ELEGANCIJA POKRETA I U DEVEDESETIM – Stojan Osojnak s loptom na centru travnjaka njegove Kantride / snimio S. JEŽINA
Ma koliko ga kratko poznavali, silno će nam faliti i silno je prerano otišao. Onaj njegov zavodnički pogled, diskretan osmijeh i priča kako velike nogometaše ne stvaraju novci, nego srce...
Početak lipnja, temperature već poprilično visoke. Kultni restoran »Sportsko« u Mošćeničkoj Dragi. Vrlo zanimljvi gosti. Silno simpatični Ćiro Blaževć sa suprugom Zdenkom, Marko Pavković i njegova životna pratiteljica Ači, ljudi od nogometa, zakjučili bi vrlo brzo svi koji su prošli tim dijelom Drage, tik uz nogometno igralište. Da, od nogometa – ali tko ih je okupio, pa ne viđaju se baš svaki dan takve legende?
Do tada žamoreća terasa je naglo utihnula, a visoki muškarac iznimne lakoće pokreta, odmjerena je koraka, istina uz pomoć štapa koji je u nekim godinama samorazumljivi »modni dodatak«, sa smiješkom je krenuo prem stolici i pozicji koju mu je rezervirao gazda Aldo Rubinić. Vruće? Da, ali vrhunskim manirima temperature nisu važne. Pristala lanena kombinacija, sako i marama oko vrata.
Stojan Osojnak, najveći od najvećih, legenda nad legendama riječkog, hrvatskog nogometa, na beskrajno je elegentan način, baš kao što je to činio igrajući na nogometnim »šljakama« i travnjacima, ušetao na proslavu svog – 92. rođendana. Prijatelji, kolege, rođaci, gosti iz Švicarske, iz Coldrelija, u kantonu Ticino gdje je proveo najveći dio svog života, kćerka Milica, sin Saša i nevjesta Bruna i njegova draga sestra Milica. Iako rođen 11. lipnja, rođendan se lani slavo dan kasnije. Do dugo u noć, s mnogo glazbe, tortom, dakako i – plesom slavljenika.
U Rijeci nam je, kao jedan od nezaobilaznih »četvrtkaša«, igrača raznih generacija Rijeke koji se sastaju svakog četvrtka, svoja razmišljanja o Stojanu iznio Marjan Brnčić, još jedan veliki riječki umjetnik nogometa.
– Da, mlađi sam znatno od Stojana, ali nikad neću zaboraviti 1956. godinu. Iz Triblja me na ogledni trening, a krenuo sam u Rijeci i u građevinsku školu, doveo Milan Blažević. Znate, tada vam nije bilo svih tih mladih uzrasta, »morčića«, pionira… Djeca su trčala i nabijala loptu, ako se vidjelo da je netko talentiran, preporučilo bi ga se dalje. A ja ni manje, ni više, nego na uvid – Stojanu Osojnaku koji je tada slovio za istinsku veličinu. Srećom po mene – prošao sam, zadovoljio sam, ostalo je povijest. Da, velki je to gubitak, Stojan je svakako bio jedan od najvećih koji su igrali na ovim prostorima – mišljenje je Brnčića.
Iznimnost
– Znaš, Edi, nije dobro. Zvao me, više puta, ali noge ga više ne služe. Enzo je bio kod njega, on ga je i vozilo natrag u Švicarsku. Lijepo smo razgovarali, ali osjeti se i umor. Ma kako i ne bi, pa ušao je u 94. godinu života. S dozom je ugode, onim svojim karakterističnim, iskričavim pogledom, ali i jako mnogo nelagode o Stojanu Osojnaku pričala Sonja Ulčakar. Bližio se početak utakmice »Rjeke« protiv »Splita«, na samom ulasku u istočni dio Rujevice, tamo gdje Mihaela i Dražen prije i poslije nastupa Rijeke okupljaju vjerne poklonike najdražeg kluba. Bila je nedjelja, 25. rujna, a u glasu tete Sonje silna je nada u Stojanov oporavak uzmicala pred neminovnošću.
Povjest tako kaže, životna nam dob na žalost nije omogućila gledati ga u živo. Stojan Osojnak iako nije dugo igrao za Rijeku, ide u red njezinih pet najbojih napadača svih vremena. Kažemo na žalost jer ga nismo upoznali na zelenom terenu, ali sreću poznanstva s tim iznimnim čovjekom, čije su odlične nogometne partije bile tek dio te njegove iznimnosti, ipak nam je pružila njegova kasnija dob. Zapravo, u velikoj su nam je mjeri omogućili jedna višedesetljetna zadivljenost njegovim igrama, ne i čin osobnog upoznavanja.
Želja koju nam je za jednog razgovora iskazala Sonja Ulčakar, sasvim sigurno jedna o najdugovječnijih aktivnih navijačica Rijeke, osoba koja klub voli tamo gdje je tome i mjesto – na tribinama, baš po svim vremenskim uvjetima.
Teško je ma koga izdvajati jer uspomena na Stojana Osojnaka dio je integralnog osjećaja velike većine građana Rijeke, Opatije i čitave njima pripadajuće regije. Ipak, dugi niz godina Stojanova desna ruka bio je Enzo Zadel. Još jedan iz plejade velikih riječkih igrača svojom je nesebičnošću, energijom ali i zaraznim optimizmom pokazao kako su neka prijateljstva iskovana za – čitav život.
