Njemačka, uoči dolaska nacista na vlast. Daroviti glumac Hendrik Höfgen živi životom tipičnim za svoje kolege: glumi, provodi se i održava strastvenu vezu s plesačicom, mulatkinjom Juliette. No, Hendrikove ambicije sežu dalje od maloga teatra. Sklon lijevim političkim idejama, nakon dolaska nacista na vlast mijenja svoja uvjerenja i, pristajući na kompromise, stječe simpatije među vodećim nacistima i ubrzo dolazi do velikih prilika u karijeri. Strelovito se uspinje i ostvaruje svoj najveći san – ulogu Mefista u Goetheovu »Faustu«. Ironija je u tome što je glumac u stvarnom životu zapravo Faust koji vragu prodaje dušu – ukratko je sadržaj filma »Mefisto« Istvána Szaba, koji je nastao prema romanu Klausa Manna što je nadahnut životnom pričom glumca Gustafa Gründgensa. Szabóv film predstavlja izvrsnu studiju raspada karaktera jednog umjetnika u totalitarnom društvu. 

   Novo svjetlo na značenjski kontekst »Mefista« bacilo je otkriće da je veliki mađarski redatelj István Szabó u mladosti bio doušnik komunističke tajne policije, prisiljen vlastima denuncirati kolege, što je priči filma, o pojedincu koji zbog karijere robuje totalitarnom režimu, dalo autobiografsko obilježje. I češko-francuski pisac Milan Kundera optužen je da je 1950. godine policiji prokazao svog prijatelja kao »zapadnog agenta«, što je Kundera odbacio. 

  Prešućivane činjenice

   Na ovu temu nadovezuje se nedavno priznanje Bečke filharmonije da su mnogi članovi orkestra bili pristaše nacističke stranke tijekom Hitlerove vlasti i da su njezini židovski članovi završili u logorima smrti. Ova dugo prešućivana činjenica sad je objelodanjena sa svim pojedinostima, a uoči obilježavanja 75. godišnjice pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj. Podaci govore sljedeće: ukupno 60 od 123 člana orkestra bili su 1942. članovi nacističke stranke ili su željeli postati članovi, a dva su bili pripadnici SS-a, vojnog krila nacističke stranke. U objavljenim dokumentima posebno je zanimljiva činjenica da je dugogodišnjem pripadniku SS-a Helmutu Wobischu nakon rata dopušteno da ponovno postane trubač u Filharmoniji, te je čak postao i njezin direktor 1953. godine. Tek sada objavljen je i manje poznat podatak da je tradicionalni novogodišnji bečki koncert zapravo nastao kao instrument propagande pod nacističkom vlašću 1939. godine. Novogodišnji koncert promicao je sliku Beča kakvu je želio ministar nacističke propagande Joseph Goebbels. 

U službi režima

   Pod natuknicom »Nezavisna Država Hrvatska« na Wikipediji postoji i bilješka o kulturnom životu u tom periodu. Tako su u vrijeme NDH cjelokupna kultura i mediji bili stavljeni, sukladno fašističkoj praksi, u službu režima i promicanja novih ideja. Država je imala potpunu kontrolu nad kazalištima, medijima, izdavaštvom, kinematografijom. Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika bio je proglašen nepodobnim i progonjen nakon nastanka NDH. Među njima su August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann, Ognjen Prica…, a u partizane su otišli i tamo nastavili sa svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar i drugi. Neki, poput Lovre pl. Matačića, Vikija Glovackog ili Oktavijana Miletića nastavili su djelovati i u NDH. Pisac Mile Budak bio je jedan od ideologa ustaškoga pokreta i ministar u vladi NDH. 

Nacistička prošlost

   U tekstu »Privlačnost opasnih ideologija« Nenad Obradović ističe da je Hamsunova suradnja i odanost Hitleru zauvijek zapečatila njegov književni opus. Knjige su mu zabranjivane i spaljivane, a nakon rata suđeno mu je kao izdajniku i kolaboracionistu. Njegove knjige u novije vrijeme opet postaju čitane i tražene, jer se Hamsunov talent za pisanje ne može osporiti. Međutim, Norveška mu ne može oprostiti nacističku prošlost. Louis-Ferdinand Céline, kako navodi Obradović, zasigurno pripada vrhuncu francuske književnosti, ali će ostati upamćen i kao ekstremni antisemit i podržavalac naci-okupacije. Prije nekoliko godina velike kontroverze izazvalo je i priznanje jednog drugog nobelovca, Güntera Grassa: šest desetljeća on je krio svoju prošlost pripadnika jedinice Waffen SS-a. 

   Svi ovi primjeri nameću pitanje možemo li umjetnike, odnosno njihova djela, odvojiti od ideologije i političkog režima kojemu su se priklanjali? Ovakvu dvojbu svojedobno je nametnuo i austrijski književnik Peter Handke, kojemu je odlukom ravnatelja »Comédie-Française« bila skinuta predstava nakon što je Handke prisustvovao pokopu Slobodana Miloševića i tom prilikom izrazio zahvalnost što na tako važan dan može biti u Srbiji i uz Miloševića. Peter Handke, naime, od početka rata u bivšoj Jugoslaviji otvoreno se svrstao na stranu Miloševića i njegove zločinačke politike, što je osudila čitava europska intelektualna elita. Peter Handke nije i jedini umjetnik koji je stao uz Miloševićev režim. Podsjetimo na filmskog redatelja Emira Kusturicu ili nacional-boljševičkog pisca Eduarda Limonova koji je pucao na Sarajevo. Kampanji za oslobođenje tada već uhapšenog Miloševića pridružio se i britanski dramatičar Harold Pinter, također dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Navedeni primjeri pokazuju da se i umjetnici ponekad svrstavaju na krivu stranu i pridružuju spiralama zla. Međutim, pritom se često događa da umjetnička djela moramo razlikovati od njihovih autora čija je ljudska dimenzija ponekad vrlo upitna i problematična.