Geoffreya Rusha, zasigurno, ne treba posebno predstavljati. On je australski kazališni i filmski glumac s, također, vrlo uspješnom holivudskom karijerom. Oscar je osvojio gotovo na početku svoje filmske karijere za ulogu u filmu »Sjaj« (»Shine«) koji se temelji na životu Davida Helfgota, australskog pijanista koji je doživio mentalni slom. Uz uloge u filmovima, primjerice, »Elizabeta«, »Zaljubljeni Shakespeare«, »Jadnici«, »Otrovno pero Markiza de Sadea«, »Krojač Paname«, München…, svakako je nezaboravan i kao kapetan Hector Barbossa u filmskom serijalu »Pirati s Kariba«.

Na ovodišnjoj 83. Mostri gledali smo ga u filmu »Nelson-san, anata wa hito wo koroshimashitaka?« (»Gospodine Nelson, jeste li ubijali ljude?«) japanskog redatelja Shinyja Tsukamotoa, koji je prikazan u natjecateljskom programu festivala. To je vrlo specifičan prikaz rata u Vijetnamu i trauma kroz koje prolazi glavni lik ostatak svog života, a temeljen je na istoimenim biografskim memoarima »Mr. Nelson, Did You Kill People?« vijetnamskog veterana Allena Nelsona. Glavnu ulogu u filmu, kao Allen Nelson, ima Rodney Hicks, dok je Geoffrey Rush u filmu psiholog Niel Daniels, koji je svaku njihovu seansu završavao pitanjem: »Zašto ste ubijali ljude?«

Kontroverzno razdoblje za Australiju

Mnogi vjerojatno ne znaju da su se australski vojnici borili u Vijetnamu na strani SAD-a. Koja su vaša sjećanja iz tog vremena?

– Ja sam u to vrijeme završavao srednju školu i moja želja je bila da budem astronom. Moje opsesije su bili svemirski programi Mercury, Gemini i Apollo. Za to mi je trebala matematika, fizika i kemija s čime sam se mučio u srednjoj školi, no na završnom ispitu nisam uspio. Uz astronomiju volio sam i glumu; bio sam član školskog dramskog kluba koji sam na kraju i vodio pa je to bio moj odabir za studij. Godine 1969. kada sam počeo studirati, mi smo kao zemlja potpuno podržavali Lyndona B. Johnsona. Sjećam se naljepnica na automobilima s nekom vrstom filozofske poruke u prilog našeg sudjelovanja u tom ratu, s kojom se ja nisam slagao, no kada sam navršio dvadeset godina bio sam podložan vojnoj regrutaciji. Jednom godišnje održavala se neka vrsta rituala, nešto poput izvlačenja Loto brojeva. Na televiziji su izvlačili kuglice s datumom rođenja i ako bi izvukli vaš datum, bili ste poslani u Vijetnam. Srećom, moj datum rođenja nije nikada bio izvučen, iako sam tada bio spreman na sve posljedice jer sam poznavao mnoge koji su otišli u taj rat. To je bilo posebno i vrlo kontroverzno razdoblje za Australiju. Radili smo nešto u što nije bila uključena Velika Britanija, gradeći patvoreno prijateljsvo sa SAD-om.

Jesu li ta sjećanja pridonijela da prihvatite ulogu u ovom filmu?

– Scenarij je bio najvažnija stvar u mojoj odluci da prihvatim ulogu. Scenarij za ovaj film bio je vrlo kratak, oko sedamdeset stranica, bez didaskalija, ponekad je bilo opisano što se događa u pozadini, no ja sam doista bio oduševljen minimalizmom onoga što moj lik treba raditi. I što sam više čitao, otkrivao sam ono nešto dublje između redova što nije bilo samo prazno ćaskanje dvoje ljudi u jednoj sobi. To su na neki način bili kratki predasi nakon kataklizmičkih ratnih scena zbog kojih je taj razgovor bio neophodan, a, također, sam polako shvatio koliko je bilo bitno pitanje djevojčice na početku filmu: »Gospodine Nelson, jeste li ubijali ljude?«, jer to pitanje je sama srž cijelog filma koje pokrene lavinu.

Psihoterapija

Lik koji tumačite u filmu bio je stvarna osoba. Kako ste radili na stvaranju tog lika?

– Nisam imao pojma da je Neil Daniels stvarna osoba kada smo radili film. No, to mi i nije bilo važno jer scenarij je sadržavao mnogo toga o njemu, a ja sam također stvorio vlastitu kreaciju njegove životne priče. Zamislio sam Danielsove fiktivne pretke i njegov život. Odrastao je na farmi nedaleko Bostona i možda je njegov otac prije njega bio u zdravstvenoj profesiji. Uz to sam istraživao povijest američke psihijatrije čitajući sve što sam našao o razvoju psihijatrije i psihologije u Americi na fakultetima kao Princeton i Yale. Za razvoj američke psihologije dogodila se velika stvar kada je 1909. Sigmund Freud posjetio Ameriku i zamislio sam da je možda Danielsov otac čuo neki od njegovih govora, o čemu je kasnije pričao kod kuće gdje ga je Neil slušao. Amerika je dom za ljude koji idu na terapiju. Volim filmove Woodyja Allena. On je stalno na terapijama i od toga radi izvrstan humor, najbolja fora ikad u prodavanju fikcijskih filmova o antiheroju u Americi. No, vratimo se Danielsu; on je u filmu šezdesetogodišnjak, stoga sam odlučio da je rođen 1917. U svojim tridesetima je sigurno bio poklonik bebopa i stoga sam želio da 1977. izgleda kontrakulturalno i da ima dužu kosu. Također sam rekao Tsukamoto-sanu da mi je potreban štap za hodanje, ne da bih izgledao star već da taj štap na neki način bude sublimacija liječnikova unutarnjeg života. I dobio sam prekrasan, elegantan štap od starog poliranog drva.

