Prijetnja društvu

Klimatske promjene: Skupo zatvaranje očiju

Tatjana Gromača Vadanjel

Razočaravajuće je što se ne prepoznaje da bismo i kroz promoviranje obnovljivih izvora energije i kroz ekološku proizvodnju hrane, mogli imati višestruke koristi i za naše potonulo gospodarstvo. Na cijeli se problem gleda samo kao na opterećenje, kao na nešto što moramo, jer nam tako kažu EU i neki međunarodni ugovori 



Klimatske promjene jedna su od najvećih prijetnji s kojom se suočava suvremeno društvo, ustanovljuje na početku svoje knjige – studije »Koga briga za klimu, k sociologiji klimatskih promjena?« dr.sc. Jelena Puđak, djelatnica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i predavačica na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Posljedica klimatskih promjena i štetnih uzroka koji su do njih doveli postajemo sve svjesniji – Hrvatsku i Evropu posljednjih godina obilježavaju veliki klimatski ekstremi – od velikih suša, toplotnih udara do poplava, čime su nanesene velike štete zajednicama, gospodarstvima, ekosustavima u cjelini, stotine je ljudskih života odneseno… 


  Klimatske su promjene postale problem svakodnevice, pa je sociologinja Jelena Puđak poduzela svojevrsni pionirski poduhvat u nas i napravila studiju – istraživanje čiji je rezultat knjiga »Koga briga za klimu« (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2014.), kojom je otvorila put k sociologiji klimatskih promjena u domaćem okruženju. 


  Knjiga je poziv za rad na promjeni svijesti građana, što je temeljni uvjet za promjenu na bolje. U nas je uvriježen pogled na klimatske promjene kao na nešto što je povezano isključivo s meteorologijom, geofizikom ili nekim drugim prirodnim znanostima. Sociološki pristup problemu mijenja dosadašnji način gledanja na ovaj problem kao na pojave koje se svako toliko pojavljuju kroz povijest civilizacije, kojima se željela otkloniti čovjekova odgovornost za ono što se događa oko njega. Pokazuje da smo sami odgovorni za ono što nam se događa uslijed trpljenja klimatskih promjena, ali i to da se stvari mogu mijenjati na bolje, da situacija nije beznadežna. Rješenja, kako kaže i naš poznati sociolog i mentor dr. Puđak, doktor znanosti i aktivist Vladimir Lay, postoje, i, čak štoviše, Hrvatska prirodno obiluje rješenjima u vidu obnovljivih izvora energije. No još uvijek nema volje niti dovoljno znanja da se ona i primjene. 


 Klimatsko poricanje




Logično je da se sociologija počela baviti klimatskim promjenama, jer njih uzrokuju ljudske aktivnosti, način na koji je društvo organizirano, na koji opstaje i obavlja svoje vitalne funkcije, a to sve ima za nuspojavu ogromne emisije stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene. A i posljedice klimatskih promjena će opet najviše trpjeti društvo. 


  Dakle, važno je da na to gledamo s aspekta društva, jer je potrebno da se takvo gledanje odrazi na svijest građana, da društveno djeluje, i da dovede do promjene. Već poznajemo bezbroj tehničkih inovacija, znamo kako doći do struje, a da to nije uz pomoć fosilnih goriva. Tehnološka saznanja stalno napreduju, u smislu obnovljivih izvora energije, alternativnih načina proizvodnje hrane, u području zgradarstva već sve znamo o izolacijama, o pasivnim zgradama, ali promjena se još nije desila. Potrebna je društvena inovacija da bi se mogle implementirati sve tehnološke inovacije, da bi se nekakva znatna promjena mogla dogoditi, naglašava dr. Jelena Puđak.     U nas još uvijek prisutno negiranje činjenice da je za ono što nam se događa u klimi odgovoran čovjek, takozvano »klimatsko poricanje«, kao i nedovoljno uvjerljivi argumenti o cikličkim promjenama u prirodi koje sve uzrokuju, u zemljama razvijene Europe davno je prevladano. Naša sugovornica ističe da se točno može izmjeriti koliki je udio stakleničkih plinova u atmosferi, koji utječe na globalno zagrijavanje, i koji za posljedicu ima čitav niz klimatskih promjena, a potječe od čovjeka.  

