U pokušaju da se kroz ruho »Tri mušketira« kritički progovori o današnjem društvu i njegovim anomalijama najjače mjesto predstave su tekstovi Predraga Lucića koji bespoštedno raskrinkava Državu i Crkvu, usmjerujući satiričku oštricu naročito prema Crkvi koja danas sve više nalikuje velikoj korporaciji koja utjelovljuje financijsku i političku moć
U slučaju kada kazalište poseže za klasičnim predloškom, uvijek se nameće pitanje što nam taj tekst govori danas? Često se događa da se klasici postavljaju iz pukih kazališnih razloga ili njegovanja tradicije, međutim neke relacije sa suvremenošću nerijetko izostaju. U vremenima kad se zbog političkih i ideoloških razloga nije moglo izravno s pozornice ukazivati na probleme društva, to se onda činilo pod krinkom klasike. Kada je pisac francuskog romantizma Alexandre Dumas otac 1844. godine napisao roman »Tri mušketira«, referiranjem na 17. stoljeće želio je nešto progovoriti o svojem vremenu, a to sada čini i aktualna riječka predstava.
Dumasova »Tri mušketira« pripadaju skupini romantičarskih povijesno-pustolovnih romana. U takvim romanima likovi su većim dijelom izmišljeni ili konstruirani na osnovi oskudnih podataka, a manjim dijelom povijesno. Međutim, ambijent, društvene prilike i karakteri predstavljaju pokušaj rekonstrukcije stvarne povijesti. Takvi romani odlikuju se bogatom akcijom, zapletima i sukobima koji se često tragično završavaju, u njima su likovi obično polarizirani na »dobre« i »zle«, a tu je i ljubavna tema karakteristična za romantičke povijesne romane. Radnja »Tri mušketira« odvija se u vrijeme vladavine kralja Luja XIII, dok je glavni negativac kardinal Richelieu koji je prikazan kao moćni vladar, jači od kralja. Mušketiri se bore na strani kralja, a njihovi protivnici, s kojima se često sukobljavaju, su kardinalovi gardisti. Dumasov roman karakteriziraju dinamično pripovijedanje, brzi preokreti u radnji, živopisnost i napetost, brojne spletke, dvoboji i sukobi koji dovode do dramatične završnice. Stoga nije ni čudo što su »Tri mušketira« doživjela brojne ekranizacije i zanimljivi su upravo filmskom mediju.
Mušketiri u kazalištu
Kako »Tri mušketira« funkcioniraju u kazalištu, sada pokazuje redatelj Kokan Mladenović koji je za predstavu Hrvatske drame riječkog HNK Ivana pl. Zajca poznati roman i dramatizirao. Njegova dramatizacija u stalnom je dijalogu s Dumasom, no originalnom predlošku Mladenović kontrapunktira drugi dramaturški okvir koji dobiva snažan društveno-politički akcent u satiričkim songovima Predraga Lucića. Na jednoj razini tako se prate pojedine epizode iz romana »Tri mušketira« (tu bi bilo prostora za određena kraćenja), u koji Kokan Mladenović i dramaturginja Magdalena Lupi Alvir interveniraju aluzijama ili izravnim komentarima na suvremenost.
U režijsko-dramaturškom smislu isprepleću se dvije linije – ona uvjetno rečeno »klasična« koja prati fabulu romana, te ona »brehtovska« koja potiče gledatelja da zauzme aktivan stav, dok Lucićevi songovi proizvode efekt očuđenja. U romantičarsko tkivo »Tri mušketira« tako se, primjerice, ubacuju statistički podaci o nezaposlenosti, današnjim uzorima mladih (nogometaši i estradne zvijezde) ili pismo nezadovoljne gledateljice koja otkazuje pretplatu riječkom kazalištu jer ono, za razliku od televizijskih sapunica, ne nudi dovoljno emocija i ljubavnih zapleta.
