Koja je snaga lutkarstva, koje dakako podrazumijeva različite umjetnosti, znanja i vještine, te koliko sve to može pomoći autoru koji se odluči od one lutkarski posredovane stvarnosti kreirati onu filmski posredovanu, koja još k tome ima riječki predznak, možda najbolje pokazuje rad Davida Petrovića, glumca-lutkara, stalnog člana Gradskog kazališta lutaka koji se nakon uspjeha sa svojim debitantskim igranim uratkom »Yunaci rocka« na veliko platno vraća novim filmom, »Soba 23«. Redateljev drugi film, čiju režiju supotpisuje s Artemom Dushkinom, kriminalistička je drama koja govori o životu pojedinca kojeg sustižu dugovi, obiteljski problemi te vlastiti poroci. O tome filmu i njegovu nastanku, čija će se dvostruka i već rasprodana premijera održati u petak u Art-kinu, razgovaramo s redateljem Davidom Petrovićem.

Prije svega, kako ste se uopće odlučili na drugi dugometražni film; jeste li nakon uspjeha vašeg debitantskog uratka »Yunaci rocka« baš imali želju napraviti neki drugi uradak ili se ideja javila nakon što ste naišli na zanimljivu priču?

– Nakon filma »Yunaci rocka«, koji je za debitantski nezavisni film ostvario dobru distribuciju i pronašao svoju publiku, nastavak filmskog stvaranja nekako je bio logičan. Želja nam je od početka bila stvarati filmove produkcijski vezane uz Rijeku i uz riječki prsten, okupljati lokalnu ekipu i u našem gradu razvijati filmsku umjetnost. »Soba 23« došla je prilično spontano. Početni impuls bila je kazališna predstava »Smrad« iz 2010. godine, ali je priča tijekom razvoja toliko izmijenjena da je od izvornog teksta ostalo možda desetak posto. Dakle, nije bilo pitanje hoćemo li nakon prvog filma snimiti drugi, nego kada ćemo za njega stvoriti uvjete. A sada, dok nam je premijera »Sobe 23« pred vratima, već razmišljamo o sljedećem filmu. Malo pomalo, film po film. Voljeli bismo u Rijeci sa svojom ekipom izgraditi prepoznatljivu i vrijednu filmsku produkciju.

Granica stvarnosti

Film »Soba 23« žanrovski je označen kao kriminalistička priča o nestanku mlade glumice, no dotiče se i protagonistova unutarnjeg svijeta; kako je nastala ideja za sam film, jeste li publici željeli donijeti svježu riječku krimi-priču ili pak prikazati propadanje pojedinca, za što vam je krimi-zaplet samo (dodatno) poslužio?

– Kriminalistički zaplet bio nam je važan jer filmu daje pokret, napetost i pitanje koje gledatelja vodi kroz priču – što se dogodilo nestaloj glumici? Međutim, u središtu filma ipak je Domagoj i njegovo postupno suočavanje sa svime od čega bježi, ovisnošću o kockanju, dugovima, problemima u obitelji i vlastitim odlukama. Nestanak djevojke otvara vrata priči, ali iza tih vrata nalazi se mnogo osobnija drama. Zato »Sobu 23« ne doživljavam kao klasičan krimić u kojem je jedino važno otkriti počinitelja. Više nas je zanimalo što se događa čovjeku kada mu se vanjski pritisci i unutarnji demoni počnu preklapati, a granica između stvarnosti i fantazije postane nesigurna. Krimi-elementi i psihološka drama ovdje se nadopunjuju. Jedan dio priče traži odgovore u gradu, a drugi u samome Domagoju.

Zašto se radnja filma odvija u Rijeci; je li to zato što ste i vi iz Rijeke, zato što je Rijeka dobra filmska kulisa ili i sam grad u određenoj mjeri ima ulogu u kreiranju cjelokupne atmosfere jednoga krimi podneblja, pa (možda) preuzima ulogu lika?

– Rijeka nije odabrana samo zato što je to naš grad i prostor koji dobro poznajemo. Ona ima izrazito filmsko lice. More, luka, dizalice, hoteli, stare ulice, kiša, magla i stalni kontrast između otvorenog i zatvorenog, pomalo tjeskobnih prostora. Sve je to prirodno gradilo atmosferu filma. Nismo željeli razglednicu Rijeke, nego grad koji živi zajedno s pričom i mijenja se ovisno o Domagojevu stanju. U jednom trenutku može djelovati poznato i privlačno, a već u drugom hladno, prijeteće i gotovo nestvarno. U tom smislu Rijeka doista postaje jedan od likova. Važno mi je i da grad na filmu ne bude samo lokacija koju koristimo, nego dio našeg identiteta i produkcijske ideje. Želimo ovdje okupljati ljude, razvijati projekte i stvarati filmove koji mogu putovati izvan Rijeke, ali se jasno osjeća gdje su nastali.

