Reuters
Kratkovidna politika Madrida u ovoj krizi proizvela je suprotan učinak. Iako je smjerala pitanje katalonske neovisnosti ignorirati i marginalizirati, ono joj se vratilo poput političkog bumeranga. Separatisti su problem Katalonije uspjeli nametnuti kao prvorazredan problem ne samo u Kataloniji, nego u cijeloj Španjolskoj, pa i u EU
Ni 48 sati nije prošlo od zatvaranja birališta na regionalnim izborima u Kataloniji, a Artur Mas, katalonski predsjednik i čovjek koji je regionalne izbore pretvorio u plebiscit o neovisnosti Katalonije, optužen je zbog organiziranja lanjskog referenduma o neovisnosti, kojeg su vlasti u Madridu proglasile nezakonitim i protuustavnim.
Umjesto referenduma Masova je vlast tada organizirala neobvezujuće savjetodavno izjašnjavanje o neovisnosti, a iako je središnja vlast i to izjašnjavanje proglasila nezakonitim, izjašnjavanje je provedeno. Zbog toga će sada Mas morati odgovarati za nepoštovanje sudskih odluka, zloupotrebu položaja i neopravdano trošenje javnih sredstava.
Premda na temelju jedne pravosudne odluke nije uputno izvlačiti dalekosežne zaključke o (ne)ovisnosti pravosuđa, ova odluka suda u Barceloni, obznanjena netom nakon što je Mas objavio pobjedu u izjašnjavanju o neovisnosti Katalonije, prilično precizno ocrtava dijalektiku recentnih katalonskih separatističkih nastojanja i pokušaja Madrida da »svim sredstvima« ta nastojanja onemogući.
Borba Katalonaca za neovisnost ima burnu povijest, obilježenu mnogim propuštenim prilikama. Jedna od takvih propuštena je neposredno nakon smrti diktatora Francisca Franca, kada je Španjolska prolazila kroz burno razdoblje previranja i političke tranzicije. Recentna financijska i gospodarska kriza poslužila kao katalizator koji je pitanje osamostaljenja ponovno postavio na vrh katalonske političke agende, kao pitanje svih pitanja. Katalonija s naprednim turizmom i razvijenom industrijom najbogatija je i najrazvijenija španjolska pokrajina, koja obuhvaća čak petinu španjolskog gospodarstva. Dok je prije krize samo manjina Katalonaca podržavala neovisnost, sada se taj odnos promijenio jer Katalonci, koji već sada uživaju visok stupanj autonomije, zahtijevaju i fiskalnu neovisnost, smatrajući da, pojednostavljeno rečeno, Španjolskoj puno više daju nego što od nje dobivaju.
No postoji i još nešto. Osim krize, raspirivanju katalonskog nacionalizma zasigurno je dodatno doprinijela tvrdokornost i nepopustljivost Madrida, koji je svih ovih godina za Barcelonu imao samo jedan odgovor. Dok u nekim drugim zapadnim demokracijama slične probleme nastoje riješiti razgovorima i međusobnim ustupcima, kao što je to, primjerice, bio nedavni slučaj u britanskoj uniji, čiju je opstojnost dovodila u pitanje škotska težnja za neovisnošću, u Španjolskoj takav dijalog dosad nije bio moguć, i to isključivo zahvaljujući rigidnosti vladajuće pučke stranke i premijera Mariana Rajoya. Na konferenciji za novinare dan nakon nedjeljnih izbora Rajoy je izjavio da je spreman »razgovarati i slušati«, ali samo dok rasprava o budućnosti Katalonije ne dovodi u pitanje španjolski teritorijalni integritet i ustavne principe. Stoga svaki korak vlasti u Barceloni prema neovisnosti za vladu u Madridu predstavlja nezakonit i protuustavan čin. Po ustavu iz 1978. godine, naime, suverenost Španjolske je nedjeljiva i o odcjepljenju pojedinih dijelova mogu odlučivati samo svi Španjolci.
