Zadarski komorni orkestar izvest će, u suradnji sa Slovenskim komornim zborom, sopranisticom Evelin Novak, mezzosopranisticom Dianom Haller, tenorom Ivanom Turšićem i basom Tomislavom Lučićem, velebnu Misu u c-molu W. A. Mozarta
Ovogodišnja sezona Glazbenih večeri u sv. Donatu završava večeras u velikom stilu – u Katedrali sv. Stošije Zadarski komorni orkestar će, u suradnji sa Slovenskim komornim zborom, sopranisticom Evelin Novak, mezzosopranisticom Dianom Haller, tenorom Ivanom Turšićem i basom Tomislavom Lučićem, izvesti velebnu Misu u c-molu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Koncertom će ravnati Ivan Repušić, voditelj Zadarskog komornog orkestra.
Dugogodišnji ste gost Glazbenih večeri u sv. Donatu gdje redovito nastupate sa Zadarskim komornim orkestrom. Kako se ZKO nosi s vokalno-instrumentalnom izvedbom? – Zadarskom komornom orkestru ovo nije prvi susret sa zborom. Prije nekoliko godina, u suradnji sa zborom crkve sv. Marka iz Zagreba i zadarskim Zoranićem, izveli su Mozartov, Faureov i Durufleov oratorij. Svima nam je velika čast što smo ove godine uspjeli ostvariti suradnju s jednim od ponajboljim zborova na ovom području. Želja mi je da ZKO ne ostane samo na riječi »komorni«, već da, s obzirom na kulturu, brojnost, tradiciju i značaj, postane simfonijski orkestar.
Veliki zalogaj
Kroz proteklih osam godina orkestar je imao šezdesetak koncerata, turneje na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, a u sklopu Večeri u sv. Donatu redovito ga nastojimo proširiti puhačkim korpusom. Ostvarili smo široki repertoar za komorni orkestar i mislim da je »glazbeno srce« grada spremno prihvatiti nove zadarske snage – mlade gudače i puhače u konstantno rastućem broju.
Velebna Mozartova Misu u c-molu KV 427 ili tzv. »Velika misa«, kojoj nedostaje posljednji stavak »Agnus Dei«, utjelovljuje Mozartovu slobodu skladanja te osobno zadovoljstvo i radost u povodu njegova vjenčanja s Constanzeom Weber. Do danas se nije razjasnilo zašto Mozart nije dovršio svoju Veliku misu u c-molu. Premda fragmentarna, ona je svejedno najopsežnija misa bečkog genija, remek-djelo koje u umjetničkom smislu stoji uz bok mnogo poznatijem »Rekvijemu«.
Želio bih spomenuti i to da imamo orkestar, ali nemamo dom – mi smo podstanari. Zahvalni smo Sveučilištu na koncertnoj dvorani koju nam je uvijek spremno posuditi te HNK-u Zadar na organizaciji, no nadam se da ćemo u skoroj budućnosti uspjeti obnoviti staru koncertnu dvoranu u Kneževoj palači, za koju Lions klub već provodi akciju prikupljanja sredstava. U daljnjoj budućnosti mora postojati vizija multimedijalne dvorane koja bi mogla ispuniti i potrebe opernih izvedbi.
Za večeras pripremili ste Mozartovu Misu u c-molu. Postoji li poseban razlog zbog kojeg ste izabrali baš to Mozartovo djelo? – Dugo sam razmišljao treba li se upustiti u izvedbu Mise u c-molu, budući da je u zadnjih pedesetak godina u Hrvatskoj izvedena svega nekoliko puta. Ona, osim dobrog orkestra, zahtijeva vrhunski zbor i soliste te predstavlja veliki zalogaj i meni i umjetnicima. No vjerujem u uspjeh…
Završili ste dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Zašto baš ta klasa? – Zanimanje za dirigiranje kod mene se javilo već tijekom srednje škole, kada sam kao učenik Glazbene škole »Blagoje Bersa« vodio zbor crkve sv. Frane. Već tada sam volio organizaciju i sve što dirigentski poziv nosi. No budući da je bilo ratno vrijeme, u školi smo uspjeli obraditi samo četrdesetak posto cjelokupnog gradiva i nisam bio siguran da ću baš ja jedini te godine upisati dirigiranje. Sada mogu reći da su glazbena škola i Muzička akademija tek uvod; u dirigentskom pozivu najvažnije je samo iskustvo dirigiranja, kontinuiran rad s različitim ansamblima iz različitih zemalja, što uvjetuje i različite interpretacije – treba trčati maraton, a ne sto metara! Što više dirigiram i napredujem, to sam više svjestan da imam još puno naučiti.
Centar izvrsnosti
Do sada ste ravnali gotovo svim hrvatskim i mnogim inozemnim orkestrima. S kime vam je bilo najdraže raditi? – Svi su orkestri za mene posebni na svoj način, svi su oni vrlo različiti, svaki donosi nešto svoje, a na dirigentima je da to osjete. Mi trebamo pronaći pravi put kojim ćemo od orkestra izvući njegov maksimum i stvoriti umjetnost. Osim nezaobilaznog iskustva, za to su vrlo važni dodatni impuls na koncertu, tijek pojedinih proba i ujedinjavanje različitih mišljenja, a u potpunosti se slažem i s mišljenjem Karajana da je za uspješan napredak orkestra najvažnija prva proba.
Tri ste godine djelovali kao prvi kapellmeister Državne opere u Hannoveru, a od prošle godine dirigirte u Deutsche Oper u Berlinu. Kako je bilo raditi u Njemačkoj? – Sam spomen Njemačke donosi dvije riječi – red i disciplina – a to se odnosi i na glazbu. S takvom bazom, Nijemci su kroz povijest redovito bili najjači u umjetnosti, što se najbolje očituje u slavnim kompozitorima poput Bacha, Beethovena, Brahmsa, Mahlera, Straussa i drugih. S tri operne kuće i sedam simfonijskih orkestara, od kojih je jedan sama Berlinska filharmonija, grad Berlin je ono o čemu sam oduvijek sanjao. Došao sam u centar doživljaja najvrsnijih izvedbi i susreta s najboljim umjetnicima koji ne trpe osrednjost.
Kakvi su planovi za budućnost? – U Berlinu »Tosca«, »Falstaff«, »Čarobna frula«, »La Traviata«, »Lucia di Lammermoor«, u Hamburgu »Rigoletto« s Leom Nuccijem, slavnim talijanskim baritonom, zatim koncerti sa Slovenskom i Zagrebačkom filharmonijom, koncerti u Finskoj, Slovačkoj, Njemačkoj, a posebno ističem koncert s Ivom Pogorelićom u Zagrebu.
