Tko je odgovoran za (ne)poštovanje protokola o mjerama prisile prema agresivnom psihijatrijskom pacijentu i kako se mogla dopustiti situacija u kojoj su četvorica medicinskih tehničara u Jankomiru očito potpuno prekoračila sve svoje profesionalne ovlasti, pitanja su na koja do danas nema odgovora. Pravilnik koji uređuje primjenu mjera prisile jasno govori kakve korake i kojim redoslijedom treba poduzeti kod agresije pacijenta, tko ih nalaže i prati, no pitanje je koliko se taj akt u praksi provodi. Psihijatar Ivan Urlić, dugogodišnji voditelj odjela za liječenje akutnih psihotičnih poremećaja KBC-a Split, kaže kako je za čitavu proceduru odgovoran liječnik, a smatra da bi u takvim situacijama bila vrlo korisna i veća prisutnost policije.

– Naša su pravila usklađena s europskim uzusima. Nastoji se zaštititi ne samo osoblje nego i samu osobu koja je agresivna preko svake mjere i s kojom u tom trenutku ne možete uspostaviti kontakt. Takva je osoba previše agitirana, previše agresivna, a zapravo i previše prestrašena. Taj je strah nevjerojatan, a napad se čini kao najbolja obrana. U tom smislu, bilo da je osoba u delirantnom ili nekom drugom stanju, morate zaštititi i osobu koja ugrožava samu sebe, ali i svoju okolinu, objašnjava psihijatar.

Vezivanje na liječniku

Dodaje kako je odluka o fiksiranju, odnosno vezivanju pacijenta, uvijek na liječniku. On je na neki način glava tima i odgovoran je za cijeli postupak, ističe.

– Liječnik uvijek treba biti prisutan. On pacijentu, bez obzira na to koliko je agresivan, koliko je delirantan, treba objasniti da je naložio da ga se smiri. Treba mu reći: »Ja ću te i odvezati kad budeš ponovno mogao razgovarati sa sobom i s drugima. Znam da me čuješ, da ćeš zapamtiti moje riječi, makar si sada u silno prestrašenom stanju«, ilustrira Urlić poželjno postupanje liječnika. Njegovi kolege psihijatri, dodaje, itekako znaju i koriste te načine komunikacije, što se nekad pokaže uspješnim, ali ne uvijek.

U slučaju Jankomir Periša se u više navrata pokušavalo nagovoriti da ostane u bolnici, a služba je tražila policiju da im pomogne. Upravo se prisutnošću policije, smatra Urlić, možda mogla izbjeći ovakva tragedija.

– U svojoj dugogodišnjoj praksi nisam vidio boljeg apaurina nego što je policajac u uniformi. Kad smo uznemireni, na smrt prestrašeni, uvijek postoji, barem u nekom kutku svijesti, slika policajca s kojim nema pregovora. Jer svi znaju da s medicinskim osobljem možete pregovarati. Dakle, čak i osoba s duševnim smetnjama percipira policajca kao neki faktor sigurnosti, navodi psihijatar.

– Mislim da je ishod mogao biti bolji. To su situacije visokog naboja, agresivnog, halucinatornog, a iz iskustva znamo da prisutnost policije najčešće djeluje, ističe.

Najskuplja škola

Moguće je i spriječiti eskalaciju, a svaki je slučaj specifičan. Medicinsko osoblje treba imati puno strpljenja i pokušati uspostaviti nekakav odnos s pacijentom, sugerirati da mu nije prijetnja. Jer, tumači Urlić, pacijenti osoblje doživljavaju kao prijetnju, kao nekoga tko će ih ubiti.

– To je psihopatologija na svom vrhuncu, osoba sve vidi kao potencijalnu prijetnju. Srce vam se cijepa kada vidite osobu koja se tako muči. A bez da lijekovi djeluju, ne možete doći do nekog smislenijeg razgovora s tom osobom, objašnjava.

Takvi se slučajevi, svjedoči, na psihijatrijama događaju na tjednoj osnovi, a vezani su uz alkohol, droge, psihotična stanja i druge ozbiljne poremećaje.

– Morate čuvati i njih i sebe jer inače nema ništa od liječenja. Osoba trči po odjelu, po klinici, viče, pravi nered. To onda više nije bolnica, nego borilište. To ne smijete dozvoliti, ukazuje.

U pogledu odgovornosti ravnateljstva, kaže kako bi ono u načelu trebalo odmah znati ako se dogodilo nešto što izlazi iz rutine.

– Kad je ova drama tragično završila, trebalo je odmah obavijestiti ravnateljstvo. Očito su svi bili toliko preplašeni i svjesni da su možda prejako intervenirali. Dogodilo se nešto neželjeno, tragično, a onda se pokušalo prepustiti vremenu da se stvari malo slegnu, pretpostavlja Urlić.

Važno je, dodaje, da se detaljno analiziraju svi aspekti tragičnog slučaja.

– Jer škola iskustva je najskuplja, ali je i najefikasnija. Ovo se ne smije ponoviti, zaključuje.

Pet najvažnijih točaka iz pisma ravnateljice Majde Grah

1. Policija odbila asistenciju: Prema pismu ravnateljice, policajci nisu pomogli pri prijmu agresivnog pacijenta, koji je imao metalni bokser i drugi metalni predmet.

2. Pacijent povremeno surađivao: Odbijao je hospitalizaciju, ali je predao metalne predmete, primio terapiju i pristao na mjerenje tlaka.

3. Liječnica nije bila u sobi: Tijekom završnog incidenta pripremala je dodatnu terapiju, dok su tehničari ostali s pacijentom.

4. Jastuk na glavi i udarci: Snimke su, prema ravnateljici, otkrile držanje jastuka na pacijentovoj glavi te višestruke udarce u prsa i trbuh.

5. Snimke pregledane nakon 14 dana: Ravnateljica navodi da je nasilno postupanje otkriveno tek 4. studenoga, dva tjedna nakon smrti pacijenta.