Aluzije na suvremenost
U tom pokušaju da se kroz ruho »Tri mušketira« kritički progovori o današnjem društvu i njegovim anomalijama ipak su najjače mjesto predstave tekstovi Predraga Lucića, koji bespoštedno raskrinkava Državu i Crkvu, usmjerujući satiričku oštricu naročito prema Crkvi koja danas sve više nalikuje banci i velikoj korporaciji koja utjelovljuje financijsku i političku moć (jedan od najboljih prizora je onaj u bočnim ložama s Kardinalom i pratećim korom koji Crkvu i Državu sintetizira u »Rišeljezi«). Kao aluzija na suvremenost mogu se shvatiti i brojni mikrofoni, koji djeluju začudno, ali i prizivaju asocijaciju na današnje »govoreće glave« koje nam se postavljene iza mikrofona svakodnevno obraćaju s malih ekrana – lažući i obmanjujući nas. Scenografsko rješenje Marije Kalabić može se doimati poput televizije – u kazališnu crnu kutiju postavljena je manja bijela kutija (bez četvrtog zida ili sa spuštenim paravanom s vratima), što priziva i »kazalište u kazalištu«. Na toj manjoj pozornici odvijaju se prizori igranja šaha Kralja i Kardinala, dvorskih spletki ili pijančevanje mušketira u krčmi, dok se dinamični prizori mačevanja (za što je zaslužan Lovro Buva), jahanja mušketira na konjima (dosjetka s biciklama), zbivanja na pariškim ulicama događaju na prosceniju.
U takvoj minimalistički zamišljenoj scenografiji, uz oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka, do izražaja dolaze raskošni, povijesno stilizirani kostimi Tatjane Radišić, koja s druge strane izrazito erotiziranim kostimima naglašava ideju perverzije ili pornografije vlasti i moćnika. Gotovo filmsko montiranje kadrova podcrtava i glazba Irene Popović, koja predstavu »Tri mušketira« žanrovski određuje kao »glazbeni triler«. Intermedijalni dijalog s filmom uspostavljen je i filmskim citatom iz filma o tri mušketira, a nakon toga romantičarski svijet »Tri mušketira« dobiva obrat u neočekivanoj i u odnosu na roman izmijenjenoj završnici. Kraljeva i kardinalova svita navlači današnja odijela i priređuje doček za heroje – mušketire koji su se borili za Francusku i dobivaju orden za zasluge, a zatim padaju kao žrtve pokvarena i do kraja korumpirana društva. Nemoralni i beskrupulozni moćnici pobjeđuju i ostaju na vlasti, trljajući ruke što se upravo sprema novi rat. To je gorka poruka ove predstave, koja je mušketirima, sukladno vremenu u kojem živimo, namijenila okrutnu sudbinu.
Pozitivci i negativci
U ovakvoj interpretaciji likovi mušketira postavljeni su u kontrast s vlastitim i današnjim vremenom. Jasmin Mekić (Athos), Dražen Mikulić (Porthos), Alex Đaković (Aramis) i Igor Kovač (D’Artagnan) utjelovili su naivne, čestite i prostodušne mušketire koji su uvijek spremni boriti se za svoje ideale. Simpatije Dumasa bile su na njihovoj strani, međutim u viziji Kokana Mladenovića ovi romantičarski likovi u današnje vrijeme ne bi imali šanse. Mekić, Mikulić i Đaković karakterno su diferencirali svoje likove različita podrijetla, a upečatljivu ulogu hrabra i srčana Gaskonjca D’Artagnana ostvario je Igor Kovač. Njima treba pridodati i Plancheta, slugu mušketira. Ovog dobrodušnog čovjeka iz naroda, koji se za pravdu donkihotovski bori paljem i poklopcem, s osjećajem za komičke nijanse, tumači Denis Brižić. Nasuprot ovih pozitivnih likova jasno su polarizirani negativci. Najveći među njima je kardinal Richelieu, francuski premijer, čiju je demonsku prirodu dojmljivo utjelovio Damir Orlić. On je odličnu partnericu dobio u Tanji Smoje, koja se glumački izdvojila ulogom glavne negativke – kardinalove povjerenice Milady, grofice de Winter. Oko ovog lika pletu se krvave spletke, no dok je kod Dumasa Milady na kraju pogubljena za svoje zločine, u Mladenovićevoj verziji zlo ostaje na životu, a stradava nevina žrtva.
U predstavi »Tri mušketira« likovi kralja Luja XIII. (Mladen Vujčić) i Kraljice (Nika Mišković) prikazani su kao Richelieuove marionete. Ulogu seksualno ambivalentnog Vojvode od Buckinghama tumači solidni Rade Radolović, a vrlo dobar je i Davor Jureško kao Kapetan de Treville, zapovjednik mušketira. Gospođicu Bonacieux, kraljičinu družbenicu, glumi Aleksandra Stojaković, sluškinju Ketty igra Anastazija Balaž Lečić, a ulogu negativca – grofa Rocheforta, zapovjednika kardinalove garde, ostvario je Predrag Sikimić. Gardisti su Dmitrij Andrejčuk, Vitali Klok, Darko Petković, Tomislav Radinović i Igor Rančić.
