Od 14 odbora koji su raspravljali o sporazumu, čak ih je šest usvojilo mišljenje kojim se protive mogućnosti da investitori sporove s državama rješavaju ad hoc arbitražom
Protivnici tvrde da će spriječiti vlade da donose zakone u javnom interesu, zagovornici su uvjereni da bez njega nema stranih investicija: mehanizam za rješavanje sporova između država i investitora, poznat pod engleskom kraticom ISDS, jedna je od kontroverznih točaka budućeg sporazuma između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država o trgovini i ulaganjima, o kojoj se već mjesecima u cijeloj Uniji vode žestoke rasprave.
Hrvatska službena politika, kad se radi o ISDS-u, nema previše zamjerki. Arbitražu, kao način rješavanja sporova između države i investitora, Hrvatska je ugradila u 58 bilateralnih ugovora o poticanju i zaštiti ulaganja. Ako taj mehanizam bude dio budućeg sporazuma EU-a i SAD-a, odnosno Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP), Hrvatskoj se neće puno toga promijeniti jer je ugovorom Hrvatske i SAD-a iz 1996. godine već predviđena mogućnost rješavanja sporova »putem obvezujuće arbitraže«. »Zato odredbe o arbitraži u TTIP-u mogu biti samo modernije i bolje«, uvjereni su u domaćim diplomatskim krugovima. No, podsjećaju i da se još uvijek ne zna hoće li ISDS biti dio američko-europskog sporazuma, »s obzirom na sve jaču opoziciju«.
Strana ulaganja
Jedan od onih koji upozoravaju na potencijalne rizike od ovakvih vrsta arbitraža je i Sandy Boyle, član Europskog ekonomskog i socijalnog odbora. Boyle je nedavno u Hrvatskom saboru sudjelovao u raspravi o tome što će Europi, a time i Hrvatskoj, donijeti budući sporazum EU-a i SAD-a, upozorivši i tada da i kod same Europske komisije postoji određena zabrinutost kad je u pitanju arbitražno rješavanje sporova između ulagača i država.
U razgovoru za naš list, Boyle je istaknuo da je nužno stranim investitorima jamčiti da će biti tretirani ravnopravno i bez diskriminacije u odnosu na domaće kompanije, da će se moći zaštititi od, primjerice, samovoljnog oduzimanja vlasništva i računati na poštenu kompenzaciju u slučaju da se nešto takvoga dogodi. No, upozorava, taj sustav bio je osmišljen da bi ulagače štitio u zemljama koje nemaju pouzdan nacionalni pravni sustav.
– Ali, ovdje govorimo o Europskoj uniji, koja ima zajedničku pravnu stečevinu. Da biste postali članica EU-a, morate ispuniti kriterije u 35 poglavlja, a jedno od njih tiče se i slobode i neovisnosti pravosuđa. Govorimo i o SAD-u, Kanadi, govorimo o zrelim ekonomijama i sustavima, gdje nema potrebe da se ide mimo domaćih sudova, ističe naš sugovornik.
Argument zagovornika ISDS-a da taj mehanizam potiče strana ulaganja, Boyle suzbija jednostavnim protuargumentom – primjerom Irske, koja nema takve odredbe niti u jednom od svojih bilateralnih trgovinskih ugovora, a »nitko ne može kazati da zbog toga pate ulaganja« u tu zemlju. Čak i ostatak EU-a dobar je primjer. Trgovina i ulaganja između EU-a i SAD-a računaju se u bilijunima, a samo devet država istočne i srednje Europe ima u svojim bilateralnim ugovorima sa SAD-om ugrađen arbitražni sustav. Što pokazuje da između EU-a i SAD-a već sad postoji uzajamno povjerenje u pravne sustave.
Dobra prilika
Međutim, činjenica da se trenutno pregovara o TTIP-u, da je dogovoren sličan sporazum između EU-a i Kanade, da se na globalnoj razini pregovara o drugim regionalnim trgovinskim sporazumima, za Boylea je jedinstvena prilika da se konačno uspostavi globalni standard za rješavanje investicijskih sporova. Jedna od ideja – koju je nedavno izložila bivša povjerenica Europske komisije za pravosuđe, a danas zastupnica u Europskom parlamentu Viviane Reding – uspostava je međunarodnog suda za investicijske sporove.
U slučaju da investitor ne može zaštititi svoja prava kroz nacionalne sudove, imao bi na raspolaganju višu instancu za žalbu, gdje bi o sporu odlučivali imenovani suci, a ne privremeni arbitri koji jednog trena mogu biti u panelu koji raspravlja o slučaju, a već u sljedećem trenutku predstavljati neku kompaniju, pojašnjava Boyle, koji smatra da bi takvo tijelo imalo daleko veću vjerodostojnost od uobičajene arbitraže. Teško je, međutim, zamisliti da bi se dogovor oko takvog stalnog suda na globalnoj razini mogao postići brzo. No, naš sugovornik smatra da su pregovori o TTIP-u jedinstvena prilika da se krene u tom smjeru. »Ako se ova prilika ne iskoristi, bit će izgubljena zauvijek«, uvjeren je Boyle.
Hrvatski interes
Stalni međunarodni sud za investicijske sporove »hvalevrijedna je ideja«, ocjenjuje, pak, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Davor Stier, koji je ipak sumnjičav prema mogućnosti da se ta ideja provede kroz američko-europski sporazum.
– Teško da je to provedivo kroz TTIP jer se kroz bilateralne sporazume ne može uspostaviti globalni sustav. Ne može se nešto ‘nametnuti’ cijelom svijetu samo zato što su se, eto, EU i SAD dogovorile, ističe Stier koji nije a priori protiv arbitražnog sustava poput ISDS-a i u tome vidi i europski i nacionalni, hrvatski interes.
Na pitanju arbitraže, eurozastupnici su se podijelili i prema stranačkim preferencijama – europski pučani, primjerice, podržavaju uvrštavanje ISDS-a u američko-europski sporazum, dok se protivnici tog mehanizma sada mogu naći u gotovo svim dijelovima europskog političkog spektra, od krajnje ljevice, preko socijalista do euroskeptika.
– EU i SAD su dva razvijena pravna sustava. Ali, što će se dogoditi sutra, kada EU bude pregovarala o sličnom sporazumu s nekim drugim zemljama i kada budemo htjeli zaštititi europske ulagače od hira neke zatvorene zemlje koja nema pravni sustav na razini europskog?, pita se Stier. Uvjeren je da, ako ISDS ili neka njegova verzija, ne bude ugrađen u sporazum sa SAD-om, Europa neće moći u budućnosti tražiti tu vrstu zaštite za svoje ulagače u drugim državama s kojima bude sklopila sporazume o trgovini i ulaganjima.
– Hrvatski interes je u tome što se stvara nivo pravne sigurnosti za ulagače, koji je jednak diljem EU-a, pojašnjava Stier svoja stajališta. Drugim riječima, ako u TTIP-u ne bude predviđena arbitraža, nego samo rješavanje sporova pred nacionalnim sudovima, Stier smatra da će američki ulagači ići u one europske države u kojima je bolja percepcija pravne sigurnosti. »Ako bismo išli u neko ‘natjecanje’ kad je u pitanju ta percepcija, nisam siguran da bi Hrvatska bila prvi izbor ulagača«, zaključuje naš sugovornik.