  Klimatskih ekstrema jest uvijek bilo, no oni su sada intenzivniji i češći. Klimatski skepticizam, odnosno poricanje, pojašnjava dr. Puđak, pokazalo se, pokret je dijela znanstvenika koji su većinom bili na nekoj platnoj listi kao savjetnici kompanija, kojima javno politički instrumenti, uz čiju pomoć bi se smanjile emisije, nisu išli u prilog. Međutim mi vidimo, iz dana u dan, da se nešto čudno događa s klimom, da ona više nije ona klima od prije. Odstupanja se mjere iz sezone u sezonu, dovoljno je samo otići na web stranice našeg službenog Državnog hidrometeorološkog zavoda, koji sve to marljivo prati, gdje se ta odstupanja lijepo mogu vidjeti i na mjesečnoj bazi, i na bazi sezone, godine, što pokazuje da s klimom nešto ne štima. 


 Visoke emisije


Naravno, zaključuje naša sugovornica, to zatvaranje očiju pred problemom čovjeka će koštati, a posljedice po društvo bit će i ekonomske, a negativno će utjecati i na kvalitetu života. 


  – Moderno ljudsko društvo je društvo visokih emisija. Problem je u načinu organizacije modernog društva, u načinu na koji proizvodimo hranu, energiju, načinu na koji zbrinjavamo otpad, načinu na koji organiziramo privatno, poslovno življenje, sve to uzrokuje velike emisije stakleničkih plinova. Kako bi se smanjile emisije ne može se stvar popravljati samo na jednome aspektu, promjene su sveobuhvatne. Društva visokih emisija karakteriziraju sustavi koji su zatvoreni i međusobno se podupiru. Život u predgrađu i putovanje u veće centre na posao podupire korištenje automobila, a emisije iz prometa su vrlo velike… Svaki aspekt našeg osobnog života je visoko uvjetovan sustavom u kojemu živimo, prometnim sustavom, sustavom opskrbe grijanja naših domaćinstava, kulturom konzumerizma koja nalaže da trebamo puno trošiti, imati stalno novu odjeću, aute, jer inače nismo percipirani kao vrijedni i funkcionalni u društvu, pojašnjava dr. Puđak. 


  Relacije koje je ponudila i u svojoj knjizi vode do shvaćanja da je ideologija neoliberalnog kapitalizma utjecala i utječe na to da čovjek danas pati od velikih posljedica klimatskih promjena koje mu ugrožavaju život, ili njegovu kvalitetu. Ova mlada znanstvenica ističe da je neoliberalni kapitalizam, odnosno kapitalizam općenito, izrastao u nešto što je iz ekonomskog modela preraslo i u politički model, i što je s konzumerizmom, kao ideološkom podlogom neoliberalizma, prerastao u kulturološki model, koji se bazira na velikim, bogatim i vrlo jeftinim izvorima nafte. Da nije bilo nafte u količini u kojoj jest, da ona nije bila toliko jeftina, da nije u toj mjeri subvencionirana kao izvor energije, mi danas možda ne bismo imali probleme koje imamo, kaže ona. Nalaženje i prerada nafte na dnevnoj se bazi subvencionira milijunima i milijardama dolara diljem svijeta, iako znamo da bi te subvencije trebalo uložiti u razvoj i komercijalnu dostupnost nekih drugih, obnovljivih oblika energije, koji nam ne čine štetu. 


  Suvremeni kapital ne želi odustati od nafte, pa, imajući to u vidu, možemo li uopće očekivati ikakve promjene na bolje u pogledu reorganizacije suvremenih društava, a time i poboljšanja klime, upitali smo ovu stručnjakinju?     – Oko široke dostupnosti jeftinog izvora energije nafte je organizirana cijela industrija, ne samo proizvodnja energije, nego i proizvodnja hrane, konvencionalna poljoprivreda počiva također na dostupnosti nafte… Mi na jedan način jedemo naftu, proizvodnja mnogih kućnih potrepština od sintetičkih materijala – nafta je gotovo u svemu što mi danas konzumiramo, ili ako nije u tome, onda je omogućila da to imamo, i to je veliki problem. No, problem klimatskih promjena je moralni problem i problem pravednosti među ljudima, a ne prvenstveno ekonomski problem. Postoji moment takozvane »klimatske pravde«, koji naglašava da treba postupati pravedno prema državama koje nisu uzrokovale taj problem, a koje će trpjeti najveće posljedice – to su zemlje Juga ili siromašne države, nerazvijeni svijet. One se nisu razvijale u tom pravcu, nisu sudjelovale u stvaranju uzroka klimatskih promjena, a od njih se sada očekuje da sudjeluju u smanjenju emisija stakleničkih plinova, kaže dr. Puđak.  

