"Iskra smrtne prašine"

Dimitrije Popović predstavio novi art film: Čovjek kao biće rastrgano između svjetlosti i tame  

Edita Burburan

Petnaestominutni film Iskra smrtne prašine nastavak je dugogodišnjeg umjetničkog bavljenja Dimitrija Popovića filozofsko-mističnim spjevom Petra II. Petrovića Njegoša



U Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu premijerno je prikazan petnaestominutni art film “Iskra smrtne prašine” Dimitrija Popovića, poznatog slikara, književnika i performera. Riječ je o njegovu drugom filmskom ostvarenju, inspiriranom filozofsko-mističnim spjevom “Luča mikrokozma” crnogorskog vladike i pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša. Nakon projekcije održan je razgovor s autorom koji je vodila Zorana Vukić Gavran.
– Iskra smrtne prašine nastavak je mog bavljenja Njegoševim filozofsko-mističnim spjevom Luča mikrokozma. Nakon ciklusa slika Misterij Luče mikrokozma, nastalog 2013. godine povodom 200. obljetnice Njegoševa rođenja, izradio sam i skulpturu „U čast Njegoševe misli, te napisao pripovijetku Luča Njegoševe noći, postavljenu u javnom prostoru Cetinja. Prije dvije godine izradio sam i grafičku mapu Oreol mikrokozma – govori Popović.


Njegovo bavljenje Njegoševim djelom obuhvatilo je i performans izveden u atriju Njegoševa muzeja na Cetinju, u kojem je sudjelovala Severina. Tema je bila Njegoševa ljubavna pjesma “Noć skuplja vijeka”, u kojoj je jedna noć provedena s voljenom ženom vrednija od čitavog stoljeća. Performans je izazvao brojne reakcije, a dio medija Popovića i Severinu optuživao je za skrnavljenje Njegoševa lika i djela.


– Performans je izazvao veliku buru, a neki su mediji pisali da Severina i ja “skrnavimo Njegoša”, da je riječ o “skandalu na Cetinju” i slično. Oni koji Njegoša proglašavaju svecem očito ne mogu podnijeti činjenicu da je vladika napisao jednu od najljepših ljubavnih pjesama doba romantizma – kaže Popović.




Taj je performans bio dio njegova prethodnog filma Oreol mikrokozma, nastalog 2023. godine. Film je koncipiran tako da kroz odabrane Njegoševe stihove, koje interpretira glumac Slobodan Marunović, u dijalogu s prizorima iz Popovićeva slikarskog ciklusa simbolično progovara o različitim aspektima Njegoševe složene i tragične osobnosti. U središtu su čovjekova sudbina, smisao života, eros i smrt, ali i poezija kao najuzvišeniji čin ljudskog izražavanja.


Čovjekov pad i tragična sudbina


Za razliku od prethodnog filma, Iskra smrtne prašine usredotočena je na središnju temu Njegoševa spjeva – čovjekov pad i njegovu tragičnu sudbinu na zemlji, koju pjesnik naziva “gnijezdilištem ljudske nesreće”.


– Ono što je posebno zanimljivo u ovom spjevu jest da je koncipiran suprotno judeokršćanskom tumačenju prema kojem je Bog stvorio čovjeka od zemlje i udahnuo mu život. Prema koncepciji Njegoševa djela, čovjek je postojao u preegzistenciji na nebu. Kada se Sotona pobunio protiv Boga u nebeskoj bitci, čovjek je stao na njegovu stranu. Trećeg dana boja predomislio se i priklonio Bogu. Zbog toga je kažnjen i prognan na zemlju, gdje će ispaštati svoj iskonski grijeh – objašnjava Popović.


Upravo u toj ideji prepoznaje iznimno modernu temu čovjekove bačenosti u egzistenciju, koja je ujedno i jedno od temeljnih polazišta egzistencijalističke filozofije.


– Čovjek kao tragično smrtno biće živi težak zemaljski život, sjećajući se svoje nekadašnje slave. Osvještava vlastito biće, koje je raspetо između dobra i zla. Svjestan je svoje smrtnosti i prolaznosti, okrenut vlastitoj nutrini, ali i onome što ga nadilazi, dakle transcendentalnom – ističe autor.


Kako bi ostvario tu temeljnu ideju, Popović je u filmu spojio imaginarne slike iz svojega ciklusa Misterij Luče mikrokozma sa živim slikama, odnosno glumljenim scenama koje je povjerio multimedijalnoj umjetnici Dušanki Beladi Bošković, s kojom je i ranije surađivao.


Sam naslov filma temelji se na dva ključna stiha iz Njegoševa spjeva: “Mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta”.


– Riječ je o dualističkoj filozofiji iskre, odnosno čovjekove duše, svjetla u mraku njegova postojanja, zarobljenog u tjelesnoj tamnici. Imao sam vrlo precizno koncipiran scenarij i režiju u svim pojedinostima – kaže Popović.


Lovćen kao filmska pozornica


Film je sniman na Lovćenu, u ambijentu koji se svojom monumentalnošću i blizinom Njegoševa posljednjeg počivališta prirodno nadovezuje na njegovu filozofsku i simboličku temu.


– Film smo snimali na Lovćenu prošloga ljeta, na temperaturi od 45 Celzijevih stupnjeva. Bilo mi je potrebno čisto plavo nebo, a sjena je najjača prije podne. Ovoga ljeta dosnimili smo još nekoliko scena. Ambijent Lovćena i stijene sela Dolovi daju filmu još veću, gotovo mističnu dimenziju jer se radnja odvija nedaleko od Njegoševa groba i na visini, blizu beskrajnog plavetnila neba – zaključuje Popović.


Iskra smrtne prašine tako nastavlja Popovićevo višegodišnje istraživanje Njegoševa djela, ali i otvara prostor za promišljanje univerzalnih pitanja ljudske egzistencije. U središtu je čovjek kao biće rastrgano između svjetlosti i tame, vlastite prolaznosti i težnje prema onome što nadilazi granice zemaljskog postojanja.