Putin i na simboličkoj razini želi pokazati osobnu, ali državn(ičk)u moć dekorirajući predsjedničku palaču bistama ruskih careva i vojskovođa, sovjetskih maršala, ali i širokom kampanjom restauracije i gradnjom brojnih pravoslavnih bogomolja
U moru najrazličitijih brojnih napisa o Vladimiru Putinu, naširoko se razglabalo o njegovoj KGB-ovskoj prošlosti, političkom usponu, tehnologiji vladanja, vojno-strateškim i geopolitičkim planovima, autoritarnosti i uopće političkoj (sve)moći, pa i privatnom životu, ali se zato malo zna o idejnim, ideološkim, duhovnim i uopće kulturološkim izvorištima njegove političke filozofije, ako ju uopće ima, rekli bi njegovi žestoki oponenti i kritičari.
Zabrana pušenja u ruskim kafićima i restoranima (od srpnja ove godine) ili izglasavanje zakona u državnoj Dumi (svibanj 2014.) o zabrani korištenja psovki i vulgarnosti u filmu, kazališnim predstavama i uopće u javnoj komunikaciji, kao zabrana točenja alkohola u kasnim noćnim satima, odnosno Putinov apel ruskim ženama da rađaju što više djece kako bi se »poboljšala krvna slika Rusije«, nedvojbeno su za javnost zanimljive i intrigantne stvari, koje najmoćnijeg čovjeka obnovljenog ruskog imperija prikazuju u jednom novom, afirmativnom svjetlu, ali još uvijek ništa značajno ne iznose o suštini političke doktrine kojom je zamislio djelovati na preoblikovanju i preuređenju ove ogromne zemlje, tj. kako joj vratiti stari sjaj i status velesile na međunarodnom planu.
Jedna od danas najuplivnijih i najuglednijih ruskih književnica u svijetu, Ljudmila Ulickaja, nakon što je koncem srpnja ove godine dobila Austrijsku državnu nagradu za doprinos europskoj literaturi, njemačkom tjedniku »Der Spiegel« dala je provokativan intervju, u kojem je, uz ostalo, rekla: »Živim u Rusiji, ruska sam spisateljica židovskih korijena, obrazovana na temeljima kršćanske kulture. Ali, zahvaljujući Putinu moja je zemlja danas u ratnom stanju s kulturom, humanističkim vrijednostima, ljudskim pravima i slobodom pojedinca… Moja je zemlja izložena žestokom prostakluku njegova režima, brojnim i nepojmljivim nacionalističkim svinjarijama i imperijalnoj megalomaniji i ja se zbog svega toga pred svijetom stidim. Odluke našeg ’agresivnog’ parlamenta kontroliranog Putinom i nekompetentna vlada ruše našu političku vjerodostojnost, a sveprisutno brutalno ideološko političko i fizičko nasilje (ubojstva novinara, obračuni s neistomišljenicima i sl.) čine da polako zaboravljamo na temeljne moralne vrijednosti i civilizacijske uzuse. I stoga jer sve to vidim i o tomu pišem, Putin i njegovi ljudi svrstali su me u tzv. petu kolonu, oklevetali da mrzim svoju domovinu, a ja samo tvrdim, zapravo uvjerena sam da se Putin ponaša avanturistički i da vodi samubilačku politiku, koja svijetu prijeti trećim svjetskim ratom. Lokalni ratovi u Čečeniji, Gruziji, a sada u Ukrajini, samo su prolog u novu katastrofu u koju bezglavo hrlimo…
Velikani ruske kulture, od Tosltoja i Čehova do Čajkovskog i Šostakoviča, naši veliki filozofi, slikari i umjetnici, odnosno njihovo nasljeđe nije dovoljno da se suprotstavi političkom ludilu Putina i njegove družine, koje u mnogo čemu predstavlja opasni mix komunističkih ideja i religijskog fanatizma…«
Globalno rusko carstvo
Je li Ulickaja pretjerala; je li zlonamjerna u prosudbi Putinove politike? Jedan od najvećih zapadnih autoriteta za ruska pitanja Edward Lucas (urednik »The Economista« i autor nekoliko temeljnih studija o Rusiji) u mnogo čemu se slaže sa stavovima Ulickaje, ali tvrdi kako Putin nije ono najgore što se Rusiji moglo dogoditi, jer bi nakon njegova (ne)nasilna silaska s vlasti situacija mogla postati daleko gora i opasnija; primjerice, kada bi se pojavio neki novi general Lebed. Iako nema jasno definiranu političku doktrinu, Putin ipak (još uvijek) čvrsto kontrolira brojne