Najavni video filma, trailer, razotkriva uradak koji nosi negativni predznak u kontekstu atmosfere, odnosno upućuje na mračno naličje našega grada, a u njemu se posebno ističu i ostvarene uloge prepoznatljivih riječkih glumačkih lica; jeste li uloge pisali imajući neke od njih na umu ili vam je možda bilo bitno i da film i u glumačkom smislu nosi riječki pečat?

– Neke smo likove tijekom razvoja počeli povezivati s određenim glumcima jer smo poznavali njihovu energiju, temperament i način rada. Najvažnije je bilo pronaći glumca koji može nositi lik i biti uvjerljiv u svijetu filma. Drago mi je što su važan dio ansambla riječki glumci poput Damira Orlića, Ane Marije Brđanović, Igora Kondića i Petre Šarac, ali film istodobno povezuje i glumce iz drugih sredina, među kojima su Janko Popović Volarić, Jelena Miholjević i Jadran Grubišić. Upravo ta kombinacija dala je filmu širinu, a da pritom nije izgubio riječki identitet. Riječki pečat dolazi iz atmosfere, ritma govora, lokacije i zajedničkog iskustva ekipe koja je velikim dijelom vezana uz ovaj grad.

Foto Marko Gracin

Simbolika sobe

Zašto baš kratak i upućivački naziv filma, »Soba 23« – što se zbiva u toj sobi, zašto je bitna? Postoji li možda analogija između poznate istoimene pjesme grupe Denis & Denis i sobe kao filmskog mjesta?

– Soba 23 središnje je mjesto filma, ali i prostor u kojem se ono vanjsko i unutarnje počinju miješati. Hotelska soba zanimljiva je jer je istodobno intimna i potpuno bezlična. U toj sobi Domagoj susreće Jasenka, ali i sve ono što pokušava potisnuti. Pjesma »Soba 23« grupe Denis & Denis bila nam je izravna inspiracija za naslov jer su i njezini stihovi snažno povezani s temama i atmosferom našeg filma. Ta veza nije ostala samo na naslovu. Pjesma je za potrebe filma dobila nekoliko novih glazbenih obrada pod palicom Ivana Pešuta, koji je zaslužan za njezin novi filmski zvuk. Na taj smo način prepoznatljiv dio riječke glazbene baštine povezali s novom filmskom pričom, dajući poznatoj pjesmi drukčiji kontekst i novu atmosferu.

Koliko je teško režirati udvoje? Za razliku od individualnog režijskog pristupa, što je takva režija donijela?

– Režirati udvoje može biti i prednost i izazov. Artem Dushkin i ja morali smo vrlo jasno razgovarati o tome kakav film radimo, što želimo od pojedine scene. Kada režiraš sam, odluku možeš donijeti brzo dok kada vas je dvoje, moraš je obrazložiti. To ponekad uspori proces, ali ga često i poboljša jer ideja prolazi kroz još jedan filter. Naravno, dvije dobre ideje ne stanu uvijek u isti kadar, pa je važno da nema tvrdoglavosti i da film bude važniji od ega. Artem i ja se jako dobro razumijemo i lako smo dolazili do odluka. Mislim da je »Soba 23« upravo zbog toga dobila dodatnu slojevitost. Takav način rada traži povjerenje, otvorenost i puno komunikacije, ali kada to postoji, može biti vrlo kreativno.

Koliko ste radili na filmu, kako je tekao proces rada?

– Na filmu smo radili u etapama, gotovo pune tri godine. Početna priča potječe iz kazališnog teksta, ali pravi filmski razvoj zahtijevao je gotovo potpuno novo pisanje, prilagodbu likova i izgradnju drukčije strukture. Nakon toga slijedili su priprema, okupljanje ekipe, traženje lokacija, snimanje i dug proces postprodukcije. U nezavisnoj produkciji čovjek brzo nauči da plan nije uvijek isto što i raspoloživo vrijeme, novac i vremenska prognoza. Mnogo toga rješava se entuzijazmom, prilagodbom i spremnošću ljudi da naprave više nego što se od njih formalno očekuje. Snimanje je najvidljiviji dio posla, ali montaža, zvuk, glazba, obrada slike i niz završnih odluka traju jednako ozbiljno. Film je nastao zahvaljujući velikom angažmanu ekipe i partnera koji su prepoznali projekt. Poseban doprinos dala je naša producentica Linda Poščić Borovac, koja je iznijela iznimno zahtjevan posao organizacije snimanja te pronalaska sponzora i partnera, bez čije bi podrške realizacija filma bila znatno teža.

Foto Marko Gracin

Koliko se film razlikuje od vašeg prvog uratka, odnosno kako gledate na vaše žanrovski različite uratke, koji je možda teže donijeti publici? Uz to, koliko je teško oblikovanje uratka koji je žanrovski ukršten, pa u konačnici poprima žanrovske obrasce i kriminalističkog filma i drame? Preuzima li neki od tih žanrovskih obrazaca primat s obzirom na cjelinu?

