ZAGREB  Postizborno razdoblje i vrijeme pokušaja konstituiranja Sabora i sastavljanja Vlade pokazali su niz nedorečenosti u Ustavu. Prvi problem nije formiranje Vlade i njen izbor u Saboru nego samo konstituiranje parlamenta. Prvo zasjedanje Hrvatskog sabora saziva predsjednica Republike najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora, a Ustavom je određeno da se Sabor konstituira izborom predsjednika na prvoj sjednici na kojoj je nazočna većina zastupnika. Takvom odredbom izbor predsjednika postao je preduvjet za konstituiranje Sabora. 

Ustav Srbije ima jednostavniju odredbu o konstituiranju Narodne skupštine i ona je konstituirana potvrđivanjem mandata dvije trećine narodnih poslanika. Slovenski Državni zbor ima još manje strogu odredbu i prema poslovniku Državnog zbora on se konstituira na prvoj sjednici na kojoj je potvrđen natpolovičan broj poslaničkih mandata. U hrvatskoj političkoj praksi postoji još jedan apsurd – izabrani zastupnici prvo izabiru predsjednika Sabora, a tek potom se potvrđuje njihov mandat što znači da zastupnici koji još nisu u formalnom smislu zastupnici među sobom biraju čovjeka kojem još nije potvrđen mandat za presjednika Sabora. I u slovenskoj i u srpskoj praksi ne postoji takva nelogičnost – prvo se potvrđuju mandati izabranim zastupnicima, a potom oni biraju predsjednika parlamenta.

Prikupljanje većine

Sljedeći problem u Hrvatskoj je sastavljanje Vlade i prikupljanje parlamentarne većine. Hrvatski Ustav propisuje da predsjednica Republike »povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika«. To praktično znači da netko, mandatar, pa potom predsjednik Vlade, mora dva puta potvrđivati parlamentarnu većinu – prvo predsjednici Republike (za čime nema nikakve potrebe), a potom i u parlamentu. Zahvaljujući tako tvrdo sročenoj odredbi parlament je tijelo koje je, čak i ako se uspije konstituirati, izbačeno iz igre sve dok netko ne uspije na neki način uvjeriti predsjednicu Republike da uživa povjerenje većine svih zastupnika. Posljedično to znači da je biračka volja gurnuta u stranu, jer na izborima se izabire saziv parlamenta, a u procesu konzultacija predsjednica Republike dobiva nepotreban prostor za moguće političke manipulacije i pritiske. 

Primjeri Srbije i Slovenije

U Srbiji predsjednik države također predlaže mandatara, odnosno kandidata za predsjednika vlade, i to »pošto sasluša mišljenje predstavnika izbornih lista«. Ne postoji odredba treba li taj kandidat uživati povjerenje većine, treba li predsjednik države smatrati da kandidat ima većinu, treba li to biti relativni pobjednik. Nakon što imenuje mandatara postupak se dalje vodi u Narodnoj skupštini koja ima 90 dana da izabere novu vladu, a u slučaju da u tome ne uspije, raspisuju se novi izbori. 

Praktički ista odredba o imenovanju mandatara zapisana je i u slovenskom ustavu. U slučaju da kandidat ne dobije većinu glasova svih zastupnika, predsjednik ponovo, u roku od 14 dana, organizira konzultacije i imenuje drugog ili istog kandidatta. U tom krugu pravo predlaganja kandidata imaju i klubovi zastupnika, te najmanje deset zastupnika. Ne bude li ni tada izabran premijer, predsjednik države raspušta parlament i raspisuje nove izbore, ali i u tom slučaju parlament ima mogućnost, po točno propisanoj proceduri, u roku od 48 sati izabrati vladu. Ne uspije li ni tada izabrati vladu, predsjednik definitivno raspušta parlament i raspisuje izbore. U slovenskom ustavu ne navodi se koliki je rok za izglasavanje (ne)povjerenja mandataru nakon što ga predsjednik imenuje ili bude predložen u parlamentu. 

Nakon svega jasno jest da niz odredbi Ustava koje se tiču konstituiranja vlasti nakon parlamentarnih izbora treba mijenjati i nadopunjavati.