Radionica za djecu mlađeg školskog uzrasta o tome kako se brinuti, pristupiti... psu / Snimio:Silvano Ježina
Osim što se u sklopu radionica uči poštivati životinje, razvija se i empatija prema svijetu koji nas okružuje. Počnemo razmišljati – meni se ne bi sviđalo da me netko udari, hoću li to napraviti onda svom psu, prijatelju, sestri – pojašnjava Ivana Pernat
Koliko puta dnevno pas treba ići u šetnju, a koliko puta godišnje kod veterinara; što učiniti da pas ne uništava namještaj ili obuću vlasnika te kako se higijenski odgovorno ponašati, učile su dvije grupe osnovaca na početku školskih praznika u riječkom Centru tehničke kulture (CTK). Naime, tamo su održane radionice »Maletajne za sretne njuškice« što ih od svibnja provodi Društvo za zaštitu životinja Rijeka, a vodi ih Ivana Pernat.
Riječ je o novom program na području Primorsko-goranske županije, a Ivana Pernat objašnjava da je tijekom volontiranja u azilu Društva za zaštitu životinja bila nezadovoljna činjenicom da se pomažući svim tim napuštenim i zlostavljanim životinjama kontinuirano bave saniranjem posljedica, a ne samim uzrokom problema.
– Psi i mačke se redovito napuštaju jer velik broj ljudi kada uzima ljubimca ne razmišlja što to zapravo znači. Ne idu za tim da uz ljubimca idu i određeni financijski izdaci, ne misle da je sa psom potrebno raditi kako bi naučio gdje treba obavljati nuždu i što ne treba gristi, ne sjete se da će doći godišnji odmori, a oni neće znati gdje s njima…, govori Ivana koja je vrlo brzo došla do zaključka da problem nije u tome da ljudi ne znaju što znači odgovorno ponašanje, nego što ih nitko tome ne uči.
Osim same Ivane Pernat, važnu ulogu u realizaciji projekta »Pas/mačka moj prijatelj« ima još jedna Ivana – Barić.
– Riječ je o dugogodišnjoj volonterki u Društvu za zaštitu životinja s kojom sam razmjenjivala i razvijala ideje od samog početka. Osim toga, ona je zaslužna za vizualni identitet projekta – od izrade diploma, plakata, do edukativnih letaka. Nedavno se priključila još jedna volonterka Jasmina Pavičić Ban, koja je izradila slikovnicu, i pitalice za djecu, a sudjelovat će i na nekim nadolazećim radionicama, objašnjava Pernat dodajući da je dodatno motivira to što je puno ljudi oko nje prepoznalo vrijednost »Malih tajna za sretne njuškice« te su željni pomoći u svakom segmentu, zbog čega planira niz zanimljivih suradnji.
Međunarodni program
Odlučna u tome da tu praksu želi prekinuti, Ivana je tijekom tri mjeseca provedena na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje završila tri edukacije, a kad joj je preko javnih radova odobren projekt »Pas/mačka moj prijatelj« i službeno je postala voditeljica radionica »Maletajne za sretne njuškice«.
– U Zagrebu sam pohađala edukaciju koju je Azil Dumovec organizirao u suradnji s britanskom humanitarnom organizacijom Dogs Trust. Pa je tako naš program povezan s onim koji se provodi u Londonu, Zagrebu i Sarajevu. Za vrijeme edukacije, predavačice iz Dogs Trusta su nas odvele u Američku međunarodnu školu u Zagrebu gdje smo mogli vidjeti kako njihov edukacijski program funkcionira u stvarnoj interakciji s djecom. Bila sam oduševljena i jedva sam čekala vratiti se u Rijeku i primijeniti sva stečena za znanja na našim radionicama.
Također sam upisala edukacije u CTK-u i Udruzi za razvoj civilnog društva SMART gdje sam puno naučila o pripremi natječaja (uključujući i EU fondove), izradi proračuna, društvenom poduzetništvu, crowdfundingu itd., a stečena znanja su mi od velike pomoći, budući da je i to dio posla koji obavljam, govori Ivana dodajući da je sretna i što je predsjednica Društva, Zdenka Jelovčan odmah prepoznala vrijednost ideje, što je uvelike olakšalo da se s projektom što prije započne.
Tako je prva radionica održana 21. svibnja, a osim u školama, vrtićima, CTK-u, bit će održane i na raznim drugim mjestima pa će se tako, primjerice, ove subote, 9. srpnja, na Kastvu, u sklopu Kastafskog kulturnog leta učiti maletajne za sretne njuškice.