Jeste li vi ikada išli na psihoterapiju?

– U Australiji se ne ide kod psihijatra, ide se u pub, razgovara se s frendom i olakša si dušu. Ali, da budem iskren, ja sam jednom išao na psihoterapiju. Prije trideset godina imao sam na pozornici vrlo težak napadaj panike. Radili smo na predstavi »Važno je zvati se Ernest«. Moja supruga Jane je također glumila u predstavi; tumačila je Gwendolen i bili smo u sceni u kojoj Lady Bracknell dolazi u posjet. U jednom trenutku rekao sam Jane: »Osjećam se čudno i moram otići s pozornice.« Otišao sam s pozornice, legao sam na pod, tresao sam se i rekao sam da umirem i tada je netko kazao: »Ne umireš, imaš samo napad panike.« Krenuo sam na psihoterapiju, a moj psihoterapeut je bio vrlo nizak čovjek. Kada bi sjeo na stolicu nasuprot mene, njegova stopala ne bi dirala tlo. Ja sam tamo sjedio misleći da ga ne želim povrijediti, ali da ovo nema smisla. On je pokušavao kopati po mom djetinjstvu, ući u moju psihu, ali ja nisam mogao s njim razgovarati i na kraju sam mu rekao da osjećam da ovo ne vodi ničemu i da ću pokušati naći nešto drugo. Tada je on počeo paničariti. Uz pomoć transcendentalne meditacije, joge, vježbi disanja, s boljom prehranom i manje kave prebrodio sam taj period. No, zapanjilo me koliko ljudi, ne samo u mojoj profesiji, proživljavaju slično iskustvo, a nitko o tome ne govori što je i velik dio ovog filma.

Šostakovič i Gogolj

Vi u filmu konstantno ponavljate isto pitanje vašem pacijentu: »Zašto ste ubijali ljude?«

– Odgovor na to pitanje je bilo od ključne važnosti i Allenu je trebalo dugo vremena da se prisili doći do odgovora. Nakon svega, jedina reakcija dr. Danielsa bila je: »Drago mi je da ste došli do te odluke.« Ja neizmjerno volim orkestralnu klasičnu glazbu, i sve me to podsjetilo na Šostakoviča, jednog od mojih idola. On je napisao čudesnu ratnu 7. simfoniju poznatu pod nazivom »Lenjingradska«. Radi se o opsadi Lenjingrada za vrijeme Drugog svjetskog rata koja se protegla kroz tri zime. Vidio sam filmski materijal o tome kao tinejdžer, što je na mene ostavilo velik dojam. Ljudi su strugali tapete sa zidova i kuhali ih da bi došli do brašna koje je bilo u ljepilu, kako bi napravili juhu i ja sam shvatio da je život u predgrađu Brisbanea neusporedivo lakši u usporedbi s time. Krajem 80-ih radili smo na produkciji Gogolja i imali smo velik uspjeh s kazališnom adaptacijom njegove kratke priče »Luđakovi zapisi«. Predstava je bila veliki hit za Belvoir, malo nezavisno kazalište u Sydneyju, s kojom smo također išli na turneju po Australiji, a onda smo u hiru odlučili da s predstavom odemo u Moskvu i Sankt-Peterburg. I otišli smo 1991., oko pet tjedana nakon prevrata koji su se tada dešavali u SSSR-u. Gogolj je bio ukrajinski pisac koji je uz bizaran humor i iskrenost o svojoj egzistencionalnoj realnosti kroz ludilo koje je proživljavao u sebi pisao o Rusiji kao da je ludnica, što smo mi tada i osobno osjetili. Otišli smo u knjižnicu u Sankt-Peterburgu gdje smo vidjeli dokumente o produkciji iste predstave iz 1880. godine. Fascinantno! Ta knjižnica je bila pretpana arhivom kazališne povijesti. Za vrijeme opsade Lenjingrada, mogli su sve to naložiti kako bi se grijali, no nisu; sačuvali su kazališnu arhivu kao nešto iznimno dragocjeno. Šostakovičeva »Lenjingradska simfonija« ima taj nemilosrdan, vojni, čvrst i energičan ritam i ne znate želi li time reći: »Staljine, mislim da si u krivu« ili »Želim da ovaj horor završi«, jer Šostakovič je često morao politički biti ispod radara, no ipak je pisao vrlo humanističku i snažnu glazbu. Sve to je za mene bio način da pronađem Neila Danielsa.

Jesu li, možda, nečije riječi vas potakle da u nečemu budete bolji?

– Kao mlad glumac jednom sam radio s jednim engleskim redateljem. Sjećam ga se dobro, jer bi on svakog dana u četiri sata poslijepodne prekinuo posao i zahtijevao svoj čaj. Komentirao sam da to nije u redu i da bismo trebali nastaviti s probama, na što mi je on rekao da nije bitno jer on ionako nikada nije vidio vrhunsku glumu u australskom kazalištu. Pomislio sam: »Možda nisi gledao prave predstave; neke od kojih sam ja vidio u Sydneyju i Melbourneu od kojih zastaje dah.« Njegov komentar me doista podboo i u tom trenutku sam si rekao: »Onda ćemo morati pokazati da je vrhunska gluma nešto za što su Australci sposobni.« O tome sam razmišljao dok sam stajao tamo gore, na pozornici, držeći svojeg Oscara.