Iz same Vlade su izjavili da je nanesena šteta Ini sadašnjim upravljanjem – ako je tako, onda su za to krivi i uprava i NO. Pa onda bi svi trebali biti isti čas smijenjeni, zar ne?! A mi još imamo i potvrdu iz Vlade da se radilo loše, i nikom ništa. Tko je tu lud?
Ugledni profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić ponovno se želi uhvatiti i politike – osniva stranku Novi val-stranka razvoja s kojom se namjerava pozicionirati u centru političke scene, sa lijevim stavovima u vezi društvenog razvoja, ali jasnoga nacionalnog identiteta kojega smatra izuzetno važnim i za ekonomski razvoj Hrvatske.
Evo, cijela Vlada ide ovih dana na godišnji odmor, mada slijedi rebalans proračuna, a nova »rupa« u budžetu iznosi pet milijardi kuna.– Baš je dobro da Vlada ide na godišnji, jer to pretpostavlja da par tjedana neće donositi nikakve odluke. Sve njihove ekonomsko-političke odluke dosad imale su negativne efekte. Najbolje je kad ne povlače nikakve poteze, da budem malo ironičan.
A koji su to bili tako loši potezi dosad?– Dizanje poreza odmah na početku, uz povećanje cijene energenata bacilo je Hrvatsku odmah u novi minus 2012. i 2013. godine, mada ja tvrdim da smo se već tad, da nije bilo toga, mogli izvući iz recesije. U situaciji u kojoj nisu donesene nikakve mjere za povećanje dohotka, to nas je unazadilo i povećalo deficit umjesto da ga smanji.
Možete li za laike objasniti zašto je tako?– Pa ako primjerice na 100 dohotka imate 20 posto poreza, proizvođačima ostaje 80 posto, a kad povećate poreze i uz to poskupite i energente, koji imaju još veći doseg od poreza jer su ugrađeni u svaku cijenu, proizvođačima ostaje manje, recimo 75. Dakle, smanjena je proizvodnja tj. porezna baza. Time je Hrvatska pala niz poreznu provaliju, jer se dogodio efekt smanjenja potrošnje. Zemlja je gurnuta dublje nego je bila.
Problem vizije
Dakle, fama o Slavku Liniću bila je lažna?– Pa ne potpuno, naime on se kao ministar financija u prvom redu brinuo za ono osnovno – skupljao je novce. Drugi resori su problem, svi oni koji se tiču gospodarskog razvoja – dakle, svi od poljoprivrede preko obrtništva do gospodarstva i razvoja tj. dizanja proizvodnje – podbacila su. Nitko nije donio aktivne mjere za dizanje dohotka. Podizanje poreza i cijene energenata bez politike dizanja dohotka su štetne mjere. Vlada nije imala cjelovitu politiku niti koordinirane mjere. U pitanju je dakle cijela ekonomska politika Vlade, tako da mjere ministra Linića nisu imale šanse za uspjeh.
Hoćete reći da nedostaje lider koji će sve to držati pod kontrolom? Zar premijer Zoran Milanović nije dovoljno učinio?– Problem svake vlade je problem vizije, vodstva, organizacije i koordinacije. Možda bi Zoran Milanović bio u drugim poslovima dobar, ali očito nema sposobnosti za koordinaciju tako velikog posla. Neki ministri su i pokušavali improvizirati, razvijati svoje planove i programe, čak u dobroj vjeri, što bi bilo pozitivno da je postojala jedna zajednička usklađena strategija. No, da tu nema nikakve koordinacije, vidi se iz svemira.
