Damjan: Glazbenik ima zadatak graditi mostove između sebe i publike, tumačeći umjetnost nastalu kroz povijest ovdje i sada, kroz estetske okvire. Metod: Emocija je jako važna, ali u nju se upada, moment koji prolazi kroz nas i ostavlja nas bez daha
Moda ili je sve od ranije zapisano u nekom neuhvatljivom sudbinskom crtovlju, baš poput glazbe koja se zaustavlja u rijetkim utorima sebi odabranih prostora? Flautist Metod Sironić i gitarist Damjan Bučić, dvojica vrsnih glazbenika koji su obrazovanje stjecali naprestižnim akademijama u Francuskoj, Italiji, Austriji i Sjedinjenim Državama u klasama priznatih profesora i odsvirali brojne koncerte, svoju su suradnju zamislili već unatrag nekoliko godina.
Ipak, bilo je potrebno da se poslože okolnosti koje ih sad konačno i dovode pred publiku. Svjedoci koji su odslušali njihov prvi zajednički koncert u intimnoj atmosferi Ville Ružić, s oduševljenjem iščekuju sljedeće koncertno druženje zakazano ovog tjedna u dvorani Circola.
Neobičan spoj flaute i gitare, instrumenata koji, kako kažu, jesu bliski u glazbenom izričaju, ali opet ne tako česti, pobuđuju dodatno zanimanje, kao i činjenica što će izvoditi klasični repertoar u drugačijem sastavu. Dvojica glazbenika sasvim različitih osobnosti spaja ista glazbena nit, pa već sad planiraju koncertne nastupe po čitavoj Hrvatskoj.
Susret u Delnicama
Za početak, objasnite nam spoj flaute i gitare?
Metod: Nije to rijedak slučaj. Naime, kad bi govorili o nekoj podjeli bila bi to flauta i harfa, to je češći duo pored flaute i klavira. Flauta paše sa trzalačkim instrumentima.
Kako ste se prepoznali, nedavno ste u Villi Ružić održali prvi zajednički koncert?
Metod: Damjan i ja sreli smo se u školi u Delnicama, bilo je to prije skoro četiri godine. Baš kad sam napuštao taj posao, Damjan je dolazio. Svih ovih godina vukli smo inicijativu i stalno dogovarali razmjenu nota, ali dogodilo se tek sada i rekao bih u pravom trenutku. Mi smo to što jesmo, ali posložile su se naše osobne okolnosti s onim vanjskim, i eto, sve ostalo je glazba.
U kojim ste se konkretnim točkama prepoznali, odnosno gdje se sve morate dotaknuti da bi vaša glazbala našla svoje prisustvo u skladu glazbenog kazivanja?
Metod: Postoji tehnički dio priče, vježbanje, sviranje, to je rad koji mora biti tehnički izveden i usklađen. Ali to je i dijalog, jer ne postoje samo verbalni, već glazbeni, i na kraju duhovni dijalozi.
Damjan: U glazbi se sve kanalizira, i intimne, i duhovne, i ine stvari. Kad to izađe van na pravi način, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, onda je sve kompatibilno.
Što trenutačno pripremate, djelujete kao da imate velike planove?
Metod: U pripremi je i materijal za CD. Nešto je već dogovoreno, ali to je realizacija koja je uvijek nepredvidiva, ima puno tehničkih detalja koji mogu usporiti realizaciju, ali nadamo se da ćemo ubrzo sve uspješno riješiti.
Damjan: CD je zanimljiv jer ostaje trajni trag jednog osobnog trenutka, pa u kasnijem sagledavanju može biti poučno i za nas same, ne samo za publiku.
