Vladimir Jakšinić: »Skušica« je izgrađena u Brodogradilištu Betina na Murteru 1960. godine / Snimio Sergej DRECHSLER
Da, spreman sam brod dati za jednu kunu, simbolično, ali pritom svatko mora znati da mora preuzeti trošak zajedno s brodom. Iskreno, ne vjerujem da će se netko javiti. Teško bilo tko može imati interes za gospodarsko korištenje ovog broda, iako se takvi više ne grade, kaže vlasnik Vladimir Jakšinić
Jedan stari drveni brod u lučici Torpeda broji svoje posljednje dane. Zove se »Skušica«, izgrađena je davne 1960. godine u Brodogradilištu Betina. Njezin je vlasnik Vladimir Jakšinić i on vlastoručno polako rastavlja »Skušicu«. Kaže da ju je spreman pokloniti ako je netko želi. »Mogu mi platiti kavu i uzeti brod. Ili niti to ne trebaju«, kaže Jakšinić. Međutim, priča nije tako jednostavna, jer s brodom treba preuzeti i neke financijske obveze. Njegova restauracija također ne bi bila jednostavna, kao i izmještanje na neku drugu lokaciju. S druge strane, svatko će se složiti s konstatacijom da je ovakav brod šteta uništiti. Itekako bi mogao poslužiti kao eksponat ili postati prepoznatljiva riječka atrakcija, čak i ovakav kakav je danas. Dio oplate je već uklonjen, pa su otkrivena drvena rebra broda. Ima ih ukupno 50. Ali, drvo je sasvim zdravo, svako od rebara zakrivljeno je i izgrađeno od jednog komada. Onako kako su se nekada davno gradili drveni brodovi, kojih ima sve manje, pa stoga i predstavljaju svojevrsnu pomorsku i kulturnu baštinu, uspomenu na zaboravljene tradicionalne modele brodogradnje.
Vladimir Jakšinić kaže da je uz »Skušicu« vezao jedan dio svog života. I objašnjava zbog čega više nije spreman brinuti o brodu, zbog čega ga polako rastavlja i planira dijelove izrezati, a drvo upotrijebiti za grijanje.
Robert Mohović, profesor na Pomorskom fakultetu u Rijeci bavi se između ostalog upravo pomorskom baštinom i navodi kako je u tom segmentu potrebno odrediti jasne kriterije.
– U Hrvatskoj imamo samo deset plovila koja su pod zaštitom kao vrijedna pomorska baština i svakako bismo morali dodatni i daleko veći broj plovila staviti pod zaštitu. Potrebno je pritom zadovoljiti kriterije, a upravo po tom pitanju sada u okviru HAZU-a imamo Znanstveni savjet za pomorstvo i pomorsku baštinu, te pokušavamo odrediti metodologiju na temelju koje ćemo ići s inicijativama da se nešto zaštiti. Povećana je opasnost da neki od vrijednih brodova nestanu. Primjerice, u postupku otkupa ribarskih drvenih brodova vjerojatno se može dogoditi da bude uništen i neki od brodova koji ima vrijednost. Kod turističkih jedrenjaka dolaze novi i vrlo strogi propisi za turističke brodove, koje mnogi neće moći ispuniti, pa bi se moglo dogoditi da budu odbačeni, a tu također imamo brodova vrijednih zaštite. Trebalo bi pokušati pronaći model da ih se vrati u jedrenjake i ponovo stavi na tržište, takvih primjera imamo puno u Europi. Kad je riječ o ovom brodu u lučici Torpedo mogu reći da on nije pod zaštitom. Takvih brodova ima još, ali je isto tako riječ o lijepom i potencijalno zanimljivom artefaktu. Međutim, potrebno je dosta novaca za obnovu, održavanje, rješavanje svih papira i nasljeđenih dugova, a ne vidim tko to može financirati, zaključuje Mohović.
Priča i duša broda
– Svaki brod ima svoju priču i ima svoju dušu. Kao i ljudi. »Skušica« je izgrađena u Brodogradilištu Betina na Murteru 1960. godine, a osim nje izgrađena su još tri ista broda, »Zlatica«, »Zlatopružica« i »Golica«. Brod je izgradio Ivo Vodopija i sinovi. Bio je u vlasništvu »Brodokomerca«, a zadnje je završio u stečajnoj masi tvrtke Riba Rijeka, te ju je prvo kupio jedan privatnik, na nakon njega ja. »Skušicu« sam kupio 1998. godine za 185.000 njemačkih maraka, ali sam u nju uložio ukupno oko 300.000 DEM-a. Tada mi je predstavljala investiciju. Kupio sam je jer sam se želio baviti ribarstvom. Tako je i bilo neko vrijeme, a onda se brod nasukao i izvađen je iz mora. Tek tada sam se doista vezao uz brod, kad sam ga vidio izvađenog iz vode. Popravljen je i ja sam dvije godine njime plovio Jadranom, praktično sam živio na brodu. Dogodilo se u to vrijeme da sam se teško razbolio, praktično sam bio na rubu smrti i nakon toga iskustva sve mi se promijenilo. Prije svega u pogledu na život i na ono što je u životu doista važno. Volio sam sebi reći da je brod kao ljubavnica. O kojoj čovjek kao i o supruzi, mora brinuti i obilaziti je. »Skušica« je bila prije dolaska u lučicu Torpeda gotovo deset godina u Iki, a ovdje je došla 2014. godine. U to vrijeme mi se supruga teško razboljela, ja sam više vremena provodio s njom, a brod sam obilazio kada i koliko sam mogao. Moja uspruga umrla je 9. studenog, a 5. prosinca »Skušica« se potopila. Zvučat će nevjerojatno, ali te noći sam sanjao da se potapa i odmah sam krenuo prema Rijeci. Čim sam došao rekli su mi da se potopila. Kako, nitko ne zna. Brod nije propuštao vodu. Vjerujte mi, kad bih to doista želio našao bih danas način da »Skušicu« spasim. Ali, završio sam s tim dijelom života i ne želim se više vraćati na staro, govori Jakšinić, koji dalje pojašnjava što se događalo sa financijskim obvezama, koje stoje iza broda »Skušica«.