Javnost vidi da koordinacije nedostaje i oko ovotjednih izjava iz Vlade o rezanju plaća u javnom sektoru. Svatko svoje, Grčić, Mrsić itd. Je li rezanje plaća uopće potrebno ili, dapače, zakašnjelo?– Rezanje plaća dugoročno također vodi u recesiju. To su neke osnovne zakonitosti. Ali u javnoj upravi rade ljudi višeg obrazovanja, uključujući ne samo službenike nego i zdravstvo i školstvo, tada je jasno da će Hrvatska rezanjem tih plaća VSS-a ostati bez najboljih kadrova, a kadrovi su uvijek osnova dugoročnog razvoja. U Vladi nemaju hrabrosti riješiti probleme, a tri su osnovne stvari: prvo, bez povećanja potrošnje ništa neće ići. Ja nisam za razbacivanje nego za red, ali snižavanje plaća ne pomaže potrošnji. Drugo, najveći dio tih proizvoda mora biti iz domaće proizvodnje. I treće, povećana potrošnja značila bi rast uvoza, zbog čega se mora napraviti konkretna i precizna politika povećanja izvoza kojim bi se pokrio dodatni uvoz. Pored toga u Hrvatskoj su velike mogućnosti supstitucije uvoza. Za sve to treba cjelovita, jasna i konzistentna politika. Hrvatska je mala zemlja, i trebaju joj takve mjere.
Kad je o upravljanju proračunom riječ, kako vidite dileme o izdvajanju HZZO-a iz državne riznice? – Ma to je samo računovodstveno pitanje, nebitno potpuno. To sa sadržajem politike nema veze. Pitam jer je zbog toga bivši ministar Rajko Ostojić smijenjen jer se tome protivio, a sada će se eto ipak od toga odustati. – Pa to su te stvari koje se rade u ovoj Vladi: odluke se donose ovisno o tome tko je ministar, a ne po strategiji i zajedničkim programima. Ne mora se mijenjati vlada, dovoljno je da ode jedan ministar, i već se mijenja politika. Naravno da je to neozbiljno.
Ustaše i partizani me ne zanimaju, ja sam na strani rada
Vaši partneri iz PGS-a u Rijeci jako se protive trošenju javnog novca za Titov brod Galeb. Kako biste vi »zbrinuli« Galeb? – Nisam dovoljno upoznat, ali te priče o povijesti, emocijama, podsvjesnom, za Hrvatsku sada nisu dobre. U ovakvoj krizi, najvažnije je spajati, ne svađati. Hladnog mozga treba odlučivati, a ne populistički podilaziti. Ja jesam za sentiment, pogotovo onaj koji gradi zajednički nacionalni identitet, ali sam protiv svakog cijepajućeg faktora, a tu ulaze sve moguće ideološko-povijesne teme. Gdje su ustaše i partizani, mene nema. To nije politika koja me zanima. Znači, vaša stranka Novi val bit će ideološki neobojena, kao i Čačićeva? – Ne, ja sam u pogledu rada i kapitala, uvijek na strani rada. Bez kapitala također nema razvoja, ali država se stvara zbog ljudi, naroda a ne zbog kapitala. A zdravi kapital se također stvara radom. Za proizvodnju sam, ali ne onu koja ostvaruje profit samo preko leđa radnika. Zanimaju me teme boljega života, standarda građana, efikasne države i po tome nisam tipičan profil hrvatskog političara iz 90-ih godina, koji govori samo o ideologijama. Nacionalni identitet Hrvatske, apsolutno da, ali sadržaj politike mora biti razvoj. Za mene, politika ima dva posla: upravljanje tekućim poslovanjem države, ali i ono najvažnije – izgradnja efikasnog i funkcionirajućeg sustava. Naš državni sustav ne funkcionira. Odluke se donose ad hoc. To je ono što me zanima: uspostava sustava. Kad registrirate svoju novu stranku i s kim ćete surađivati? – U narednim mjesecima bavit ćemo se organizacijama na lokalnom nivou. Početkom iduće godine biti će puno jasnija slika političke scene u Hrvatskoj i tada ćemo to pitanje početi razmatrati. Uglavnom nismo isključivi i ne prihvaćamo ekstremizme u politici. Evo, Bandić vam je već dao povlašteni prostor za rad u Zagrebu, iako još niste ni registrirani? – Registrirani smo i ne vidim tu ništa sporno, tražili smo prostor, dobili smo ga po tarifi koje imaju udruge i stranke. Nisam htio da radimo u privatnim prostorima naših osnivača, to bi bilo neozbiljno. Nikakav specijalni probitak nije nam Bandić osigurao.
