Almira Štifanić se 1982. tijekom studija zaposlila u Kazalištu lutaka Rijeka kao glumac lutkar – pripravnik te je u kazališnoj sezoni 82/83. odradila pripravnički staž. Nakon diplome na Pedagoškom fakultetu u Rijeci ponovno se zapošljava u Kazališu lutaka Rijeka gdje je i danas zaposlena kao glumac lutkar – prvak. Nakon dobivene nagrade PIF-u pozvana je kao gost u Zagrebačko kazalište lutaka gdje je igrala u predstavi »Bajka o kraljevim trešnjama« u režiji Zorana Mužića. Surađuje i s riječkim HKD Teatrom gdje igra u predstavi »Razgovori nakon pogreba« u režiji Vedrane Vrhovnik. Dobitnica je brojnih nagrada na SLUK-u, Festivalu glumca i PIF-u.

  Dosad ste dobili mnoge nagrade. Da li ova za životno djelo ipak zauzima posebno mjesto?

   – Svaka mi je nagrada, u onom trenutku kad dođe, najznačajnija i najljepša. To čovjeka motivira i inspirira. Nagrada je pokazatelj da je na dobrom putu i da dobro radi. Ova nagrada za životno djelo na neki je način okupila sve prijašnje nagrade. Svi se mi u kazalištu lutaka podjednako trudimo, a ponekad se netko nečim izdvoji. Često radimo i zajedno, pa recimo jednu lutku animira nas dvoje. Lutkarstva nema bez partnerstva i svega ovog ne bi bilo bez mojih kolega. Priznanja su lijepa, no pljesak zadovoljne publike, koja je prepoznala to što radiš, ipak je najveća nagrada. 

  Prednost lutkara

Kako ste krenuli u lutkarstvo?

   – U lutkarstvu sam se našla sasvim slučajno. Kazalište sam kao način izražavanja prepoznala još u osnovnoj školi. Nekad su u Rijeci postojale dramske družine i Pionirsko kazalište. Oko njih su se mladi okupljali i družili. Kad čovjek uđe u taj čaroban svijet, naprosto se u njega zaljubi. U kazalištu možeš biti što hoćeš i nikome se za to ne moraš opravdavati. 

   Kad sam upisala prvu godinu fakulteta, upoznala sam Želimira Prijića i on mi je u razgovoru rekao da zašto ne odem u kazalište lutaka jer tamo traže mlade. To me nekako zateklo, jer je sva moja pažnja bila usmjerena na dramsko kazalište. No, rekla sam si: »Zašto ne« i otišla. Kao dijete sam odlazila u lutkarsko kazalište, a poslije više nisam. Međutim, kad sam vidjela dvoranu punu djece koja se vesele, pjevaju i uživaju, a na pozornici grupu samozatajnih ljudi koji se fantastično zabavljaju – lutkarstvo me iznova osvojilo. Došla sam na audiciju, prošla i tako je počelo. 

   U početku mi je bilo teško. Sakriti sebe iza lutke nije jednostavno. Kad ste mladi htjeli biste da svi vide kako radite. No, kasnije sam shvatila da su lutkari u prednosti jer mogu igrati sve uloge i to doživotno. Nema fizičke prepreke, a čak i kad me publika vidi nisam ja u prvom planu. 

   Prednost je i što je svaki put drugačije – svaka lutka ima drugu tehniku i uvijek je nova borba natjerati lutku da te »sluša«. Mehanizam treba prilagoditi sebi, a lutkari unatoč različitim temperamentima moraju misliti kao jedan. Treba sve to pomiriti. 

Razmišljati lutkarski

  – To znači da u prvoj fazi rada na predstavi najprije dobijemo tekst, stvaramo neku ideju i pokušavamo dokučiti kakav je koji lik. Zatim dolazi lutka. Zna se dogoditi da radimo bez da znamo kakva će biti lutka, a onda u susretu s lutkom sve padne u vodu jer kreator lutaka ima svoju viziju. Stoga lutkarski razmišljati znači da lutkar-glumac mora potisnuti vlastiti ego i shvatiti da ne kreira sâm, nego u suradnji s redateljem i kreatorom lutaka. 

   Treba imati na umu i to da je u lutkarstvu manje zapravo više, pa se često jednim pokretom može više pokazati nego s petnaest rečenica. U lutkarstvu i mala uloga može biti fantastična. Sve se može pokazati i reći kroz lutku, koja ima svoja pravila. Važno je shvatiti i to da u lutkarstvu nisam ja najvažnija – lutka je najvažnija, a ja sam njezin »sluga«. Lutka i ja smo jedno, ali je lutka uvijek u prvom planu. 

  Odigrali ste brojne uloge tijekom proteklih trideset godina. Da li biste neku predstavu ili ulogu posebno izdvojili?

   – Meni je uvijek najdraža ona uloga koju trenutno igram. No, moram priznati da su mi nekako draži muški likovi. Možda je to zato jer sam kao djevojčica znala zavidjeti na muškim igrama i nepodopštinama koje se dječacima dopuštaju. Pinocchio će mi, primjerice, uvijek ostati u srcu, kao i Huckleberry Fynn. Draga mi je i Lisica Mica iz »Ježeve kućice«. Obožavam igrati i u predstavi »Tri praščića«, koju igraju već tri generacije riječkih lutkara i vjerujem da će još dugo biti na repertoaru. Sve uloge drage su mi na svoj način. 

  Postoji li možda neka koja se još nije ostvarila?

Lutkarstvo oplemenjuje

Jeste li ponekad poželjeli biti dramska glumica, bez lutke?

   – U moje vrijeme svi su najprije imali afinitet prema dramskom kazalištu. Kad sam bila mlada, radila bih sve što ima veze s glumom i kazalištem. Međutim, čovjek u jednom trenutku treba prepoznati svoj put. Za mene je to bilo lutkarstvo. Danas se mladi ljudi žele istodobno okušati u svemu, pa bi htjeli glumiti i u sapunicama, i u kazalištu i raditi s lutkama. Svojedobno sam imala »izlet« u HKD Teatar, no shvatila sam da sam kao lutkarica predugo bila skrivena i bio mi je veliki problem izložiti sebe. 

  Što znači igrati uglavnom pred dječjom publikom?

   – Lijep je osjećaj kad čovjek dopre do djece u gledalištu. Ona znaju navijati za neke likove, pomagati i vikati »pazi!« u slučaju neke opasnosti. Naša publika brzo odrasta i stalno se mijenja, tako da uvijek igramo pred novom djecom. Ti mali gledatelji u predstavama prepoznaju i ljubav, i dobrotu i tugu. Zato pozivam roditelje da sa svojom djecom dođu u kazalište lutaka, jer se neće razočarati. To je kvalitetno vrijeme provedeno s djetetom. Lutkarstvo oplemenjuje, kao i svaka umjetnost. Nakon predstave ponekad smo i tužni, jer svijet nije onakav kakav bi trebao biti. No, i to je neka spoznaja. 

  Kako je biti netko tko se bavi lutkarstvom?

   – Lutkarstvo mi je promijenilo način života. Zahvaljujući njemu nisam postala »ozbiljna« osoba. Ozbiljna jesam, naravno, ali živim drugačije od mojih prijatelja koji su doktori, pravnici i slično. Njihov svijet je težak i odgovorni su na više razina, a ja sam slobodna, više se smijem i odgovorna sam samo svojoj publici. Bez obzira na godine, imam se pravo igrati, zabavljati i istraživati. Ljudi to zaboravljaju. Volim to što radim i ne želim otići u mirovinu. U svijetu lutkarstva čovjek drugačije odrasta.