Zastrašivanje birača
Iako je katalonski lider Mas to odlučno zanijekao, tvrdeći da neovisnu Kataloniju nitko neće moći izbaciti iz EU, te da se nitko ne bi odrekao suradnje s bogatom i prosperitetnom neovisnom Katalonijom, činjenica je da katalonsku neovisnost nije službeno podržao nitko izvan Katalonije, niti je ijedna država svijeta najavila da će priznati novu državu.
Ne znamo je li to pokolebalo separatiste i umanjilo privlačnost osamostaljenja, no činjenica je da Mas, iako je separatistički savez osvojio apsolutnu većinu u katalonskom parlamentu, nije dobio mandat Katalonaca za odcjepljenje. Stoga nije nikakvo iznenađenje što se nakon nedjeljnih izbora pobjednicima proglašavaju i separatisti u Barceloni i protivnici katalonske neovisnosti u Madridu. Separatisti su na »plebiscitarnim« regionalnim izborima, koji su bili samo supstitut za zabranjeni lanjski referendum, osvojili samo 47,8 posto glasova, zbog čega neki smatraju da je to premalo za veselje separatista, pri čemu odmah pada na pamet slučaj osamostaljivanja Crne Gore, kada je željom Europske unije uspostavljen novi, viši prag za valjanost plebiscita o samostalnosti od čak 55 posto.
Novo liderstvo
Nedvojbeno je, međutim, da će separatisti odmah nakon konstituiranja novog parlamenta inicirati pokretanje 18-mjesečnog plana za neovisnu Kataloniju, jer premda ideja osamostaljenja nije dobila natpolovičnu potporu, jasno je da ta ideja uživa većinsku potporu u novom katalonskom parlamentu.
Kako će se taj 18-mjesečni put okončati i koliko će trajati, zasad je nemoguće reći. Vlada u Madridu, sadašnja ili buduća, ovo pitanje napokon će morati staviti na dnevni red. Iako je u pravilu nemoguće rezultate lokalnih izbora projicirati na nacionalnu razinu, ishod katalonskih izbora mogao bi imati reperkusije na nacionalne parlamentarne izbore koji će se održati potkraj godine, kao što će se rezultat tih izbora vjerojatno odraziti na rješavanje problema Katalonije. Ako je suditi po onom što se dogodilo na regionalnim izborima, pučkoj stranci premijera Rajoya ne piše se dobro. Španjolska vladajuća stranka, naime, osvojila je na nedjeljnim izborima u Kataloniji samo osam posto glasova, osvojivši 11 od ukupno 135 mandata u katalonskom parlamentu, čime je stigla na naplatu katastrofalna Rajoyeva politika u ovom slučaju. Nepostojanje dijaloga i kontinuirano međusobno optuživanje dviju strana, uz stalne prijetnje, nije se isplatilo ni Barceloni ni Madridu, a naškodilo je i Europskoj uniji, koja je suočena s nizom sličnih separatističkih iskušenja. Mnogi diljem Europe sa zanimanjem iščekuju rasplet u Kataloniji, poput Venecijanaca u našem susjedstvu, koji maštaju o obnovi Mletačke republike, a koji kao i Katalonci smatraju da puno više uplaćuju u talijanski proračun nego što iz njega dobivaju, a tu su i škotski separatisti, koji unatoč izgubljenom referendumu ne odustaju od neovisnosti.
Očito je da ova pat pozicija oko Katalonije zahtijeva novo liderstvo, i na jednoj i na drugoj strani, što će možda biti ostvareno do kraja godine. Sve se češće špekulira da Mas, čija je koalicija na zadnjim izborima izgubila čak devet mandata i pet posto potpore birača, vjerojatno neće dobiti potporu za još jedan predsjednički mandat, a i na nacionalnoj razini pojavljuju se političke snage koje ugrožavaju tradicionalnu dominaciju pučana i socijalista, poput stranke Ciudadanos (Građani) i lijevog Podemosa, koji je stidljivo nagovijestio da je spreman za dijalog o ustavnim promjenama i drukčijim odnosima unutar Španjolske, premda ne i za katalonsku secesiju. Ove najave pozorno prate i u drugim španjolskim pokrajinama s naglašenim separatističkim težnjama, kao što su Baskija i Galicija. Dijalog bi, dakako, trebao početi prije eventualnih jednostranim poteza Katalonije, dakle prije nego što bude prekasno.