ratoborne, ksenofobne i ideološki radikalne grupe (u širokom rasponu od ekstremnog nacionalizma do antisemitizma), koje djeluju po obrascu glasovite »Pamjati« (nacionalističkog pokreta formiranog početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) i koje polako od marginalaca postaju dio ruskog političkog mainstreama. Od kako je »pukla ljubav« između Putina i karizmatičnog filozofa Aleksandra Dugina (doskorašnjeg Putinovog »mentora«), koji je teorijski revitalizirao euroazijsku ideju kao novi svenacionalni ruski projekt; odnosno, od kako je na inicijativu Putina s moskovskog sveučilišta udaljen Dugin, radikalni nacionalistički i šovinistički pokreti počinju otvorenije iskazivati sumnju u sposobnost i spremnost ruskog predsjednika da obnovi imperijalnu Rusiju, afirmira i obrani ruske tradicionalne vrijednosti i tako se suprotstavi pogubnom i agresivnom utjecaju zapadnog liberalizma, koji po njima »perfidno i sustavno izjeda rusku dušu«. Putin se slaže kako je »zapadni liberalizam inkarnacija Sotone«, ali je ipak daleko oprezniji od nacionalističkih ekstrema u odabiru »borbenih sredstava« kojim se želi suprotstaviti utjecaju Zapada.
U tom kontekstu, Putin svoju političku filozofiju gradi kao specifičan koktel »crvene« sovjetske nostalgije, »bijelih« temelja pravoslavne ortodoksije i tradicionalizma, donekle »smeđih« polufašističkih ideja, ali ipak najviše preferira ideje Trećeg Rima i Novog Bizanta, novodobno otjelotvorenih u ideji Euroazije. Euroazija je, dakle, novo globalno rusko carstvo.
Kontrola medija
Era liberalizma i pseudodemokracije (začeta pod Gorbačovom, a kulminaciju doživjela u vrijeme Jeljcina) uništila je, smatra Putin, modernu Rusiju i u nasljeđe ostavila korumpirani režim, nefunkcionalne javne službe, katastrofalno stanje u ekonomiji i vojsci, jednom riječju, svekoliku društvenu stagnaciju, kojoj je teško brzo i lako naći lijeka. Putin smatra da je samo on danas u stanju pokrenuti Rusiju iz mrtvila, a to misli i ogromna većina Rusa, iako ruski predsjednik više ne uživa toliku popularnost kao ranije. Međutim, ne zaboravlja se kako je radikanim potezima onemogućio i ograničio svemoć oligarha, financijski ekskomunicirao razne ljudskopravaške udruge, a time i »udario u glavu« političku oporbu, koja bez dotoka financijskih sredstava sa Zapada jednostavno nije u stanju efikasno se organizirati. Putin ima povjerenje samo u svoj uski petrogradski krug prijatelja i suradnika, dijelove tajnih službi s kojima je intenzivno surađivao; to su ljudi koji pod njegovom kontrolom danas drže sve poluge vlasti u Rusiji. Još 1999. godine, tijekom svog premijerskog mandata, Putin je u tekstu »Rusija na pragu novog milenija« jasno definirao credo svoje političke filozofije. Naglasio je da su individualna prava i slobode univerzalne vrijednosti, ali za stanje u kakvom se nalazi Rusija, presudan značaj za formiranje i obranu nacionalnog identiteta prije svega imaju domoljublje, kolektivizam i solidarnost. A bez crkve, to je nemoguće postići te stoga ne trebaju čuditi koncesije koje se sve više i više (pre)puštaju moskovskom patrijarhu. U istom tekstu Putin je još zapisao: »Rusija je predodređena da bude svjetskom velesilom i stoga mi neupitno moramo povećati investicije u naoružanje, vojsku, tehnologiju, tajne službe, ali i preuzeti kontrolu nad vodećim, posebice elektronskim medijima kako bi se suprotstavili nadmoći Zapada na tom planu.«
Neki dan, Putin je svoju ljubavnicu Alinu Kabajevu (bivša olimpijska pobjednica u ritmičkoj gimnastici, zastupnica u Dumi i navodno njegova nova supruga, s kojom, opet navodno, ima dvoje djece) stavio na čelo moćnog državnog medijskog konzorcija, koji treba objediniti posvemašnju kontrolu nad informativnim prostorom u državi, ali i na nov način promovirati Rusiju na međunarodnom planu i u globalno uplivnim medijima.