Industrijska politika
Niste zapravo odgovorili: ne biste snižavali plaće, ali kako onda pokriti rupu od 5 milijardi kuna u budžetu?– U prvom koraku zamrznuo bih drugi mirovinski stup i vratio 5% u prvi mirovinski stup. Na taj način transfer iz proračuna u mirovinski sustav bio bi 5 milijardi manje a za toliko i manji deficit proračuna. Ostale deficite pokrivao bih zaduženjem uz jasnu politiku povećanja domaće proizvodnje. Građani su dosegli dno socijalne izdržljivosti, u tom smislu država je iscrpila sve mjere. Reforme ne podrazumijevaju pad plaća i dizanje poreza, jer to znači pad agregatne potražnje. Treba razvijati industrijske politike, rast domaće proizvodnje, specifične industrije… Ova generalna politika ne daje rezultata, treba poticati sektorski.
Ali naši ministri nemaju razrađene svoje industrijske politike.– Ne, barem ih ja nikad nisam vidio. Industrijska politika bila je jedno važno poglavlje u pregovorima sa EU ali ne i za praktičnu primjenu u Hrvatskoj. Danas EU razvija politiku tzv. pametnu specijalizaciju a ne vidim da se Hrvatska u to sustavno uključila. Možda neki znanstvenici na tome i rade, ali država i Vlada sustavno ne. EU ima 80 milijardi eura u narednih 7 godina za nove industrije Europe, na sedam nivoa od istraživanja do prototipa, a sve to je pored kohezijskih fondova. Nisam primijetio da se u to Hrvatska sustavno uključila, tj. nije se uključila u izgradnju suvremene europske industrije na hrvatskim prostorima. Ovaj fond je dugoročno važniji od kohezijskih, al treba ih sve iskoristiti.
U toj općoj besparici, Vlada će uvesti i porez na nekretnine i kamate na štednju. Kako na to gledate?– To se ne smije raditi. Time se mrvi postojeća društvena i gospodarska struktura a da ne postoji politika izgradnje nove. Prvo treba donijeti politiku izgradnje nove gospodarske strukture koja će stvarati veći dohodak . Svi porezi se plaćaju iz dohotka i jedino kad dođe do povećanja dohotka mogu se povećavati stari i uvoditi novi porezi uz uvjet da se ne smanjuje raspoloživi dohodak građana. Vi mislite da bi kratkoročno zaduženje za spas budžeta bilo bolje? To ne zvuči nimalo popularno dok nam vanjski dug iznosi 108 posto BDP-a?– Europske države u pravilu imaju javni dug na oko 85 do 90 posto BDP-a, mi smo s javnim dugom na oko 75 posto BDP-a. Dakle, to nije ništa strašno. Vlada koja zna i ima odvažnost mogla je već prije dvije godine tako rješavati stvari. Umjesto toga, mi smo ubili proizvodnju. Zaduživanje nije bauk ako paralelno pokrećeš proizvodnju. Sa stopom rasta od samo 2 posto Hrvatska bi godišnje imala 6 milijardi kuna više, a ja tvrdim da ni stopa od 4-5 posto nije nerealna ako se zna što se radi. Pa Hrvatska nema nikakva ograničenja za razvoj – ima resurse, ima dovoljno radne snage – pogledajte koliko je nezaposlenih, ima infrastrukturu, ceste i ostalo, koje mogu izdržati dvostruku proizvodnju… Fizičkih prepreka za razvoj mi nemamo. Samo nesposobnu vlast.
