Savršena usklađenost u virtuoznoj svirci – Monika Leskovar i Giovanni Sollima / Foto OGV
Sollimina adaptacija Preludija za poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja za duo violončela je očaravajuća do nevjerice: virtuozna, ali i gotovo teatralna glazbena inscenacija za tek dva lika, omamila je slušateljstvo
Vjerojatno u svijetu umjetnika nema većeg komplimenta od onoga kad kolega ushićeno obaspe superlativom svog kolegu, a prvi je ne samo stariji, nego i naširoko čuveniji. Baš tako danas već legendarni američki violončelist Yoyo Ma progovara o svom mlađem talijanskom kolegi Giovanniju Sollimi: »Ja sam mačkica prema njemu! On je super-virtuoz našeg instrumenta! On je neustrašiv, što je rijetkost u svijetu klasične glazbe, a uz to još može svirati i kao jazz glazbenik i djelovati kao performance artist!«
Ne smislih bolji uvod osvrtu na koncert koji su Giovanni Sollima i Monika Leskovar prošle nedjelje održali na Osorskim glazbenim večerima u sklopu programa »Monika Leskovar i prijatelji«, svojevrsnog festivala u festivalu. Par već poduže nastupa (i snima) kao violončelo duo i fascinira svojim izvedbama gdjegod se pojave i čuju. O već globalno renomiranoj našoj Moniki Leskovar nepotrebno je za predstavljanje trošiti prostora, pa ću se posvetiti tek dojmovima njihovog nastupa u Osoru.
Gusto tkivo
U Suiti za dvije viole da gamba u d-molu francuskog baroknog skladatelja Marina Maraisa (1656-1728) duo je slušateljstvu odmah dao do znanja da je riječ o studioznoj i ozbiljnoj interpretaciji koja ne podliježe zavaravajuće plesnim podnaslovima djela, nego ponire u suštinu skladane glazbe. Premda je Marais bio učenik Lillyja, koji je pak svom meceni Kralju Sunca glazbenim blještavilom, kako se to već priličilo, obasjavao njegov Versailles, Marais je sklon produbljenijem štivu.
Na sljedeća dva koncerta, večeras i u četvrtak, Moniki Leskovar i Giovanniju Sollimi na Monikin poziv u Osoru će se pridružiti još četvoro sjajnih solista koji redovito nastupaju na najuglednijim koncertnim pozornicama širom svijeta – violinisti Boris Brovcin i Giovanni Guzzo, violist Aleksandar Milošev i pijanist Giuseppe Andaloro.
Duo interpreta je u pomnom iščitavanju njegova djela pronašao unutarnju ljepotu gustog glazbenog tkiva, a to je u izvedbi bilo izraženo savršeno usklađenim fraziranjem i intrigantnom dinamikom kompliciranog teksta.
Podjednako takav pristup i učinak su imali u Ricercaru iz ranobarokne zbirke »Parnassia militia« Vinka Jelića (Rijeka, 1596. – Austrija, 1630-tih). Njihov izbor baš tog za općinstvo, ruku na srce, opskurnog skladatelja i njegova djela – a to u okviru osorske zadaće za bar jednom skladbom hrvatskog autora u programu – odraz je njihove impresivne glazbene naobrazbe i studioznosti.Kovitlac emocija
Sollimina adaptacija Preludija za poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja za duo violončela je očaravajuća do nevjerice: s koliko je tek umiješnosti i finesa on uspio preliti gustu orkestralnu impresionističku paletu na tek dva istorodna gudaća glazbala, a da se pritom od prepoznatljivosti i efekta nije izgubilo ništa; što više, pridobilo se na intimnosti i psihološkoj produbljenosti skladateljevih ideja.
Početni kromatski semi-glisando je u Solliminoj izvedbi imao odjek nikad prije tako tugaljivo izraženog zova »napaljenog« mužjaka, a u glazbenom kovitlacu emocija koji uslijedi Leskovar je u provedbi teme odgovarala podatnim i nježnim prepuštanjem ženke. Bila je to virtuozna, ali i gotovo teatralna glazbena inscenacija za tek dva lika koja je omamila slušateljstvo.
Već otprije, i u Rijeci, izvođena skladba »Tumačenje snova« Giovannija Sollime bila je još jedna prilika da skladatelj/interpret podastre svoje mnogovrsne talente, uz predano žustro i efektno sudjelovanje svoje partnerice Monike Leskovar. Kazuje Sollima: »Komadi vulkanske prirode, plutajući i zaustavljeni, čine suitu od nekoliko portreta i vizija… Kada sam ih ‘vidio’ probudio sam se u znoju, plačući, vrišteći i smijući se. I zapisao sam ih. Onda sam naučio sanjati ih ponovno, i ponovno sam ih zapisao«.
Sollimini snovi i njihovo tumačenje je suita od devet snenih događanja i/li priča kojima interpreti hipnotiziraju slušateljstvo od prve do posljednje; uznemiravajući, dražeći, opuštajući, nasmijavajući, zabavljajući i nadasve držeći ga u nedoumici što bi još moglo (glazbeno, ne tekstualno) uslijediti.
Gudalo u zubima
Kao što ga je to točno »nanjušio« Yoyo Ma, Sollima je glazbenik sui generis: on ne mari ni za kakve kanone suvremenog komponiranja i u tome je spontano ikonoklastičan. Pri tome najvažnije od svega, njegova glazba i glazbeni efekti su užitak za slušanje.
U »Drvu« prvi je utisak da on usredotočeno bulji u deblo stoljetnog hrasta, dakle u teksturu drva, a tek potom mu se pogled u orkestralnoj maštovitosti uzdiže na razgranatost stabla i treperenje lišća na grančicama. U svojim snovima i noćnim morama on se bacaka u sinkopiranom plesnom ritmu, mahnito udara prstima po violončelu držeći gudalo u zubima, šeta s intrumentom svirajući među publikom sveudilj učinkovito komunicirajući s partnericom na podiju.
Njegova vizija Virginije Woolf je furiozna s valovitim glisandima. Frida (Kahlo?) je pak somnabulno senzitivna i ljupka, s nagovještajima tragičnog kraja. Snoviđenje Roberta i Klare Shumann je pak dirljiva kantilena koju je bio mogao skladati, da je poživio, Schubert. I na kraju, publici na zabavu, furiozno galopirajuća Calamity Jane, s natruhama kaubojskog jodlanja u saloonu i filmske western atmosfere.
Možda sam se ovdje malo previše zanio skladateljem, no ništa manje nije važan virtuozni Giovanni Sollima violončelist i u izvedbama njegovih djela komplementarno bitna, predana i dirljiva Monika Leskovar.
