problema, ni dilema. Jer kad to doživite… 

    Rijetko se to događa, bez obzira koliko vam partneri bili dobri glumci. Onda prestajete biti vi sebi važni, odnos postaje važan i sve bazirate na tome. Morala sam znati sve o toj ženi, imam cijelu priču, mogu vam danas reći kako je ona živjela i s 20 godina, što je radila, a našla sam i razlog zašto je u staračkom domu. Igoru je bio probem kako me ovakvu kakva jesam, kako izgledam, smjestiti u starački dom, pa sam pronašla razlog, ali su se i oni, na setu, potrudili da stvarno izgledam lošije čak i od svih onih statistica u domu (smijeh). 

    Rekli ste da vam je to uloga života.

    KARIĆ: Ma da, jednom sam to izjavila, mada ne volim takve definicije. To sam više rekla zato što godinama nisam imala pravu, veliku filmsku ulogu. Imala sam puno velikih kazališnih uloga, i nisam bila nesretna što ne radim na filmu. Film nisam vidjela… 

    POLIČ: Ona je genijalna. To moram priznati. Izvukla je iz te uloge, iz tog scenarija maksimum. 

    Ali redatelji koji će vas vidjeti mogli bi iskoristiti tu vašu kemiju?

    KARIĆ: Ne vjerujem. Nama se srećom dogodilo to da su nas kao par prihvatili Nataša Rajković i Ivica Buljan, i sad ćemo raditi dvije kazališne predstave, samo nas dvoje. 

   POLIČ: Ovo što se meni s Anom desilo, rijetko se dešava. Da ta, neću reći kemija, nego stvaralački nagon bude toliko jak da svaka iskrica u nekom kadru u djeliću sekunde bude prihvaćena i vraćena, obostrano. Ali opet, ja nju znam otprije, iako se nismo družili. I još godinu i pol dana prije nego smo počeli snimati rekao sam da želim raditi s njom. Mirković se tada bio nećkao, ali već nakon prvog susreta s njom sve je bilo jasno. I ta njena transformacija je fascinantna!  

  KARIĆ: Svi koji su gledali film kažu da sam drugačija, neprepoznatljiva.   

Božja trema

Možda ćete ipak morati pogledati taj film, bez obzira na vaše pravilo da ne gledate svoje filmove? 

  KARIĆ: Možda jednom (smijeh), ali ne još. 

    POLIČ: Ono što ste prije rekli, o drugim redateljima, to mi je interesantno. S prvom velikom ulogom, u filmu »Idealist« za koju sam dobio Grand prix u Moskvi kad je Kurosawa bio predsjednik žirija, već tada sam rekao sam sebi – »nadrljao si!« Čim ovdje uspiješ, onda kažu, dobro, uspio je, i gotovo. Oni nas ne znaju gajiti. Meni je sada 51. godina kako sam na filmu. I kad spominjete da bi nas netko od redatelja mogao vidjeti, ja ne gajim nadu da će se to dogoditi. Ja bih to volio, ali…     Kad sam prvi put pogledao film od početka do kraja Ana me par puta uvukla u film kao gledaoca. I bio sam zbog toga presretan.      KARIĆ: Ja nisam gledala film, ali mi je Mirković rekao da bolje piše muške nego ženske uloge. Nisam se složila, napisao mi je sjajnu ulogu, na što mi je odgovorio da sam je ja nadogradila.  

  Vaši počeci nisu bili jednostavni. Na akademiji susretali ste se s kritikama da od vas neće biti puno, da ste samo lijepi. Je li i to možda razlog zbog kojeg i danas osjećate tremu prije svakog nastupa?

    KARIĆ: Nikad nisam razmišljala o tome, ja sam zapravo zahvalna Bogu na toj tremi, ona mi u trenutku kad stupim na scenu preraste u koncentraciju. Bojim se trenutka kad neću više imati tremu.    A imala sam velikih problema na početku, na marginama su me držali računajući da od mene nikada neće biti kazališna glumica, da moj glas nije pogodan za scenu. I zapravo dugo vremena, do svoje 30. godine, jako malo sam igrala u teatru. Snimala sam filmove, televizijske filmove i drame. 

    Meni su se uopće u životu događali blokovi. Kada sam snimala nisam radila u kazalištu. Onda sam radila 11 uloga u »Teatru u gostima«, 11 sezona, a kad sam otišla iz TUG-a, krenula mi je »prava« kazališna karijera. Ma ne karijera, život, ne volim tu riječ – karijera. Počelo je s Anom Borongay u »Zastavama«, pa Shakespeare, Mishima, Thomas Mann, Müller… 

    Ali ne toliko Krleža?    – Da, nisam bila u angažmanu u teatru, a uvijek ima glumica u ansamblu koje to mogu igrati. A govorili su da sam rođena za Krležu, ali samo govorili… Na koncu je ispalo da sam igrala samo »Adama i Evu« na televiziji i Anu Borongay u teatru. Ja nemam puno nagrada kao Radko (smijeh), ali imam nagrade za obje te uloge. 