Okušali ste se i kao skladatelj, kakvo je to bilo iskustvo? Metod: Skladao sam, ali sad više ne skladam, imam nešto još u škabelinu… Ponosan sam na izvedbu moje kompozicije za osam harfi. Pa, gdje ste našli osam harfi? – Hahaha… Došle su iz Italije, a kompozicija se zvala Adieu a »L«, posvećena Görgyu Ligetiju, a praizvedena u splitskom HNK. Pišete i glazbene kritike? – Samo ako me koncert oduševi. Volite i fotografiju…. – Oduvijek! Ranije sam imao Nikon koji su mi ukrali iz auta, a sad imam Fuji s običnim objektivom. Volim slikati ljude koje poznajem, volim fotografirati prirodu… Ali i sportski ste tip, osvajate plivačke maratone?! – Da, maratoni od pet ili deset kilometara. Ranije se nisam bavio sportom jer je kod nas doma jedina aktivnost bilo slušanje opere nakon ručka, pa me nitko nije poticao na sport. Iz zdravstvenih razloga počeo sam plivati. Sad odlazim na bazen i redovito plivam u ranojutarnjem terminu tri puta tjedno, ponekad i po dva sata. Plivanje mi je zaista veliki gušt, sport vam sredi misli i um.
Ulazak u beskonačno
Želite reći da glazba sazrijeva u vama, kakav je to proces?
Metod: Najprije krenemo vježbati samostalno, onda ide spajanje ver- tikalno, a kad se vertikala pretvori u horizontalno oblikovanje glazbene ideje, to je sjajno. Za to ne treba puno, a kad to krene, onda ulazimo u beskonačno. Svako se djelo može odsvirati na beskonačan broj načina, unatoč tome što je glazba jako jasna i matematička stvar.
Ali matematika je i beskonačna..
Metod: Tako je, i zbog toga je to umjetnost. Baš zato što su nam jasni svi zakoni, baš zato se i otvara ocean mogućih ideja.
Ipak, glazba je umjetnost pa time i sukus svih vaših osjećaja i kvaliteta, što vaša intima govori o tome?
Damjan: To je neprestano istraživanje i razmišljanje. Čovjek sazrijeva, u život unosi nova iskustva, nešto vidi, pročita ili doživi na vlastitoj koži. S obzirom da glazbu doživljavamo intimno, onda se i sva iskustva kanaliziraju kroz glazbu, pa u određenim situacijama u njoj prepoznajemo nešto što smo pročitali, vidjeli, doživjeli… Sve to čini izvedbu jedne kompozicije.
U toj interakciji vanjskog i unutarnjeg svijeta, na što sve nailazite?
Metod: Ima ona Nietzscheova – ja gledam u ponor, a on gleda u mene. Ponekad je to izazov, ali ponekad čovjek vidi i neke trenutke koji mu nisu dragi.
I što onda?
Metod: Onda tražite pomoć od gore.
Damjan: S druge strane, poželjno je da ti taj ponor povremeno namigne, a ne samo da te mrko gleda.
Što je glazba za vas? Metod: Glazba je najneposrednija umjetnost. Ona nastaje u jednom vrlo uskom fizičkom prostoru. Kod pjevača je to uski prostor između glasnica, kod flaute usnice koje dodiruju usnik, kod gitare u trzaju žice… To je tako malo mjesta kroz koje prolazi tako puno od vas, od ega, emocija, svega, i to najprije treba moći tehnički izvesti, a onda kad se sve to dogodi, to je moment stvaranja. I to je zaista povlašten trenutak… Kako se nosite s greškom u tim trenucima? Damjan: Griješiti je ljudski, greška je sastavni dio svega toga i ne treba od nje bježati. Vrijedi li greška, je li potrebna? Damjan: Da. Ako ne griješiš, znači da nemaš što ispravljati. Stoga ne učiš, već stagniraš. Imao sam prilike slušati vrhunske izvođače, i tako se dogodilo da je jedan vrhunski gitarist za vrijeme čitavog koncerta imao memorijske greške, čak je preskočio i nekoliko stranica, ali u izvedbi je pokazao toliku količinu emocija da su te greške jednostavno prošle neopaženo. Naravno, greška ne smije postati pravilo. Poimate li život kroz glazbu? Metod: Ako je moj život glazba, onda da, naravno da ima nekih momenata kad nema glazbe, kad glazba utihne.
Hrabrost i skromnost
Iz ovog bi se moglo zaključiti da umjetnici zapravo ovise o svojoj hrabrosti?