A o kojim je tajnama točno riječ, provjerili smo na radionici namijenjenoj ranijem osnovnoškolskom uzrastu koje su vrlo slične onima za predškolski uzrast. Dakle, mlađi uzrast uči što je sve ljubimcu potrebno da bi bio zdrav i sretan te kako ostati siguran/a u blizini životinja.
Kako smo se sami uvjerili, za »Maletajne za sretne njuškice« podjednako su zaintresirani i oni koje ljubimce imaju i one koji ih tek priželjkuju. Tako nam je Luka Prpić rekao da mačku Šrumfetu i psa Čarlija ima kod none i nonića te da se izvrsno slažu, a Luka Šušnjara nam je priznao da bi volio imati i psa i mačku te čim ih vidi, želi ih pomaziti.
Dora Mavrinac i Anton Host kod kuće imaju kuniće – Daisy i Ludog – a veseli ih što su na radionici naučili kako prići nepoznatom psu i što učiniti zatrči li se nečiji pas prema njima. Osim njih, i ostali su polaznici radionice pokazali veliku želju za sudjelovanjem u svim aktivnostima radionice, a da su naučili sve što je trebalo usvojiti, dokazali su visoko podignutim rukama u zrak na svako Ivanino pitanje u sklopu blic-testa.
Malim polaznicima radionica je bila pravi hit Plišanac Fleki poslužio je za uvježbavanje ponašanja prema lajavim ljubimcima Što je sve potrebno psu, djeca su saznala vadeći predmete iz »magične vreće«
Poražavajuće statistike
– Poražavajuće statistike govore da čak u 75 posto slučajeva dijete ugrize vlastiti pas ili onaj iz bliže okoline. Brojke sve govore, moramo naučiti djecu kako poštivati prostor svojih ljubimaca, ali i kako spoznati vlastite granice, objašnjava Ivana Pernat koja u radu s mlađim uzrastom koristi plišanog psića Flekija, a s polaznicima radionice izrađuje i origami psiće, dizajnira pseće ogrlice…
Sa starijim uzrastom pristup je nešto drugačiji, odnosno s njima više razgovara o aktivnostima Društva za zaštitu životinja, koje su obveze volontera u azilu i sl., što obično završava zaključkom da zadaci volontera nisu puno drugačiji od onih koje oni moraju ispunjavati s vlastitim ljubimcima.
– Obrađujemo slične teme kao i s mlađim uzrastom no uz rekvizite primjerene njihovu uzrastu. Gledamo fotografije i klipove te potom o njima raspravljamo. Stavljamo naglasak na to kako i sami mogu postati odgovorni članovi zajednice te u koje se sve inicijative mogu uključiti. Na svim radionicama potičemo interakciju, ne dajemo im gotove odgovore, nego ih potičemo da sami dođu do njih i uvijek se iznova iznenadim do kakvih sve pametnih rješenja sami dolaze, govori voditeljica »Sretnih njuškica« koja, zahvaljujući svojim roditeljima, od malih nogu ima izražen senzibilitet za životinje.
Ipak, ključan trenutak dogodio se prije tri godine kad je s majkom počela volontirati u azilu te se tamo još više zbližila sa životinjama.
Sretni domovi
– Zaista ih ima svakakvih, no kad čovjek provodi puno vremena s njima stalno je u čudu da još uvijek nemaju svoje sretne domove kad je riječ o tako divnim stvorenjima. To je ujedno ono što te i rastužuje kad vidiš koliko ljubavi imaju za dati, a još su uvijek tamo, govori Ivana, nestrpljiva da u rujnu započne s novim ciklusom radionica.
– Budući da je ovo jednogodišnji projekt, želja mi je da u međuvremenu pronađemo financijski sredstva s kojima ćemo moći nastaviti naš rad i nakon isteka ugovora. Djece je jako puno, svake godine dolaze nove generacije, tako da bi mi zaista bilo žao da nakon toga sve stane, kad smo tako dobro krenuli. Osim što se u sklopu radionica uči poštivati životinje, razvija se i empatija prema jednoj ugroženoj skupini, odnosno prema svijetu koji nas okružuje, općenito. Počnemo razmišljati: »Meni se ne bi sviđalo da me netko udari, hoću li to napraviti onda svom psu, prijatelju, sestri?«, zaključuje Ivana Pernat.
