Foto Sanjin Kaštelan
Predstava je nastala prema romanu suvremene hrvatske autorice Monike Herceg, u dramatizaciji Doroteje Šušak i Romana Nikolića
povezane vijesti
Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca nedavno je praizvela predstavu »Ovdje počinje šuma« prema istoimenom romanu suvremene hrvatske autorice Monike Herceg, u dramatizaciji Doroteje Šušak i Romana Nikolića te u Nikolićevoj režiji. Riječ je o proznom djelu netipične romaneskne strukture koji je ove godine objavila Fraktura, a podnaslovljeno je »Prva kuća«. Već u samome naslovu i podnaslovu simbolički su povezana dva motiva – šuma; psihoanalitički ona mračna i duboko ukorijenjena koja simbolizira područje nesvjesnoga, i kuća kao zaštita i zaklon. Roman Monike Herceg prati odrastanje djevojčice u ruralnom području u ozračju dubokog siromaštva, svakodnevnog nasilja, rata i obiteljske šutnje. Infantilna pripovjedačica pritom gradi vlastiti glas iz sjećanja, preživljavanja i naslijeđene traume, oslanjajući se na poetski, ogoljeni jezik vezan uz prostor i svakodnevne predmete. Tekst je pisan fragmentarno, poput kraćih prozno-lirskih crtica s naslovima od jedne riječi (Konji, Prakuća, Panj, Svinjac, Vojska, Granata, Geler, Bomboni, Bog, Crkva, Šiba, Sprovod…).
Uspjela dramatizacija
U programskoj knjižici predstave objavljen je tekst dramatizacije, kojom je prozni predložak prilagođen za izvođenje u kazalištu. Roman od 245 stranica sažet je u dramatizaciju od tridesetak stranica, podijeljenih u 30 prizora, dok je pripovijedanje u trećem licu zamijenjeno likovima koji govore u prvom licu. U tom smislu dramatizacija je uspjela, dok je Romano Nikolić režijskim postupcima i svojom već prepoznatljivom kazališnom poetikom nadogradio tekst Monike Herceg. Ova komorna predstava, koja se izvodi u bliskom kontaktu s publikom, među koju povremeno sjedaju i glumci, igra se u manjoj orkestralnoj dvorani kazališta. Scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin naznačila je prostor zbivanja dvama spojenim drvenim stolovima, s nekoliko stolica, štednjakom u pozadini i malom sijalicom, koji gledatelja uvode u ambijent trošne kuće siromašne seoske obitelji. Simboličan detalj scenografije je drveni glazbeni vrtuljak za dječji krevetić s figuricama konja. Kostimi također naglašavaju siromaštvo članova obitelji, a neki muški kostimi su kombinacija seoske i vojničke odjeće.

Foto Sanjin Kaštelan
Otac djevojčice u jednom trenutku kaže: »Ova kuća je naša sigurnost«, što je, pokazat će se, sve samo ne to. Ona/Djevojčica, naime, svjedoči obiteljskom nasilju i zlostavljanju, a i sama će postati žrtva. Na vrlo dojmljiv i potresan način predstava »Ovdje počinje šuma«, kao i roman Monike Herceg, progovara o transgeneracijskim traumama koje se među ženama u obitelji prenose iz naraštaja u naraštaj, o patrijarhatu, nasilju unutar obitelji, ratu i njegovim posljedicama, a naročito o šutnji koja vlada između četiri zida kuće, dajući, na kraju, ipak glas žrtvama. Svi spomenuti motivi prizivaju naslov antologijske knjige Lydije Sklevicky »Konji, žene, ratovi«. Predstava završava prizorom naslovljenim »Zašto je teško biti žena?«, u kojemu je žensko iskustvo sažeto u riječima: »Izdrži. Duraj. Trpi. Šiju pogni«, i to od ženina djetinjstva pa sve do starosti. Završne rečenice komada su: »U meni sam samo ja. Djevojčica. Starica. Žena«, koje donose svojevrsnu katarzu i iscjeljenje.
Rad s glumcima
U predstavi »Ovdje počinje šuma« do izražaja dolazi Nikolićev rad s glumcima, koji su impresivno iznijeli literarni svijet Monike Herceg koji se kreće između grube, često brutalne stvarnosti i imaginacije s nadrealnim elementima. S velikom snagom i uvjerljivošću Nika Grbelja utjelovila je traumatiziranu Nju/Djevojčicu, koja iz dječje perspektive, često skrivena ispod kuhinjskog stola, promatra okolinu u kojoj živi. Traume koje proživljava odražavaju se na dijete u dirljivom prizoru u kojemu Djevojčica i sama »ranjava« svoju lutku – jedino što ima, jer »Mama ima šibu, tata ima geler, đed ima zmiju, baba ima bombone…« Posebno je mučna scena u kojoj Đed seksualno zlostavlja unuku, potjeravši Babu iz kuće i koja o tome šuti. U ulozi agresivnog, posesivnog i o alkoholu ovisnog Đeda dojmljiv je Dražen Mikulić, dok je u ulozi Babe, one koja cijeli život trpi i šuti, emotivno snažna Olivera Baljak. Majku djevojčice igra također izvrsna Jelena Lopatić, koja tumači lik žene suočene sa siromaštvom, u neprestanom miješenju tijesta ne bi li gladnoj obitelji priskrbila komad kruha. A on je često tvrd i mora se sjeći sjekirom.
U jednom trenutku čini se da je majka u braku s muškarcem koji je ne tuče, no i to će se promijeniti. U rijetkom trenutku nježnosti između Majke i Oca oni stolovi s početka predstave će se razdvojiti, a pod njima će se ukazati zemlja – istodobno oranica i grobnica. Damir Orlić odličan je u ulozi Oca, čovjeka na kojega je rat ostavio posljedice i koji nakon toga uglavnom šuti. I pije. U jednom prizoru Djevojčica će zamijeniti običnu žarulju crvenom i poput suca pratiti natjecanje u ispijanju alkohola između Đeda i Oca. U ovu gotovo arhetipsku (disfunkcionalnu) familiju, čija je kuća i doslovno i metaforički u plamenu, ulazi i lik svećenika kojega tumači Edi Ćelić koji dolazi blagosloviti tu pobožnu »svetu« katoličku obitelj. U jednom prizoru oni će svi doslovno početi lajati i režati jedni na druge, poput podivljalih pasa. Ćelić glumi i Mrtvog, podcrtavajući motive rata i smrti. Deni Sanković igra drugog Mrtvog i brata Djevojčice, a uz njega se veže i song mrtvog djeteta. Emotivnost uprizorenja naglašava glazba Irene Popović Dragović, a oblikovanje svjetla potpisuje Vesna Kolarec.