Metod: U svakodnevnom sviranju konstantno ste suočeni sa svojim limitima, ponekad, kad je dobar dan, stoji toliko ispred vas da možete disati, a ponekad vam je tako blizu da vam ne da disati. Dok ste mladi, rušite te zidove, ali sa zrelošću počinjete promišljati i tada vam je potrebna hrabrost, ali to je nešto vrlo pragmatično, hladno, jednostavno morate se smiriti i odraditi taj takt.
Toliki trud za samo jedan takt?!
Metod: Da, ponekad je to i pola takta, to je zid koji morate srušiti. Na to se stalno nailazi i zbog toga tu nema pobjede, to je stalni proces.
Damjan: Zanimljiv je primjer kad sam došao na prvi sat kod svog profesora Paola Pegorara za vrijeme studija u Italiji, a potom u Grazu. Došao sam kao nadobudni student iz Zagreba koji je svirao sve i svašta. Na prvom satu dobio sam vrlo jednostavne kompozicije (Sorove etide) koje se sviraju u osnovnoj školi i ja smo to doživio na vrlo pogrešan način i prešao sam preko toga kao preko nečeg što sam prerastao. Kad sam ih odsvirao, profesor me je upitao: »Zašto misliš da to nije glazba?«.
Dao vam je lekciju iz skromnosti?!
Damjan: Da, zamislio sam se i priznao si da glazba, pogotovo ona velikih autora, ne trpi ego interpreta.
Metod: Da, apsolutno, bez skromnosti nema ništa, posebno u glazbi, poniznost je apsolutno ishodište.
Inspiracija u ljudima
U klasici nema dodvoravanja publici, to je upadanje u vlastite svjetove, recite nam nešto o tome?
Damjan: Glazbenici su se danas pomalo distancirali od publike, dok s druge strane publika zaslužuje neposredniju vrstu komunikacije. Glazbenik ima zadatak graditi mostove između sebe i publike, tumačeći umjetnost nastalu kroz povijest ovdje i sada, kroz estetske okvire.
Mislite da nije dovoljna emocija?
Metod: Emocija je jako važna, ali u nju se upada, moment koji prolazi kroz nas i ostavlja nas bez daha. Moram spomenuti jedan takav trenutak koji se dogodio na koncertu koji sam poslušao dok sam studirao u Parizu. Imao sam priliku dobiti besplatnu kartu za koncert drezdenske Staatskapelle, s maestrom Bernardom Haitinkom. Izvodili su Bartókov Koncert za orkestar i šestu Patetičnu simfoniju P. I. Čajkovskog. Na kraju finala šeste, gotovo cijelu minutu nitko nije mogao aplaudirati. To je bio moment za sve, cijeli orkestar je bio jedno tijelo, jedan medij i publika je u tome sudjelovala.
Je li vam žao što se takav trenutak ne može trajno zabilježiti, materijalizirati?
Damjan: Da ga zaustavimo, on me više ne bi čekao, već bi ga imali stalno.
Znači, uvijek čežnja ?
Metod: Da, to je to.
Osim »feedbecka« publike, umjetnicima je kažu potreban i intimni nadražaj, podražaj iz vanjskog svijeta, kruto rečeno inspiracija. Nailazite li na to?
Metod: Ne mogu reći da me inspirira »Sunce na Kvarnere«, iako mi je to vrlo važno… Inspirira me trenutak s ljudima kojima sam okružen.
Obojica ste studirali izvan Hrvatske, kako mladi ljudi doživljavaju klasičnu glazbu, može li im se ona približiti?
Damjan: Ovo što mi radimo je prelijepo da bi bilo uskraćeno zbog nekih formi. Mnogi se boje doći na koncert klasične glazbe, jer misle da se neće znati ponašati, da neće razumjeti. To mistificiranje koje stvara distancu između publike i glazbe je sasvim pogrešno, raspršuje cilj.
Metod: Klasična glazba se može doživjeti neposrednije i bliže. Kad sam bio u Parizu imao sam sreću da sam na Svjetski dan glazbe, 21. lipnja, svirao u rodnoj kući Claudea Debussyja u Saint Germain-en-Laye. Bilo je sasvim neformalno, u okruženju koje poznaje i maksimalno formalno i elitističko.
