Na snimci se uglavnom čuje Bell kako sa snažnim škotskim naglaskom izgovara niz brojeva, zatim dolarske iznose, npr. "tri i pol dolara", "sedam dolara i 29 centa", te na kraju "3.785,56 dolara"
WASHINGTON Devet godina pošto je uspostavio prvi telefonski poziv, Alexander Graham Bell izveo je novi eksperiment: na navoštenom kartonskom disku 15. travnja 1885. snimio je sebe kako kaže: “Čujte moj glas – Alexander Graham Bell”.
Disk je u zbirci prvih zvučnih zapisa muzeja Smithsoniana 128 godina čekao digitalno doba, a tada su računalna znanost, jedan rukopis i malo kopanja po arhivama potvrdili kako je riječ o jedinom poznatom zapisu Bellova glasa.
Carlene Stephens, kustosica u Smithsonianovu nacionalnom muzeju američke povijesti, prvi je put vidjela taj disk i još četiristotinjak drugih predmeta zvučne građe iz Bellove donacije još 1974. kad je počela raditi, ali tada se nije usudila dirati ih.
“Njihova eksperimentalna narav i krhko stanje učinili su ih neprikladnima za reprodukciju”, napisala je Stephens u emailu Reutersu.
“Znali smo da su ti predmeti važni za ranu povijest snimanja zvuka, ali smatrali smo da je nemoguće reproducirati ih pa smo ih pohranili i nadali se da će doći dan kada će reprodukcijska tehnologija uznapredovati i omogućiti nam da ih preslušamo.
Taj je dan stigao 2008., kad je Stephen saznala da su znanstvenici u kalifornijskome nacionalnom laboratoriju Lawrencea Berkeleya uspjeli reproducirati deset sekunda francuske narodne pjesme “Au Clair de la Lune” sa snimke iz 1860. Bio je to zvučni zapis na začađenom papiru, gotovo tri desetljeća stariji od najstarije snimke koja se može reproducirati, a koju je snimio Thomas Edison 1888.
Stephens je stupila u kontakt s Carlom Haberom iz Berkeleya i s Peterom Alyeom iz washingtonske Kongresne biblioteke. Oni su izabrali šest zvučnih zapisa, među ostalima i onaj koji će se poslije pokazati kao snimka Bellova glasa, i napravili trodimenzionalne slike ultravisoke definicije.
Haber je s kolegom s Berkeleya Earlom Cornellom pomoću algoritma pretvorio tu sliku u zvuk, a da nije dotaknuo krhki izvorni disk. Sustav kojim je to učinjeno zove se IRENE/3D, što je kratica za Image, Reconstruct, Erase Noise, Etc (sliku rekonstruirati, buku izbrisati, itd.).
Na snimci se uglavnom čuje Bell kako sa snažnim škotskim naglaskom izgovara niz brojeva, zatim dolarske iznose, npr. “tri i pol dolara”, “sedam dolara i 29 centa”, te na kraju “3.785,56 dolara”.
Stephen kaže kako se iz toga može zaključiti da je Bell razmišljao o proizvodnji stroja za snimanje.
Nakon toga počeo je postupak dokazivanja autentičnosti snimke, usporedbom s rukom pisanim transkriptom snimaka. Transkripte je potpisao Bell, a u 2011. Patrick Fraser povjesničar zvučnih medija sa sveučilišta u Indiani popisao je bilješke uz diskove iz Smithsonianove zbirke.
