ZAGREB Film »Što smo si bliže« britanske autorice Karen Guthrie, kojim je preksinoć u zagrebačkom Kaptol centru otvoren ovogodišnji međunarodni festival dokumentarnih filmova Zagrebdox, a koji se okitio prestižnom nagradom na festivalu Hot Docs u Torontu – Variety određuje kao »obiteljsku detektivsku priču«. I baš se o tome radi: autorica koristi kameru kao sondu za dubinsko kopanje po obiteljskoj prošlosti, i to nakon što njezina majka ostane privezana za krevet.

Kao što često biva, ono što je za dokumentaristički projekt blagoslov, za privatni je život protagonista agonija – kolaps majčinog zdravlja nastupi nakon što je Guthrie već počela raditi na filmu. Gledatelji su tako stavljeni u poziciju voajerskih strvinara kojima su ponuđene ogoljene traume disfunkcionalne obitelji, a koje uključuju i bolno intimne prizore kćerine skrbi o majci.

Detektivska se okosnica priče razvija kroz pokazivanje fragmenata odnosa između kćeri i oca razmetnog, Iana, koji je davno otišao od majke, kad je na gastarbajterskom radu u sjevernoj Africi započeo tajanstvenu aferu… Otac se sad, nakon dugo vremena, vraća kući i zajedno s kćeri brine o njezinoj majci.

Istine i laži

Već i naslov filma daje naslutiti da u ovoj priči  postoje obrnuto proporcionalni mehanizmi, a upravo je na onom drugom, zloguko prešućenom dijelu jednadžbe naglasak u filmu: što smo si bliže, to si manje vjerujemo; što smo si bliže, to manje tajni uspijevamo sačuvati.

Očeva tajna je druga obitelj koju je zasnovao u inozemstvu i krio je od svijeta. No, njegov krimen nije samo u fatalnim razmjerima tog muljanja, nego i u onome što se na prvi pogled čini kao njegov potpuni izostanak žaljenja zbog uništenih života. A baš je to ono što frustrira – ne samo redateljicu nego i publiku koja s njome suosjeća: frustrira i boli manjak empatije i pomalo sociopatsko odbijanje preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.

Tišine bremenite značenjem, uvrnuti mali razgovori ni o čemu, humor koji probija kao korov kroz pukotine – čini ovu komornu dramu moćnim uvodom u program festivala koji iz godine u godinu stječe sve više poklonika.

– Dokumentarni film je jedna perverzno demokratska situacija u kojoj laž i istina idu ponekad naizmjence, ponekad usporedno, a mi svi koji volimo dokumentarni film volimo ga zato što volimo tu igru istine i laži, rekao je na otvorenju Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra.

Prostor dijaloga

Direktor festivala Nenad Puhovski istaknuo je da je temeljna misija festivala otvoriti prostor za dijalog o važnim društvenim temama te razgovorom ispitivati »krhko znanje i nesigurnosti«.

Zagrebdox ove godine posebnu pažnju posvećuje hrvatskim filmovima. Jučer je premijerno prikazano čak pet dokumentaraca hrvatskih autora: »Kratki obiteljski film« Igora Bezinovića, »Kandidat« Tomislava Pulića i Roberta Tomića Zubera, »Sanja« Nikice Zdunić, »Okus doma« redateljice Martine Globočnik te epizoda »Socijalizam susreće kapitalizam« iz serijala »Betonski spavači« redatelja Saše Bana.

Zagrebdox traje do 28. veljače, a prikazat će više od 160 filmova u 17  programa. Ovogodišnji fokusi posebnih programa su ruska kinematografija (program Rusi dolaze) i ostvarenja nastala u izbjegličkim kampovima u Jordanu i Austriji (Djeca mijenjaju svijet). U sklopu posebnih događanja posjetitelji će u MaxTV Filmofeel Corneru svakodnevno moći zakoračiti i u virtualnu stvarnost s posebnim naočalama Samsung Gear VR.