    Koje likove biste iz Krleže htjeli igrati?

    KARIĆ: Uvijek sam govorila da ne želim birati, volim biti izabrana (…) A, sad sam se sjetila. Mani Gotovac je htjela raditi samo scene Castellice i Leonea, samo Rene Medvešek i ja. Ali u to vrijeme su u HNK-u igrali »Glembajevi« i meni se činilo kao da time hoću pokazati kako bolje igram, kao neka vrsta provokacije, i odbila sam. 

    POLIČ: Tu smo si isti, imamo dosta sličnosti u razmišljanju. 

    KARIĆ: Da, imamo dosta antiglumačkog. 

    POLIČ: Da, da, antiglumačkog!   

Buljanova glumica

Recite malo o tom vašem angažmanu u &TD-u s Buljanom i Rajković.    KARIĆ: Sami smo krenuli, od Ionescovog »Mahnitanja u dvoje«, sjajan naslov! I onda smo zamolili Natašu da nam malo pripomogne, nismo se usudili odmah upitati da režira, ali smo je kasnije uspeli privoljeti i sad smo duboko u tome, divno je, zanimljivo.    

Tko dramitizira?

   KARIĆ: Ona. To će zapravo biti autorski projekt. 

    POLIČ: Ukrali smo samo naslov (smijeh).     KARIĆ: I neki odnos, koji je i naš privatni, odnosno glumački odnos, tako da će biti svašta. Ako Bog da.  A onda je tu i Buljan. Ja sam s njim radila osam predstava, ja sam »njegova glumica«, srećom. Jedanput smo sjedili u kavani Radko i ja, naišao je Buljan i rekao da nas je sjajno vidjeti zajedno i da moramo nešto raditi nas troje. Nije to nitko tada ozbiljno shvatio.

    Ali Radko mi poslije ovog filma poslao SMS u kojem kaže da moramo zajedno napraviti »najbolju predstavu u životu, s Buljanom«. Buljan je tada bio moj gost na Olibu. Pokazala sam mu je i on se složio. Onda je našao Handkeov tekst »Bolest smrti« prema Marguerite Duras, i to ćemo raditi kad završimo s Natašom. Već smo dogovorili s Pulom i Mini teatrom u Ljubljani. Bit ćemo dva mjeseca samo nas troje zajedno, bez ikakvih drugih obaveza. Dva mjeseca ćemo se zavuć u Pulu… 

    POLIČ: I tamo se poubijati. Konačno (smijeh). A ja radim još jednog Handkea, i to isto s Buljanom. Genijalan tekst: »Još uvijek oluja«. Dugo nisam bio tako uzbuđen čitajući neki tekst.    Tu je još tekst koji ću raditi u Ljubljani, koji su pronašli u Brechtovoj ostavštini, zove se »Mama«.    

Penzija i starački

Oboje ste oko 70. godine života, ali ste i prešli 50 godina glumačkog rada, a osim što ne spavate na lovorikama, ne slavite svoje obljetnice i radite iz sve snage. Mislite li ikad u penziju, pa onda možda u neki starački dom?

    KARIĆ: Ja ne mislim u penziju, a u starački dom ako bude potrebno. 

    POLIČ: Ja u starački dom nikako. A u penziji već i jesam. Barem formalno. Ali ja to ostavljam sudbini. Ja mislim da će ona to bolje riješiti nego ja. 

    KARIĆ: I ja tako mislim. Sigurna sam da više neću imati priliku zaigrati tako veliku ulogu na filmu, i ovu ulogu doživljavam kao poklon, kao čudo. U našoj kinematografiji sa 70 godina dobiti takvu ulogu – to i jest čudo! I ne mislim da će mi Bog dati još jednu takvu priliku. Hvala Mu, i ovo je mnogo! 

    POLIČ: Ali ako ti sad ne da, onda ja ne znam! Jer ti bi morala poslije ovog filma imati sljedećih pet godina barem jednom godišnje takvu priliku. Ja mislim da će to i kritičari napisati. Za sebe neću govoriti, ali za tebe će pisati izvanserijsko, svjetsko! Jer takvih uloga ima malo u hrvatskom filmskom prostoru. 

    KARIĆ: Hvala ti. 

    POLIČ: Ma, to je istina.