 Sveobuhvatna promjena


Promjena, koja je moguća i potrebna, je sveobuhvatna – mora se djelovati na svim područjima. Tijekom ljudske povijesti i ranije su se događali prijelazi s jednog energetskog sustava na drugi, u svim sferama. Društva su se na taj način i razvijala, no za te je prijelaze trebalo proteći 50-ak godina. Mi danas nemamo to vrijeme, trebali bismo to nekako ubrzati, društvenom inovacijom i svjesnim upravljanjem na međunarodnoj, pa sve do lokalne razine bi se, planiranim socijalnim inžinjeringom, to moglo postići. 



Godine 1997. u japanskom gradu Kyotu, u organizaciji konvencije Ujedinjenih naroda za klimatske promjene otvoren je za potpisivanje Protokol iz Kyota. To je dodatak međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan s ciljem smanjivanja emisija ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Tada je postignut sporazum, države su se složile, da se emisije štetnih plinova smanje za 5 posto, u odnosu na 1990. godinu. Znanstvenici su još 1988. godine tražili da to smanjenje bude 20 posto, 1997. godine u Kyotu su inzistirali da bude minimalno 60 do 80 posto u odnosu na 1990. godinu. Već tada je bilo jasno da su potrebne velike promjene, međutim, sporazume ne vode znanstvenici nego ih vode političari, koji su pod utjecajem industrijskih, naftnih i drugih lobija i to se, eto, dogovorilo za tih kozmetičkih 5 posto. Hrvatska je taj sporazum potpisala, ratificirala ga je 2007. godine. Već je tada bilo jasno da se ništa ne događa, da emisije iz godine u godinu globalno rastu, što za posljedicu ima to da klimatske promjene postaju sve vidljivije, odnosno da se Protokol iz Kyota neće ispuniti, jer postoje vrlo jaki naftni lobiji koji se zalažu za manje stroge regulatorne organizme, pojašnjava dr. sc. Jelena Puđak.   Istovremeno, međunarodni znanstveni paneli za klimatske promjene na UN-ovim konferencijama, koje se održavaju svake godine, sve više upozoravaju na to da su ljudi problem, da posljedice imamo vidljive već sada, odnosno da se emisije moraju smanjiti.


  – Nama nije suđeno da mi do kraja svijeta i vijeka koristimo fosilna goriva i da živimo na način na koji živimo, ali mora postojati i politička volja da se promjena napravi, a ona treba imati podršku javnosti, kaže dr. Puđak. 


  Opskrba električnom energijom prilično je velik dio problema. Energetika kao sektor sudjeluje u svijetu s velikim udjelom emisija stakleničkih plinova, u Hrvatskoj konkretno preko 70 posto emisija dolazi iz sektora energetike. Zato i EU sada inzistira na smanjenjima koja se trebaju provesti u sektoru energetike, primarne proizvodnje i potrošnje. U planu je da se na tom području, do kraja ovoga stoljeća, u potpunosti smanje emisije. To bi značilo potpun prelazak na obnovljive izvore energije. Postoje brojne studije, u Hrvatskoj su, između ostaloga, rađene i na Strojarskom fakultetu, koje pokazuju o kojim se točno brojkama radi i koji oblici obnovljivih izvora prikladni za razvijanje, u kojoj mjeri bismo ih kao društvo mogli primijeniti, kojom brzinom, koliko je to energetski isplativo, koliko smo tehnički u mogućnosti zadovoljiti takve potrebe… Rješenja postoje, no pitanje je njihove implementacije. 


  – Društvo, kada prelazi s jednog energetskog obrasca na drugi, mijenja način na koji funkcionira u potpunosti. Osim tog tehničkog dijela, vi morate planirati i promjene proizvodnje hrane, u transportu privatnom i javnom, u tome kako funkcioniraju i što sve imaju kućanstva… Promjena mora biti sveobuhvatna, mora ići simultano u svim sektorima, ne samo u sektoru energetike. Novi energenti omogućuju energetsku sigurnost opskrbe, čuvaju okoliš, lokalno su nam dostupni, stvaraju nova radna mjesta, dakle doista nude neke dodatne mogućnosti koje su bolja opcija nego da biramo fosilna goriva za budući rad energetike u Hrvatskoj.  

Država bi tu trebala uskočiti s regulatornim mehanizmima koji bi trebali omogućiti da cijena obnovljivih izvora energije padne, da bi oni onda postali šire društveno i komercijalno prihvatljivi. A države to još uvijek u dovoljnoj mjeri ne rade, kaže dr. Puđak. 