Pregovaranje s MOL-om
Kako gledate na zbivanja oko Ine, u čijoj ste privatizaciji bili sudjelovali. Ministar gospodarstva u sukobu je s MOL-om, premijer se ne petlja… U kojem smjeru to po vama ide?– Zastrašujuće je ovo što se radi – pregovori se vode preko medija, to nema nikakve veze s poslovnom etikom ni državničkim postupanjem. Nije ništa čudno da je došlo do spora hrvatske i mađarske strane, pa u prosjeku 60 posto spajanja tvrtki na svijetu ne uspije, ali partneri se javno ne svađaju nego rješavaju problem. Država nema potrebe svađati se i prijetiti. Naprosto treba raditi na racionalan način sve što je potrebno, bez negativnih emocija ili svađe. Ovo baca ružnu sliku na Hrvatsku. Uostalom, potpuno je kriv redoslijed pregovaranja, prvo mora biti strategija i cilj poslovanja Ine a onda način upravljanja kako bi se ostvario taj cilj. Oko cilja će se lako dogovoriti, to je efikasno poslovanje Ine i to je preko 90% ciljeva. Taj cilj mora biti isti za obje strane, jer je riječ o elementarnoj ekonomskoj i političkoj logici. Razlika od 10-ak posto dogovori se za desetak dana. Možemo reći da MOL sigurno ima interes za što većim i bržim profitom, a ciljevi države su povećanje proizvodnje, istraživanje i razvoj, obrazovanje, zaštita okoliša itd., sve što je dugoročno dobro i za strateškog partnera. Bez ciljeva i strategije radi se o tome tko će vladati a ne upravljati.
Ali, MOL je imao obavezu modernizirati rafinerije, a nije to učinio. Interes Hrvatske u tome je povrijeđen.– To je pogrešno tumačenje. MOL je jedan od dioničara. Ina je poduzeće, pravna osoba, samostalna i treba imati svoju strategiju, svoj način poslovanja, svoje financijske i kreditne mogućnosti. Ina – ako niste znali, nakon prvog kruga privatizacije imala je već usvojen plan razvoja, imala je većinu u nadzornom odboru i upravi itd. i taj plan je trebalo samo provoditi. Nije trebalo dodatnih suglasnosti. Dakle, moglo se raditi. Imali smo očito peh i s bivšom vladom i sadašnjom. Mene to kao građanina smeta i vrijeđa, kako se sada pregovori vode. Čini se kao da istupi ministra Ivana Vrdoljaka i premijera Zorana Milanovića oko toga uopće nisu usklađeni?– E da, još imamo i sukob unutar same Vlade, to je jasno. Potpuno jasan dokaz da sustav ne da ne funkcionira, nego da ne postoji. Pa pogledajte, iz same Vlade su izjavili da je nanesena šteta Ini sadašnjim upravljanjem – ako je tako, onda su za to krivi i uprava i NO. Pa onda bi svi trebali biti isti čas smijenjeni, zar ne?! A mi još imamo i potvrdu iz Vlade da se radilo loše, i nikom ništa. Tko je tu lud? Pored toga sukob ministra i Nadzornog odbora, nezamislivo!
Loptanje Inom
Jesu li Rusi realni kupci?– Ja i dalje mislim da je jedino moguće: dogovor s MOL-om. Možete tjerati inat ili tražiti nove strateške partnere, ali to će biti second best solution. Vlada želi novog strateškog partnera, a da hrvatska država nastavlja upravljati. Budimo realni – pa tko će vam dati svoj novac a da vi upravljate? Zato na svjetskom tržištu ne vidim nove kupce, pa ni Ruse.
