Ljubomir Stefanović (Beograd 1950. – Rijeka 2016.) prvenstveno je poznat kao dugogodišnji urednik Izdavačkog centra u Rijeci i kao pjesnik čakavskih stihova. Unatoč drugim poslovima i obavezama koje su ga u životu dopadale, upravo je ove dvije uloge najviše volio.

Kad sam, potkraj sedamdesetih godina, tek stasao i počeo se zanimati za riječka društvena zbivanja, za mene je Ljubomir Stefanović već bio urednička i pjesnička veličina o kojoj su često pisale novine i koja je u društvu već imala svoje čvrsto izgrađeno mjesto.

Njegova pjesnička zbirka »Pene ali kaštigi« (1975) bila mi je otkriće, posve drugačija od svega što sam dotad vidio i čitao na primorskoj čakavštini, svjetlosne godine udaljena od Draga Gervaisa i svega što je iz njega proisteklo.

»Svaka žena dobra glasa ćuti među nogah lasa, dojde pisnik, tiče ženu, pisnik plati libar penu…«

Nikad nisam volio poeziju. Zapravo nisam volio nepovoljan omjer između malobrojnih stihova koji su me se snažno doimali i neizmjerne količine svega onoga što mi je bilo posve nezanimljivo. Zato su mi Ljubovi stihovi bili pravo i nenadano iznenađenje.

Jezik i ugođaj starih urbara i statuta; poezija današnjice izražena tonom, jezikom i stilom srednjovjekovnog kaznenog prava! Spojio je sve u jedno. Značenjsku višeslojnost, ironiju, melodioznost i zvučnost. Sažeto i zbito; više slojeva očitavanja i razumijevanja u malobrojnim stihovima nevelike knjižice!

Vrstan urednik

Sedamdesetih je godina Izdavački centar Rijeka bio iznimno ugledan. Tu su se okupljali poletni mladi intelektualci, pravi riječki wunderkindi, filozofi, pisci i pjesnici, književni i likovni kritičari, povjesničari i povjesničari umjetnosti. Bio sam tada premlad i samo sam izvana virio u taj krug koji se okupljao oko Izdavačkog centra i jednako uglednog časopisa Dometi. Možda sam upravo zato i imao osjećaj intelektualnog vrenja i poleta koji me nikada više nije obuzeo.

Bile su to godine obilježene općim europskim studentskim pokretom ’68, »Hrvatskim proljećem« i, ujedno, socijalističkim društvenim blagostanjem koje još ni izdaleka nije nagovještalo nikakve krize, prevrate i ratove. Ljubo Stefanović je imao sreću da je bio na vrhuncu svoga rada upravo u to vrijeme.

Ja sam, pak, u Riječki izdavački centar počeo dolaziti i surađivati s Ljubom kada su najbolje godine Riječkog izdavačkog centra već odavna prohujale. Počeli smo se susretati tek odmaklih osamdesetih, a zajedno smo radili tek početkom devedesetih kada smo, nakon zamašnih istraživanja provedenih u povodu stotinu i pedesete obljetnice otkrića fotografije, počeli raditi na izdavanju »Arte miracolosa«, knjige o prvom stoljeću riječke povijesti fotografije, od početaka pa do drugog svjetskog rata.

Iako je često i rado uređivao brojne pjesničke zbirke, u kojima posao urednika nije ni osobito zahtjevan ni složen, Ljubo je također godinama uređivao i biblioteku Dometi u kojoj su objavljivana kapitalna djela riječke povijesti.

Stoga je pokazivao znatnog interesa i izdržljivosti i u radu na našoj zajedničkoj ambicioznoj knjizi, kojoj se porod s mnogim babicama protegnuo na više godina mučna rađanja. Dijete, naprotiv, nije ispalo kilavo zahvaljujući dijelom i njegovoj ustrajnosti. Bilo mi je pomalo čudno, ali također i drago, da se ne upliće u koncepciju knjige, kao što mi je bila važna i korisna njegova sposobnost da pamti mnoge pojedinosti u vezi s prijelomom tako zahtjevne knjige sastavljene od mnogih autorskih priloga, opremljene brojnim fotografijama iz raznih izvora i također opremljene zamornom količinom bilješki, popisa fotografija, popisa literature i kazalima autora. O teškoćama nastanka takve knjige u doba koje još možemo nazivati Gutenbergovim gotovo je izlišno govoriti onima rođenim u doba elektronike i kompjutorskog oblikovanja.

Nova urednička misija

Iako je u našim odnosima katkad bilo ponešto suzdržanosti, Ljubu sam otada redovitije susretao i uvijek mi ga je bilo drago vidjeti. Osebujna lika, guste crne kose, u crnom kratkom kaputu i s crnom francuskom kapom, nevelika rasta, krupne građe i ugodna glasa, uvijek je izgledao staloženo i ozareno.

Prošlo je već više od desetak godina otkad me predstavio kao pisca na jednoj od soareja koje je vodio u knjižari VBZ-a na Korzu. U ugodnom okruženju nevelikog broja prijatelja i znanaca i još malobrojnijih radoznalaca i ljubitelja knjige, Ljubo je dugim i tečnim govorom iskusnog uvodničara opušteno i sigurno vodio predstavljanje koje mi je, dakako, iznimno godilo. Divio sam se tada njegovoj spretnosti i umijeću, kojim je tako prirodno i uvjerljivo nizao svoje misli i razvijao svoje teze.

Posljednjih smo se godina najviše susretali u vezi s njegovom novom uredničkom misijom, oko moje suradnje u časopisu Novi Kamov. Upravo ga je on sam pokrenuo i stoga se ponosio svojim čedom i njegovim napredovanjem.

U desetak godina, od 2001. do 2011. u riječkom posve antičasopisnom raspoloženju uspio je objaviti četrdesetak svezaka! Nasuprot izoliranosti brojnih suvremenih časopisa previše zamornih i ekskluzivnih, namijenjenih samo uskom krugu stručnjaka, on je u svome Kamovu uspješno održavao ravnotežu »trojnog koncepta« – prikazujući najnoviju književnu proizvodnju te objavljujući teorijske tekstove o suvremenom društvu i blok priloga o riječkim povijesnim temama.

Rastanak s prijateljem

Iako je Novi Kamov podsjećao na koncepciju nekadašnjih Dometa, uspijevao je biti zanimljiv i aktualan, na razmeđi između pučke i široko omiljene Sušačke revije i zatvorenih znanstvenih i književnih, institutskih i sveučilišnih glasila.

Ljubu Stefanovića posljednji sam put vidio prije samo nekoliko tjedana. Nije se uopće činilo da bi to mogao biti naš posljednji susret. Izgledao mi je čilo i zdravo. Tada smo ispraćali zajedničkoga prijatelja i izmijenjivali o njemu svoje uspomene.

Govorili smo na komemoraciji Rastku Schwalbi u Muzeju grada Rijeke. Upravo se Ljubo zdušno zauzimao da mu se oda poštovanje kako dolikuje javnoj ličnosti i čovjeku koji je desetljećima imao znatno mjesto u riječkoj kulturi. Nismo mogli ni pomisliti da jednoga od nas dvojice, koji smo tek ispratili dugogodišnjega prijatelja – uskoro više neće biti. A otišao je doista nenadano i naglo.