– A što da ti kažem, teško, jako mi je teško. Jako sam volio Stojana, bio mi je sve, puno mi je pomogao u životu, a ti si me baš ulovio u Švicarskoj, otišao sam mu na sahranu. Nekako kao da ne vjerujem da ga više nema. Znaš, zadnjih sam deset godina bio stalno uz njega, bio sam mu »logistika« kako su mi mnogi govorili. Išao sam po njega u Švicarsku, vraćao ga, vozio ga svakodnevno na ručak kad bi bio ovdje u Opatiji i Rijeci… Moj Stojan. Ne znam, napiši da ga pozdravljam, da ga nikad neću zaboraviti, da sam ponosan što sam ga poznavao. Oprosti, ali jako mi je teško, vidimo se u nedjelju na utakmici s Osijekom, Rijeka će mu tu utakmicu sasvim sigurno posvetit – rekao nam je vidno potreseni Zadel.
Suptilne emocije
Pročitavši priču, kao dugogodišnji Stojanov prijatelj uključuje se Enzo Zadel, također jedan od značajnijih nogometaša »Rijeke«, generacijski i prijateljski blizak teti Sonji. Enzo je, naime, Stojanu pročitao tekst o Sonjinoj želji, tako da je do upoznavanja došlo prvom prigodom nakon što je Stojan stigao iz Švicarske u Rijeku, bolje rečeno Pobre. Pa je ta priča prerasla u druženja šireg kruga ljudi sličnih zanimnaja, jednake strasti: nogomet i »Rijeka«. I pokazalo kako nema tih godina u kojima se dobri ljudi ne mogu – dobro osjećati. Buđenje nove »Rijeke« probudio je i stare uspomene, ma čitavu bujicu s njome povezanih emocija. Stojan je na neki način živo drugu mladost. I još jednom pokazao kako je satkan od čistih, finih, suptinih emocija.
A samo nekoliko dana nakon Stojnova rođendana, faktografije radi – točno u srijedu 17. lipnja 2015. godine – igrao se na Kantridi tradicionalni humanitarni turir s kojim se u pravilu zatvara natjecateljska sezona. Turnir koji slobodno možemo nazvati »Orlandov«, jer mu je inicijator i genarator kolega novinar Rivetti, ima prvenstveni cilj okupiti igrače raznih generacija, pokazati raskoš nogometne igre, ali prje svega sakupiti novac za neku od brojnih humanitarnih potreba. Te su godne sredstva bila namijenjena Onkološkom odjelu Dječje bolnice Kantrida. Mnogi su se te večeri iskazali, naravno i Stojan te njegov sin Saša. No, ne bi Stojan bio to što jest, da nije nakon dražbe sporstskih artikala, u tišini, pozvao dr. Jelenu Roganović, pročelnicu odjela za koji su se prikupljala sredstva i rekao joj:
Za kraj trolista nogometaša koji su bili na neki način »Stojanovi ljudi«, suigrači ili prijatelji, ostavili smo legendarnog Eugena Ravnića.
– Ja sam vam točno deset godina mlađi od Stojana. Igrali smo zajedno, bio je vrhunski nogometaš. I ma koliko nas je dijelila decenija, bili smo jako dobri, povezani i izvan samog terena. Na svim smo gostovanjima bili »cimeri«, domaći dečki, jako smo se dobro razumjeli. Slabo sam ga viđao u posljednje vrijeme, ja sam vam pretežno na Silbi gdje ste me i danas dobili tako da sam malo izvan svega. Ali sjećanja ne blijede, nikada se ne može zaboraviti velikog nogometaša kakvi je bio Stojan. Teško mi je što je otišao, ali tu su godine, život se ne može zaustaviti. Hvala na svemu što je dao Rijeci kao igrač i uspješni trener, zaključio je Ravnić.
Mladost u Pobrima
– Dobro, dali smo ovdje večeras što smo dali. ali ja želim za nekoliko dan doći kod vas u bolnicu, vidjeti djecu koja se tamo liječe i kupiti vam neki uređaj, znaš da je Švicarska gdje živim jako dobra u njihovoj proizvodnji, nešto što vam je najpotrebnije. Vama i djeci.
Rečeno je bilo i učinjno, u kolovozu, a značajnu je pomoć donirao i Saša Osojnak.
S nemalo straha da ne skliznemo u patetiku, prizor kako se Stojan igra s djecom na odjelu, magnetska privlačnos kojom su mu prilazila, iako je među njima bila razlika pa jedno 80 ili 85 godina, otkrila je odgovore na sva pitanja, otkrila je što je to toliko fascinantno bilo u igri i cjelokupnom životu Stojana Osojnaka. Ljubav, bezgranična i bez ikakve zadrške.
Da, reći će mnogi kako je imao nadasve dug i zanimljiv život, kako nije oskudijevao, kako je osim igračke imao i veliku socjalnu inteligenciju što znači da je uvijek bio okružen dragim ljudima i dobrim društvima. A to je u životu nekako i najvažnije. Reći će i to kako je ući zdrav i na svojim nogama u 94. godinu života nešto što golema većina nas nikad neće dočekati. I bit će u pravu. Ali, ma koliko ga kratko poznavali, silno će nam faliti i silno je prerano otišao. Onaj njegov zavodnički pogled, diskretan osmijeh i priča kako velike nogometaše ne stvaraju novci, nego srce.
– Kako sam postao nogometaš? Va Pobrima, di je godinama bila oštarija ti jedan viskoki zid. Po cele san dane tukal balu va taj zid. I tako san postal nogometaš.
Stojan Osojnak. Bit će to u nedjelju, točno u 15 sati, na derbiju protiv »Osijeka« jedna od sigurno najgromoglasnijih – minuta šutnje. Prijelomni, svakako ne i zadnji spomen na jednu od najvećih legendi »Rijeke«.
