ZAGREB – Kada su 1. siječnja ove godine ukinuta ograničenja za zapošljavanje bugarskih i rumunjskih radnika, u pojedinim članicama Europske unije, poput Velike Britanije i Njemačke, nastala je gotovo pa masovna histerija. Objašnjavajući svoj strah od velikog broja Bugara i Rumunja koji će, navodno, krenuti na zapad, neki političari i dio medija upozoravao je na opasnosti od tzv. socijalnog turizma. Drugim riječima, govorili su o tome da državljani siromašnijih članica Unije odlaze u bogatije članice ne samo da bi tražili posao, nego da bi koristili njihove socijalne naknade.

Europska komisija smatra da je strah od masovnog dolaska radnika iz Istočne Europe u ostale zemlje EU-a neutemeljen. Povjerenik za socijalna pitanja Laszlo Andor ovog je tjedna poručio da ti radnici »dolaze kao dopuna lokalnim radnicima«, a ne da bi im otimali radna mjesta, te da »uplaćuju u socijalne sustave zemalja domaćina«, odbacivši pritom tvrdnje onih koji optužuju radnike s istoka da dolaze na zapad da bi zlorabili socijalne pogodnosti. Ipak, Komisija se pozabavila tim strahovima, pa je ovoga tjedna predstavila praktični vodič o pravilnoj primjeni europskih propisa na području socijalne sigurnosti.

»U zakonodavstvu Europske unije postoje jasne zaštitne mjere za sprečavanje zlouporabe sustava socijalne skrbi drugih zemalja EU-a. Vodičem će se tijelima država članica olakšati praktična primjena zaštitnih mjera ‘uobičajenog boravišta’«, naglasio je Andor.

Kao kriterije za određivanje mjesta »uobičajenog boravišta« Komisija, među ostalim, navodi obiteljsko stanje i obiteljske veze pojedinca, trajnost njegove stambene situacije, određivanje države u kojoj plaća porez, koliko je prisutan u nekoj državi članici i tome slično. U nekim slučajevima, međutim, određivanje mjesta prebivališta može biti teško, priznaje Komisija, posebno u slučaju pograničnih radnika, sezonskih i izaslanih radnika, ali i studenata, umirovljenika i vrlo mobilnih neaktivnih osoba. Zato su u vodiču pobrojani i konkretni primjeri i smjernice za takve slučajeve.

Primjerice, ako osoba živi u Španjolskoj, a poslodavac joj je u Portugalu u kojem osoba radi dva od pet dana u tjednu, na nju će se primjenjivati španjolski zakoni iz područja socijalne sigurnosti jer u toj zemlji spomenuti pojedinac obavlja »značajan dio« svoje radne aktivnosti. U slučaju da osoba živi u Bugarskoj, ali četiri dana radi u Grčkoj gdje joj je smješten poslodavac, primjenjuje se grčko zakonodavstvo.

Posebni su problem radnici u međunarodnom prometu koji rade u dvije ili više zemalja članica. Ako nije dostupan podatak o radnim satima provedenim u zemlji prebivališta, mogu se koristiti dodatni kriteriji za procjenu u kojoj zemlji čovjek obavlja »značajan dio« svojih aktivnosti. U slučaju cestovnog prometa, navodi Komisija u vodiču, moguće je čak uzeti u obzir broj ukrcaja i iskrcaja robe na pojedinim lokacijama. Složena je situacija i s pilotima i kabinskim osobljem, ako se ne može utvrditi »baza« aviokompanije za koju rade ili ako rade za dvije tvrtke.

Kad su u pitanju pogranični i sezonski radnici, Komisija upućuje zemlje članice da utvrde njihove obiteljske situacije i vrijeme provedeno u pojedinoj zemlji. Primjerice, ako belgijski građanin radi u Francuskoj gdje ima iznajmljen stan, ali svakog vikenda vraća se obitelji u Belgiju, njegovo »uobičajeno boravište« smatra se Belgija, iako većinu vremena provodi u Francuskoj. Razlog su obiteljske veze koje ukazuju da mu je Francuska samo privremeno odredište. Slično je i sa sezonskim radnicima: iako mogu mjesece provesti radeći negdje na obali, izvjesno je da njihova stambena situacija (primjerice, unajmljeni apartman) pokazuje da se radi samo o privremenom »preseljenju«.