Novi ruski identitet
Dmitrij Peskov, Putinov osobni tajnik i jedan od najpovjerljivijih suradnika, nedavno je javnosti razotkrio književne afinitete, ali i uopće kulturološke preferencije svoga šefa, iz kojih se relativno lako mogu iščitati ishodišta tzv. putinizma, odnosno Putinove političke filozofije, kojom se želi postaviti temelj »novog ruskog identiteta«, novog »ruskog spiritualizma«, tj. (s)misao Putinove vizije i misije u borbi za afirmaciju Rusije, a protiv štetnog utjecaja Zapada. Nekolicini Kremlju bliskih novinara Peskov je otkrio kako Putin manijakalno čita memoare ruskih i sovjetskih državnika, a da među njegove obljubljene autore spadaju slavni ruski filozof egzistencijaist i emigrant Nikolaj Berđajev, potom Vladimir Solovjev, a da posebice cijeni Ivana Iljina (1883-1954), koji je ruski duhovni i uopće kulturološki identitet gradio u jasnoj opreci prema »korumpiranom Zapadu«.
Uz to, Putin izuzetno drži do još dvije klasične knjige ruskog prosvjetiteljstva, tj. do »Rusije i Europe« Nikolaja Danilevskog i »Bizanta i Slavena« Konstantina Leontijeva, koje je čak preporučio kao (ne)obvezatnu literaturu ruskim gubernatorima, kako bi lakše shvatili što se od njih traži. Istodobno, kako bi potaknuo što je moguće veći interes za Iljina i rusku religijsko-filozofsku misao, Putin je inicirao obnovu nekada slavnog i uplivnog časopisa »Ruski kolokol«, kojem je upravo Iljin bio urednik. A da tvrdnje Peskova nisu bez osnova najbolje potvrđuje Putinov istup nakon aneksije Krima, u kojem sve »pršti« od pozivanja na slavnu rusku prošlost i pravoslavnu tradiciju.
U duhovnom smislu, Putin se formirao unutar sovjetskih političkih struja i pokreta, koje su na Gorbačova i njegove reforme (kao i na utjecaj Zapada) gledale kao na »izdajničku, liberalnu politiku«, a nakon propasti SSSR-a, Putin se priključio političkom kružoku »Ozero«, u kojem su glavnu riječ vodili bivši KGB-ovci, »duboko pogođeni raspadom sovjetskog imperija«. Na Putina je također utjecao i pokret »Dohoda«, u kojem se okupljala ruska nacionalistička intelektualna krema, u širokom rasponu od kontroverznog političara Vladimira Žirinovskog, do glasovitog filmskog redatelja Mihalkova, odnosno Sergeja Glazajeva, koji je danas jedan od najbližih Putinovih suradnika. U proglasima javnosti članovi »Dohode« su poručivali kako traže zaštitu nacionalnog bogatstva, poticanje ruskog poduzetništva, ali i odlučni obračun s kriminalom, kako bi se podigao standard pučanstva i zaštitile temeljne nacionalne vrijednosti od prijetećeg rasapa. A sve je to moguće postići samo i jedino forsiranjem nacionalno svjesne, politički jake i vojno dobro opremljene ruske vlade. Dakle, sve su to stvari koje Putin već godinama ponavlja, a istodobno osobno naglašava i značaj teza uglednog ruskog suvremenog filozofa Igora Čubajsa (brat daleko poznatijeg bivšeg kontroverznog ministra privatizacije Anatolija) kako je potrebno »izgraditi jako autoritarno vodstvo u kojem će se sjediniti tisućljetno rusko spiritualno iskustvo, snaga države i moć kolektivne pravednosti«.
