Oko dvije trećine seropozitivnih osobe su ženskoga spola. Za suzbijanje neće biti dovoljna medicina, mora se mijenjati i društvo koje pogoduje širenju HIV-a. O čemu je u praksi riječ potvrđuje slučaj Mozambika: među zaraženim tinejdžerima dvostruko je više djevojčica i djevojaka nego li dječaka i mladića: Razlog: raširena trgovina djevojakama u seksualne svrhe.

  Tretman HIV pozitivne majke antiretroviralnim lijekovima ključno je za preživljavanje djeteta. Usprkos svim naporima još uvijek oko trećine djece na koju se virus prenese umre prije nego što navrši prvu godinu života, njih oko pedeset posto prije drugog rođendana. Bez tretmana ARV-om virus će se prenijeti na najmanje 15, moguće i na 45 posto djece. Da se uspjesi u suzbijanju bolesti razlikuju od države do države jasno je i pogledaju li se brojke o smanjenju broja novozaražena djece do 14 godina. Od 2009. u sljedeće je tri godine ta brojka u Gani smanjena za 76 posto, Namibiji 58, Zimbabveu 55 posto. Međutim, u Angoli i Čadu za devet, a 175-milijunskoj Nigeriji za samo 10 posto. Jedan od glavnih problema je nedovoljno rano testiranje novorođenčadi na HIV. Preporuka je Svjetske zdravstvene organizacije da se ta testiranja, u slučaju da je majka HIV pozitivna, obave do drugog mjeseca života novorođenčeta, a u toj se dobi u 22 najkritičnije države testira njih samo 39 posto. Teško je dokučiti zašto, ali djeca do 14 godina koja imaju HIV mnogo rjeđe bivaju podvrgnuta terapiji ARV-om nego li adolescenti stariji od 14 godina. U prvom slučaju terapiju dobiva svako treće dijete, u drugom slučaju njih dvije trećine.

 

 Pod kontrolom

Epidemija iz prvog desetljeća ovog stoljeća posljednjih godina intenzivno uzima svoj danak. Gotovo sve brojke ukazuju na poboljšanja i na to je da epidemija uglavnom ipak stavljena pod kontrolu. Iznimka je smrtnost adolesecenata u dobi od 10 do 14 i 15 do 19 godina. Godine 2000. u obje je dobne skupine umiralo po 15.000, a prije dvije godine u starijoj je dobnoj skupini umrlo njih 55.000, a mlađoj oko 50.000 što je posljedica i slabog tretmana ARV-a HIV pozitivnih u toj dobnoj skupini. Na to se osvrnuo i Sam Olukoya u članku objavljenom na portalu AllAfrica.com. On navodi da je prošle godine u Južnoafričkoj Republici od AIDS-a umrlo 11.000 adolescenata, u Tanzaniji tisuću manje, Etiopiji 7.900, Keniji 7.800, a u samo dvomilijunskom Lesotu njih čak 1.200. Globalna smrtnost od AIDS-a od 2005. do 2012. smanjena je za 30 posto, ali u istom razdoblju smrtnost adolescenata povećana je za 50 posto. HIV stvara i ozbiljne društvene posljedice.

  Olukoya u svom članku navodi slučaj dječaka Shole iz Nigerije, koja doista nije perjanica u suzbijanju HiV-a, odnosno AiDS-a. Prije dvije godine, tada je Shola imao 13, testiranje je pokazalo je je HIV pozitivan. Njegova obitelj – otac, pomajka i sedmero braće i sestara – ga se odreklo i istjeralo iz kuće. Ključnu ulogu u tome imala je Sholina pomajka koja je bila uvjerena da će on zaraziti drugu djecu. Nesretnog dječaka prihvatili su njegovi djed i baka. U Nigeriji više od tri milijuna ljudi živi s HIV-om, a svaki drugi među njima mlađi je od 24 godine. Tu mladost jedva da se liječi: spasonosne koktele lijekova dobiva tek svaki peti mlađi od 15 godina, i tek svaki deseti u dobi od 15 do 24. Obiteljsko odbacivanje zaraženih mladića i djevojaka uobičajena je praksa, posljedica je da mnogi umiru u tišini, jedva primjetno. Obitelj ih odbacuje i zbog straha od širenja zaraze, što se dogodilo Sholi, ali u slučaju zaraženih djevojčica i zbog toga što obitelj smatra da je osramoćena što je posebno naglašeno ako je zaražena tinejdžerka. Uobičajeni je stav u Nigeriji da je tinejdžerka koja je zaražena HIV-om prostitutka. Posljedice društvene stigme su goleme: mnogi HIV pozitivni ne uzimaju uopće ili ne uzimaju redovito lijekove kako bi se prikazali kao nezaražene osobe što pogoduje razvoju bolesti. Dio njih umjesto života s lijekom, ali i društvenom stigmom, izabire samoubojstvo. Zaštita djevojčica i djevojaka bit će sljedeći ključan korak u suzbijanju AIDS-a u Africi.