A ideja da Hrvatska otkupi dionice?– To je čista politička odluka: ili ćeš milijardu-dvije eura potrošiti na Inu i dionice, ili ćeš ih uložiti u nešto drugo, u zaposlenost, industriju, proizvodnju i otvoriti novih 50.000 radnih mjesta. Po meni, kupovina dionica bila bi čista glupost, bacanje novca. Netko napokon treba reći: ok, nećemo se voljeti s MOL-om, niti trebamo, ali idemo zajedno raditi i dogovori se zajednički cilj. U ovoj priči je previše emocija i situacija je otišla u iracionalnu sferu. Čini mi se da Vlada ne želi upravljati Inom, nego vladati. Pa imaju NO i dio uprave, u čemu je problem, neka se dogovore. Uostalom, o tome ni ne smije odlučivati jedan čovjek, jedan ministar ili jedan premijer. Ako javnost ne zna, postoji i Zakon o privatizaciji Ine, koji jasno kaže da odluke o tome na prijedlog Vlade donosi Sabor, a piše i da će nakon pristupanja EU-u biti potrebno donijeti i novi zakon kojim će se urediti odnos prema Ini. Nisam primijetio da je donesen. Dakle, samo treba poštivati zakone, a ne se loptati tvrtkom i emocijama.
Mogao bi netko reći da to govorite kao nečiji lobist?– Ma ne, samo želim reći da se nacionalni interesi štite i nacionalni ciljevi ostvaruju donošenjem dobrih zakona i njihovim poštivanjem od strane dužnosnika i izgradnjom državnog sustava a ne samo dobrim željama i namjerama pojedinca bez obzira koliko on bio visoko u društvenoj i političkoj hijerarhiji. Emocije su dobre ali politika se vodi razumom i hladnom glavom.
Je li vam žao što 2007. niste uspjeli postati premijerom, onda kad je SDP–u pobjeda izmakla zamalo?– Ma ja sam otpočetka znao, čim je umro Račan, s kojim sam to bio dogovorio, da od toga neće više biti ništa, čak ni da je SDP osvojio vlast. Žao mi je utoliko što smo tad bili već predvidjeli cijelu ovu sadašnju situaciju: imali smo odličnu analizu stanja, odlične industrijske politike, po regijama, po sektorima, čak po tvrtkama, točno smo znali kojoj djelatnosti ili tvrtki što treba da bi se bolje razvijala. Sve smo imali matematički izračunato, imali smo i ljude za sve. To je zaista bio jedan od bolje pripremljenih koncepata. Žao mi je da ga SDP nije kasnije uopće preuzeo, situacija bi danas bila bolja, bili bi u pozitivi od 2012. Naš je cilj bio rast industrijske proizvodnje 20 posto u prvoj godini. Žao mi je, bio bi to veliki izazov.
A kako vidite situaciju u svojoj bivšoj stranci, SDP-u?– Pa pomalo liči na rasulo, čini mi se. Previše je ovisnika o vlasti, oni će do kraja biti uz Milanovića a Vlada mu baš nije uspješna, a ovi drugi nisu se dobro organizirali. Osobno, baš sam bio prognozirao glasanje na Glavnom odboru o Slavku Liniću »fifti-fifti«, gledajući sastav toga tijela. Da je SDP imao grupu spremnu preuzeti stranku i Vladu, bez izbora, samo promjenom mandatara, onda bi bio i ishod drugačiji. Komadina, Picula ili tko već, da je artikulirao jasnu namjeru da mijenja lidera, bili bi prošli tada. Nije se međutim uspjela definirati jasna alternativa, i evo Milanović je opstao. Mislim, dobro je da je tako kad već novo vodstvo nije bilo organizirano i pripremljeno. Za Hrvatsku bi bilo lošije anarhija u stranci kad je na vlasti.
A jeste li vi u kontaktu sa sadašnjim Milanovićevim oponentima u stranci?– Ma ne, popijemo kavu kad se vidimo, ali da se nešto specijalno čujemo, to ne. Nema nekog dogovora, ako me to pitate. Pa ja i sa Zoranom popričam kad se sretnemo, sve je to ok.