– »Yunaci rocka« i »Soba 23« prilično su različiti filmovi. Prvi je energičniji, otvoreniji, oslonjen na glazbu, humor i dinamiku ansambla, dok je »Soba 23« mračnija, intimnija i psihološki zatvorenija. Ne bih rekao da je jedan žanr lakši od drugoga. Svaki traži drukčiju preciznost. Kod ovoga filma izazov je bio održati ravnotežu između kriminalističke priče, koja mora imati napetost i jasan smjer, te drame, koja mora ostaviti prostor liku i emociji. Volim što ta dva filma ne pokušavaju ponoviti istu formulu. Kao autor želim istraživati različite svjetove, ali da se u njima ipak prepoznaje interes za ljude, njihove slabosti i odluke koje ih odvedu na neočekivana mjesta.

Grad kao kulisa

S obzirom na to da se premijerno prikazivanje u Art-kinu zbog velikog interesa odvija u dva termina, što onda riječka publika može očekivati od filma koji se odvija u njihovome gradu?

– Vidjet će Rijeku koju prepoznaje, ali ne nužno onako kako ju je navikla gledati u promotivnim slikama. Hotel, ulice, more, luka i kišna atmosfera nisu samo pozadina, nego dio svijeta filma. Važan dio izvedbe čine riječka glumačka lica s glumcima iz drugih sredina, kao i nekoliko cameo pojavljivanja. Posebno nas veseli što postoji velik interes za premijeru i što će se film prikazati u dva termina. To nam je lijepa potvrda da publika želi vidjeti domaću priču i film nastao u našem gradu. Ne očekujem da svi nakon projekcije imaju isto tumačenje, dapače, volio bih da »Soba 23« otvori razgovor i da dio filma ostane s gledateljem i nakon izlaska iz kina.

Koliko vam u filmskome svijetu kojim uspješno koračate pomaže ono kazališno, lutkarsko iskustvo?

– Mnogo, prije svega u radu s glumcima, razumijevanju ritma scene i osjećaju za odnos između izvođača, prostora i publike. Lutkarstvo te posebno nauči preciznosti. Mali pokret, pogled ili stanka mogu potpuno promijeniti značenje scene. Nauči te i kako s ograničenim sredstvima stvoriti cijeli svijet, što je u nezavisnom filmu vrlo korisna vještina. S druge strane, film traži drukčiju mjeru. Kamera vidi i najmanju promjenu na licu pa ono što na pozornici mora biti izraženije pred kamerom često treba smiriti. Zato je kazališno iskustvo dobra baza koju moraš prilagoditi filmskom jeziku. Mislim da mi je dugogodišnji rad u kazalištu dao disciplinu, poštovanje prema ansamblu i svijest da rezultat nikada nije djelo samo jedne osobe.

Zaslužuje li lutkarska umjetnost prevrednovanje, bolji tretman u odnosu no što ga ima u odnosu na druge umjetnosti? Koja je zapravo snaga lutkarstva i same lutke?

– Apsolutno zaslužuje ozbiljniji tretman jer se još uvijek prečesto svodi isključivo na zabavu za najmlađe. Sigurno je važna za djecu, ali nije manje vrijedna ili jednostavnija umjetnost. U sebi spaja glumu, animaciju, likovnost, glazbu, pokret, režiju, dramaturgiju i vrlo zahtjevno zanatsko znanje. Snaga lutke upravo je u tome što je neživa, a pred publikom dobiva život. Gledatelj zna da pred sobom ima predmet, ali mu istodobno vjeruje, suosjeća s njim i u njega upisuje vlastita iskustva. Lutka nije zamjena za glumca, nego poseban umjetnički jezik. Volio bih da se lutkarstvo više promatra kao ravnopravna izvedbena umjetnost, a manje kao žanr koji se automatski stavlja u termine dječjega.

Foto Marko Gracin

Vježbanje života

Koliko je umjetnost posebno bitna u ova siva vremena (dez)informacijskog kaosa, u kojemu je, riječima Žarka Paića, »nihilizam inherentna bit suvremenosti«?

– Ne mislim da jedan film može spasiti svijet. Bilo bi lijepo da može, ali umjetnost nas može zaustaviti, vratiti nam pažnju i natjerati nas da na trenutak gledamo svijet iz tuđe perspektive. Umjetnost ne mora uvijek ponuditi odgovor, ponekad je dovoljno da postavi pravo pitanje i da nas malo izbaci iz zone komfora. Meni je važno da film komunicira s publikom i da je dotakne, ali i da joj ne objašnjava baš sve. Umjetnost je prostor u kojemu još uvijek možemo vježbati pažnju, maštu i razumijevanje drugih.