Božje sluge
Hoćete li zaigrati na kartu scenskog showa, poput nekih drugih dvojaca?
Metod: Ne.
Damjan: Ne.
Ovo je bilo kratko i jasno, bez komentara. Hoćete li nam barem reći nešto o vašim sklonostima, imate li favorite među autorima?
Metod: Odrastate u tom svijetu skladatelja i oni vam se uvlače pod kožu. Ne postoji jedna melodija koja se meni sviđa, to je čitavo naslijeđe kulture koju su ostavili iza sebe, a vi je upijate. Recimo Beethoven, što bi se u glazbi dogodilo bez njega, glazba bi sigurno išla u nekom drugom smjeru. Ali, kao što je Beethoven napisao u partituru jednog svog kasnog kvarteta: »Muss es sein? Es muss sein!«
Stiže li današnji čovjek do razine božanskog, primjerice Bachove mogućnosti glazbenog izričaja?
Metod: Bach je dostojni Božji sluga, ali i danas ima jako puno autora koji dostižu te božanske sfere. Repertoar flaute količinski je zanemariv u odnosu na onaj klavira, glasa ili violine, stoga se mi flautisti moramo snalaziti. Upravo to može dovesti do vrlo interesantnih kombinacija.
Osjećate li se zbog toga limitirano, ili je to za vas poticajno, kreacija je često nadomjestak deficita?
Damjan: Koliko god bilo limitirajuće, to je i dobra okolnost. Poznato je da je gitara dugo vremena imala status pratećeg, odnosno zabavnog instrumenta. I danas kad klinci upisuju glazbenu školu, teško im je objasniti da neće svirati Pink Floyd ili Guns’n’Roses, gitaristi su se dugo vremena borili za taj status solističkog instrumenta i izborili ga zahvaljujući gitaristima poput Andrésa Ségovije i Juliana Breama. Gitara i flauta sa svojim ograničenim repertoarom mogu napraviti nešto drugačije.
U kakvom je odnosu uznapredovala tehnologija s klasičnom glazbom?
Damjan: Hahaha… Svakako je nekad bila prednost što ljudima nije zvonio telefon ili im dolazio mail dok su svirali.
Metod: Glazba je danas izgubila određene značajke stila. Može se napisati što god poželite. Svi su upućeni u sve. Nekad su glazbenici bili limitirani, a danas jednim klikom na internetu dobivamo informaciju, doduše nepotpunu. Mislim da zbog toga danas treba biti puno više fokusiran da bi se nešto stvorilo.
Mislite li da je danas teže biti fokusiran na sebe, da je potrebno više izolacije?
Metod: Skladatelj koji ima inspiracije, u bilo kojim uvjetima će stvarati glazbu. Fokus umjetnika je uvijek prema unutra i prema van, bilo kakva izolacija je mistificiranje.
Damjan: Složio bih se s tim. U principu nije jednostavno zaroniti u sebe, komponirati, doživljavati sve te emocije, vježbati, niti kanalizirati sve to, ali s druge strane, ne treba ni mistificirati. Ljude intrigira ako se netko, kao sto je to činio Gustav Mahler, izolira od vanjskog svijeta dva ili tri mjeseca u kolibu kako bi skladao glazbu. Pitam se samo što bi bilo da se netko puno manje talentiran zatvori u tu istu kolibu, bi li te intrige same po sebi u javnosti stvarale istu sliku o njemu kao i o Mahleru, bez obzira na kvalitetu djela koje je napisao?
Osim klasične glazbe, što još volite slušati?
Metod: Ponekad uživam uz jazz, a poslušam i Led Zeppeline, Pink Floyd, ali uvijek je u mom autu, na CD playeru ili gramofonu devedeset devet posto klasike.
Damjan: Poslušam neke bendove, ali najviše slušam klasiku. Glazba je uvijek s nama, a zaustavimo je samo kad dolazimo na naplatne kućice, jer nas tete čudno gledaju…(smijeh)
Zašto?!
Metod: Jer slušamo preglasno, a najčešće se ne sjetimo stišati prije nego što otvorimo prozor i pružimo karticu za naplatu cestarine.