  Kada je riječ o radu na smanjenju emisija štetnih plinova, to je do sada u Hrvatskoj bilo na dnu ljestvice problema. Kod nas mnoge druge stvari dobivaju prioritet zbog gospodarsko političke situacije, gdje su na dnevno političkoj razini, a i na širem političkom planu, drugi problemi u žarištu. Dr. Vladimir Lay trenutno je angažiran, od strane Ministarstva okoliša, u radu na nisko ugljičnoj strategiji Hrvatske, a također radi i za nekoliko privatnih domaćih firmi koje su usmjerene na rješavanje istoga problema.  

Obnovljivi izvori


Stvari se pomiču, ali se pomiču vrlo sporo, a istovremeno se svaki mjesec posvuda u svijetu događaju velike posljedice klimatskih promjena, umire puno ljudi zbog toplotnih udara… Obnovljivi izvori su jedno od rješenja kada je riječ o energetici, i u tom smjeru Hrvatska treba ići. Hrvatska ima puno sunca, a solarizacija nam je mršava. Firma „Solaris“ u Novigradu je propala, umjesto da uspješno solarizira barem Istru. Cijela Dalmacija je puna sunca, dok istovremeno solarizacija ne napreduje. Državna politika nije dovoljno proekološka. Ljudi nisu dovoljno informirani, nemaju znanja o tim stvarima, pa se i ne pouzdaju, a rješenja po svijetu pokazuju da to ima smisla.


Treba samo pogledati Njemačku, Dansku, kada je riječ o obnovljivim izvorima, gdje ima puno manje sunca nego ovdje, pa više neće biti nikakve dileme. Oni su davno otvorili sustave, ali treba znati da je i narod tamo obrazovaniji. Mi imamo navodno nekih 20-ak posto visokoobrazovanih, dok, uzmimo, Engleska ima 50 posto. Velika je to razlika. Na više znanja se hvataju i inovacije. S malo znanja vraća nam se samo tradicionalizam i ponavljanje staroga, makar ono bilo nazadno i potvrđeno pogrešno, kaže dr. Lay. 


 Kazna ili trpljenje


On nas upozorava da se Hrvatska može osloniti na obnovljive izvore kao što su vjetar, sunce, geotermalni obnovljivi izvori, biomasa – spaljivanjem otpada od biomase može se proizvoditi grijanje. Saznajemo da će u Glini uskoro biti organiziran jedan takav zanimljiv projekt – grijanje škole i kaznionice na biomasu. Međutim, još nema ozbiljnih pomaka u tom pravcu. 


  – Ako želite anticipacijom nešto mijenjati, jako mali broj ljudi trza na to, tako da kod nas će osvješćivanje ići preko kazne ili trpljenja, mislim da je to realno, zaključuje naš sugovornik. 


  U kontekstu članstva u EU Hrvatska će morati nešto konkretno učiniti na planu smanjenja emisija stakleničkih plinova. Plaćat će sankcije ako smanjenja koja su nam dodijeljena u sektoru energetike i industrije ne budu uistinu i provedena. Oboje stručnjaka s kojima smo razgovarali smatraju da je vrlo razočaravajuće što se ovdje ne prepoznaje da bismo, i kroz promoviranje obnovljivih izvora energije, i kroz ekološku proizvodnju hrane, mogli imati višestruke koristi i za naše potonulo gospodarstvo. Umjesto da bude tako, na cijeli se problem gleda samo kao na opterećenje, kao na nešto što moramo, jer nam tako kažu EU i neki međunarodni ugovori.  

  – Kod nas je industrija potonula, ništa se ne proizvodi, i imamo pad broja stanovnika, pa je zbog toga kod nas trenutno pad emisija štetnih plinova. S druge strane mi smo energetski jako intenzivni, mi za iste stvari trošimo puno više energije nego što to troše vani. Također trebamo gledati da bi nam promjene o kojima govorimo mogle pomoći u gospodarskom oporavku. Treba promijeniti ponašanje. Jako je bitno shvatiti da treba smanjiti ukupnu potrošnju u svemu. Ne treba samo inzistirati na energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima, već i na tome da se općenito smanji potrošnja, upozorava dr. Puđak, dok njen kolega podsjeća na to da su naše državne razvojne strategije, pogotovo energetske strategije, potpuno promašile, jer predviđaju i zazivaju rješenja koja nas vode u još intenzivnije korištenje energije, jer promoviraju korištenje posebnih izvora ili nuklearnih, što također nije dobro, i zaključuje da mi ne samo kao pojedinci, nego i kao država ne idemo u dobrom pravcu, ne samo što se tiče smanjenja štetnih emisija, nego i promjene načina razmišljanja.