Novinarsko čekanje do dugo u noć moglo bi postati praksa / Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Kako do proračuna ako im je ovoliko trebalo za ministra branitelja Ili Tim Orešković nije lider, ili on samo figurira, a odluke zapravo donosi Karamarko koji provodi vlastitu agendu. Ako je tako, Orešković bi morao odstupiti, smatra Kristijan Kotarski s FPZ-a
RIJEKA Da je moja firma ovoliko raspravljala o ustašama i partizanima, propala bi, rekao je nedavno u Saboru Tim Orešković, aludirajući na štetnost gubljenja vremena oko tema koje su, po njemu, beznačajne, te općenito potrebu da se fokusira na važnije stvari zbog kojih je valjda i doveden, a to su upravljačka i druga ekonomska znanja i vještine, te iskustvo brzog i odlučnog rukovođenja koje je pokupio iz privatnog sektora.
No, došlo je vrijeme za prvu odluku koju je Orešković morao donijeti, a od te odlučnosti i leadershipa ni traga – dva dana raspravljalo se o ministarskoj sudbini Mije Crnoje, iako je Vlada imala more argumenata da odluku donese brzo i počne se baviti važnijim stvarima, primjerice proračunom oko kojeg će se tek lomiti koplja. Kao vrhunac svega Orešković traži mišljenje vanjske ekspertne skupine (!), Petrov se oko slučaja Crnoja, u svom stilu, ne želi odrediti, a naputci Vladi o tome kako bi trebala postupiti dolaze iz šatora. Orešković ne zna presjeći, pri čemu se ne zna je li veći problem što uopće dvoje ili pak to što odluke, pa makar loše, naprosto – nema. Orešković se skriva iza »stručnjaka«, a sve je snažniji dojam da Vladu najmanje vodi on, već da čeka što će reći Karamarko, kojem za vrat pak puše desno krilo HDZ-a. Neviđeni je to »decision-making«, bolje rečeno, »anti-decision making«, kakvog su se uostalom građani nagledali zadnja dva mjeseca dok se slagala Vlada. Svaki dan Petrov je izlazio s drugim stavom, bila je to politika odugovlačenja, trakavica oko svakog pitanja, politika razvodnjavanja do trenutka u kojem sve praktički prestaje imati smisla.
I pola sata previše
– Odugovlačenje oko donošenja odluke o smjeni ministra Crnoje pokazuje da Tim Orešković, ili nije lider, ili ima problem u smislu da odluke zapravo donosi netko drugi, najvjerojatnije Tomislav Karamarko, odnosno da postoji paralelna vlast koja provodi neku svoju agendu, dok Orešković samo figurira kaže Kristijan Kotarski, docent na Fakultetu političkih znanosti. Dodaje da pritom ne želi reći da Orešković nije lider u poslovnom smislu. On, kaže, sasvim sigurno ima svoju logiku zašto se prihvatio ovog posla unatoč tome što je pet puta manje plaćen nego kao menadžer u privatnom sektoru.
Zbog trulih kompromisa na vidiku novi izbori
Kristijan Kotarski dodaje da se otvaraju još dva ključna problema. Prvi je taj što su, kada se pojave lomovi između koalicijskih partnera, takve vlade izloženije pritisku interesnih skupina i teže provode reformske odluke, a drugo, divergentna viđenja koalicijskih partnera povećavaju šanse za »trule kompromise«. U takvim uvjetima može se desiti da Vlada izgubi većinu, ukoliko dijelu Mostovih zastupnika »proradi savjest«, te da vidimo nove izbore već kroz godinu dana ili i prije, zaključuje Kotarski.
– Nakon posla u Vladi on će vjerojatno biti još traženiji na tržištu rada jer se visoka funkcija u javnom sektoru valorizira kao vrlo korisno iskustvo, tijekom kojeg se stječu kontakti, poznanstva i slično, i u tom smislu Orešković svakako postupa racionalno. No, pitanje je što ćemo mi svi imati od toga, odnosno hoćemo li kao građani imati koristi od takvog njegovog leadershipa u javnom sektoru. Ukoliko su točne pretpostavke da on zapravo ne donosi odluke, već da mu se suflira sa strane, onda mislim da ima i moralnu obvezu da se o tome izjasni te podnese ostavku, ističe Kotarski. Dodaje da sporost odlučivanja o ministru Crnoji pokazuje koliko se Vlada zapravo spremna suočiti s drugim vrućim krumpirima koji dolaze.
– Ako im treba osam sati samo da razmisle o ovom slučaju o kojem se u razvijenim demokracijama ne bi vijećalo ni pola sata, kako će tek onda donijeti oduku o proračunu kada će određene interesne skupine sasvim sigurno izgubiti neka socijalno-materijalna prava? Kako će se dakle uopće othrvati pritisku tih skupina, pita Kotarski. Na primjedbu da većina ministara traži još i nova zapošljavanja u svojim resorima, što otvara pitanje kako to platiti, te kako to uopće korespondira s predizbornim obećanjima Mosta, Kotarski ističe da je upravo nevjerojatno da se u ovim uvjetima još želi i povećati broj zaposlenih.
– Tu dolazimo do eklatantnog primjera konfliktnosti ciljeva u politici – s jedne strane ekonomska logika traži uštede koje bi trebale, kako se spominje, biti oko 4 milijarde kuna, a s druge strane imamo niz koalicijskih partnera koji guraju svoje partikularne interese i štite određene interesne skupine.
Sivo, crno, bijelo
Što se Mosta tiče, mnogi analitičari su nakon izborne noći komentirali kako je dobro da je konačno pao duopol, jer je to de facto prvi put da se pojavila neka treća strana koja može imati ovako snažan utjecaj u sastavljanju Vlade. No, kako je vrijeme odmicalo, referentni slogan počeo je izbjeljivati, a očito je presudilo da i oni isto tako žele zadržati fotelje, i k tome dodati i neke nove. Uz to, kad su Petrova pitali, bi li Crnoja trebao odstupiti, on je izbjegao konkretan odgovor, odgovori su mu sivi, ni crni ni bijeli. S druge strane, porukama koje Karamarko odašilje o skupu branitelja, on neizravno daje do znanja tko je ustvari gazda. Sve to daje razloga da nam se uvuče strah u kosti kada je u pitanju odlučnost provođenja toliko najavljivanih reformi; što je ustvari agenda koja se provodi, napominje Kotarski.