Fiona Hill i Clifford Gaddy u zajedničkom djelu »Operativac u Kremlju«, o Putinu govore kao o ruskom Bismarcku, koji i na simboličkoj razini želi pokazati i dokazati osobnu, ali državn(ičk)u moć dekorirajući predsjedničku palaču bistama ruskih careva i vojskovođa, sovjetskih maršala, ali, dakako, najefikasniji rezultat postiže se širokom kampanjom restauracije i gradnjom brojnih pravoslavnih bogomolja.
Religijski sadržaji
Tijekom 2000. godine Putin je za novu rusku državnu, proglasio staru sovjetsku himnu (glazba Aleksandra Aleksandrova, a tekst Sergeja Mihalkova), s tim što valja podsjetiti na svojevrstan kuriozum po pitanju dijela teksta himne. Naime, u prvoj varijanti (1943. ) naglašavala se vjernost Staljinu, potom 1977. iskazivala se vjernost Partiji, a 2000. godine Bogu, a sve te izmjene (u)činio je isti, dvorski, vječno prisutni pjesnik Sergej Mihalkov. Duhovni, prije svega religijski sadržaji u Putinovim istupima, kako vrijeme prolazi, poprimaju sve veći značaj i na tragu svog obljubljenog autora Iljina, ruski predsjednik danas tvrdi da je »Zapad antiteza civilizaciji i kršćanstvu« te da je stoga dužnost Rusije braniti zapostavljene i zaboravljene vrijednosti.
Dakako, u svemu tomu ima snažnu potporu moskovskog patrijarha Kirila, tako da su se još 2009. složili »kako je zločin kada neprijatelji Rusije, posebice oni na Zapadu, zagovaraju prekid bratskih veza s Ukrajinom«. Putin iskazuje sve veću osjetljivost prema Rusima u zagraničju (posebice prema onima u Ukrajini i u baltičkim zemljama, koji tamo čine četvrtinu stanovništva), smatrajući ih integralnim bićem ruskog kulturnog identiteta, odnosno Putin se sve više ponaša, ne kao predsjednik Ruske Federacije, već svih Rusa u svijetu. Nema tomu dugo kako je nedvosmisleno poručio: »Želim da me svi razumiju: naša zemlja će svim sredstvima braniti naše sunarodnjake koji žive izvan matične domovine i u tom cilju nećemo birati ekonomska, humanitarna, ali ni vojna sredstva, ako zatreba.« Svjestan važnosti medijske prezentacije svojih istupa u javnosti (posebice u vodećim medijima na Zapadu), Putin je potaknuo rusku Dumu na intenzivnu suradnju s brojnim, radikalno lijevim i desnim političkim strankama i pokretima, pa je tako, primjerice, predsjednik parlamenta Nariškin u audijenciju primio Marinu Le Pen, a zahvaljujući ruskom predsjedniku, parlamentarna delegacija mađarskog antisemitskog JOBBIK-a održala je, na opću sramotu, predavanje u svečanoj auli moskovskog sveučilišta. Kada je bio raspisan referendum o neovisnosti Krima, Moskva je kao promatrače pozvala predstavnike radikalnih njemačkih stranaka Die Linke, odnosno Neue Rechte, bugarsku Ataku, grčke komuniste, belgijske neonaciste, a kako tvrdi Aleksandar Dugin, Putin je vlastitu političku doktrinu »modernog euroazijatstva« morao definirati kao spoj konzervativne revolucije, staljinizma i velikoruskog nacionalizma i u tom kontekstu su mu »iskustva krajnje europske ljevice i desnice bila neophodna« u izgradnji nove civilizacijske platforme. Ruski identitet je specifičan i stoga platforma mora biti što šira, kako bi obuhvatila cijelu lepezu bogatstva nacionalnih i idejnih vrijednosti.
Jurij Levada, jedan od vodećih ruskih sociologa, razloge takvom Putinovom ponašanju pronalazi ipak, prije svega u pragmatično-prozaičnim razlozima. Tvrdi: »Kada ne postižete stvarne uspjehe u gospodarstvu; kada ste na međunarodnom planu izloženi izolaciji i sankcijama, nedostatke i slabosti vlastite politike želite ojačati simboličkim akcijama. Obnavljate himnu, restaurirate prošlost, obećavate maglovitu budućnost, ali i gušite slobodu medija, ljudska prava; nemate razumijevanja za nove trendove, jer ih smatrate opasnim po vlastitu moć i politički opstanak.«