Kada je brod premješten iz Ike u lučicu Torpeda dogovoreni su i troškovi veza od 2.000 kuna za razdoblje od šest mjeseci. Nakon isteka tog roka potpisan je ugovor za daljnjih 6 mjeseci pod istim uvJetima, ali su nakon nekoliko mjeseci uvjeti izmijenjeni. Problem je bio i što brod više nije registiran, a najveći dio duga nastao je zbog troškova vađenja broda iz mora nakon potapanja.
Ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Tea Perinčić ističe kako je upoznata sa situacijom i mogućnosti da bi brod »Skušica« mogao biti uništen.
– Alarmirali su nas da je riječ o brodu koji predstavlja potencijalno dobro i mogao bi biti vrijedan da ga se trajno zaštiti. Nažalost, mi to kao institucija sami ne možemo napraviti i zbog toga sam i osobno frustrirana. S jedne strane postoji problem financiranja takvog projekta, kao i nasljeđenih dugova vezanih uz brod. Čak i kad bi se našao model za financiranje svih troškova, a tu se mora računati i na dugoročne troškove održavanja, problem je što ga nemamo gdje smjestiti. Vezani smo uz zgradu i dvorišni prostor, gdje nema mjesta, a nažalost nemamo negdje vez ili prostor na obali, gdje bi brod mogli sačuvati i izložiti. Žalosno je da nam pomorska baština pred očima propada. Sami ne možemo zbrinuti brod, ali smo doista otvoreni za suradnju po tom pitanju. Ako bi se na ovoj temi povezao interes i stvorila sinergija više institucija, možda bi se rješenje moglo pronaći da se brod sačuva za buduće generacije, ističe Perinčić.
Ukras i atrakcija
– Otprilike je riječ o oko 60.000 kuna. Ja taj iznos ne mogu platiti, nemam više prihode s kojima bi to bilo moguće. Rekao sam im da brod mogu slobodno uzeti, a u Lučkoj upravi je bila namjera da oni brod izmjeste, pa bi me onda teretili za troškove. Rekao sam da je bolje da mi ostave da sam rastavim brod. Imali su razumjevanja u Lučkoj upravi i sada polako radim na tome. Da, spreman sam brod dati za jednu kunu, simbolično, ali pritom svatko mora znati da postoji ovaj trošak i mora preuzeti taj trošak zajedno s brodom. Iskreno, ne vjerujem da će se netko javiti. Teško bilo tko može imati interes za gospodarsko korištenje ovog broda, prevelik je da bi bio jahta, za ribarstvo se više ne koriste. Takvi se brodovi više ne grade, ali ne mogu odgovoriti na pitanje može li netko imati interes zaštititi ga i sačuvati kao pomorsku baštinu. Ne bi bilo jako skupo restaurirati brod, ali tu treba računati i na trošak izmještanja. Dug je gotovo 18 metara i težak 30 do 40 tona, potrebne su dvije dizalice samo da bi se podignuo. Potreban je i prostor da ga se negdje smjesti. Ne znam. Ja ću ga dati za jednu kavu, ne treba ni to, zaključuje Jakšinić, koji ne skriva da njegovo opraštanje od »Skušice« predstavlja zaključenje jednog poglavlja u životu.
Svojevrsni paradoks cijele priče leži u činjenici da Rijeka itekako ima dovoljno prostora, gdje bi se »Skušica« mogla postaviti kao ukras i atrakcija. Riječki lukobran bi mogao biti samo jedan od njih, možda najjednostavniji i najlogičniji odabir.
Revitalizacija baštine
Teško se oteti dojmu da niti novac ne bi morao biti nepremostiv problem ukoliko bi više institucija dalo svoj doprinos. Kad bi to bilo moguće, bilo bi lijepo da studenti i učenici za pomorska zanimanja, naravno i brodograditelji, u sklopu izvannastavnih aktivnosti, sudjeluju u obnovi broda uz edukaciju o tome kako su se brodovi nekada gradili. U konačnici nije riječ o investiciji, koja može u kratkom roku vratiti uloženo, ali svakako može imati svoje mjesto u planovima revitalizacije riječke industrijske baštine i novog razvoja dijelova grada na moru. Možda nije pretjerano podsjetiti i na projekt Europske prijestolnice kulture za 2020. godinu u kojemu bi pomorska baština trebala pronaći svoje mjesto. Sa »Skušicom« ili ne, teško je reći. Prilika još uvijek postoji, pitanje je samo može li se pronaći interes i novac za njezino spašavanje.
