22. MIttlefest

Un'allegra fin de siecle: Inventura dvadesetog stoljeća

Svjetlana Hribar

Ono što čitanje Line Job Wertmüller čini kazalištem nije tekst, već ona sama. Njezin duboki glas, raspona od alta do basa, čista je muzika riječi koju možete slušati s napetošću čak iako ne razumijete jezik 



CIVIDALE DEL FRIULI  Sve može biti kazalište ako su protagonisti uvjerljivi! Ovu tezu potvrdile su dvije izvedbe u Cividaleu koje ne vezuje ništa do činjenice duboke uvjerljivosti njihovih protagonista. 


   Prva je održana u crkvi Santa Maria dei Battuti pod naslovom »Kažem vam, Italija će pobijediti!« Riječ je, dakako, o nogometu! 


   Povod predstavi je proročanska izjava predsjednika nogometne federacije afričke države Mali, koju je dao sportskom novinaru Mariju Sconcertiju 1982. godine, uoči utakmice u Madridu.




Iz knjige priča o Italiji koju je kasnije napisao Sconcerti, nastala je ova uzbudljiva predstava koja govori o talijanskoj nogometnoj pobjedi u Svjetskom kupu te godine, donoseći radio komentare, među ostalim i nezaboravni glas novinara Bruna Pizzula – »Zoff, Bergomi, Cabrini, Collovati, Gentile, Scirea, Oriali, Conti, Graziani, Rossi, Tardelli, Tardelliiiiiii… GOOOOOOOL!« 


  Okrutno stoljeće


Nogometni komentari protkani su, vjerovali ili ne, čitanjem poezije Verlainea, Nerude, Byrona i Alcea. I taj osamdesetminutni prikaz je pravo kazalište! 


   Jednako kao i čitanje vlastitog teksta ikone talijanske filmske komedije Line Job Wertmüller, koja se – »ozbiljnim godinama« unatoč ili baš zato (u kolovozu će napuniti 87!) – prihvatila inventure dvadesetog stoljeća.


Talijani vole javna čitanja, a kako vidim i vole javno čitati! Što bi inače navelo slavnu redateljicu i spisateljicu – bila je prva žena redateljica nominirana za nagradu Oscar (1976. godine) – da napiše i režira predstavu čiji je ujedno i glavni protagonist? 


   Ne i jedini! Na klaviru ju prati Andrea Bianchi, a songove koji ilustriraju tekst pjeva Nicoletta Della Corte. 


   Inventura počinje ubojstvom nadvojvode Ferdinanda i njegove trudne žene Sofije u Sarajevu, svođenjem bilance Prvog svjetskog rata, ali i naoko bezbrižnim vremenom koje je uslijedilo: »Stoljeće je još bilo mlado, nije stiglo razviti sve svoje mogućnosti« – konstatira Lina Wertmüller.


U njenoj reviziji mjesto nalazi Josephine Baker, slikari futuristi, ali odmah uz njih Mussolini, D’Annunzio – njegova poezija i ludosti… Malo talijanske kraljevske povijesti i već smo na pragu Drugog svjetskog rata – Hitler i Eva Braun, Staljin, pogromi Židova… 


   Kako se može istrijebiti narod koji je dao jednog Mojsija, pa kralja Salamona, Isusa Krista, Marxa, Freuda, Einsteina? – pita se Lina Job Wertmüller, prelazeći potom na strahote Hirošime i Nagasakija, ali i diktatorskih režima Pola Pota i Mao Zedonga… 


   Ne ostaje dužna ni Titu konstatirajući ipak da je njegovo vladanje bilo jedinstveno, ali je smrt donijela kraj političkoj ravnoteži među narodima ex Jugoslavije… Novo stoljeće donosi novi terorizam i Wertmüller postavlja Bin Ladenu ono isto pitanje što ga je postavila američkom predsjedniku nakon Hirošime: »Stidiš li se svoje okrutnosti«?   

Šarmantno i šokantno


Ono što čitanje Line Job Wertmüller čini kazalištem nije tekst, već ona sama. Ta dama u crvenoj haljini, sniježno bijele kose, s velikim naočalama blistavo bijela okvira, govori više od sata o strahotama dvadesetog stoljeća na samo njoj svojstven način – nonšalantno, s primjesama ironije, ponekad i s nešto šale ali najčešće cinizma – šarmantno i šokantno…


Njezin duboki glas, raspona od alta do basa, čista je muzika riječi koju možete slušati s napetošću čak iako ne razumijete jezik. U taj vatromet misli izgovorenih u dahu savršeno se uklapaju songovi koje je također napisala Lina Wertmüller, a izvodi ih pjevačica vrlo slična glasa njenom. Tako su songovi »produžena ruka« njena govora, samo što interpretatorica pripada novom stoljeću. Ovom koje je započelo ubojstvima u ime vjere. 


   Dama u crvenom završava svoju inventuru nježnim cinizmom – ipak tom dvadesetom stoljeću pripada njen život i ona ga voli svemu unatoč – zato za kraj uzima nostalgičnu pjesmu Louisa Armstronga »What a wonderfull world«. 


   No stoljeće je još mlado…