RIJEKA – Diamond Dust je skoro deset godina slagao pjesme za prvijenac »Ten Years in Dust«, objavljen 2022. godine. U međuvremenu su se mijenjali članovi benda, bilo je i duljih pauza, a vokalist Jakov Hrkać među razloge zašto je sve toliko potrajalo ubraja i to što su, kako kaže, ponekad »malo spori i lijenkasti«.

Riječki heavy metal bend osnovan 2006. u subotu, 7. studenoga, obilježava dvadeset godina svirke koncertom »20 Years in Dust« u Pogonu.

Nakon brojnih promjena bend danas čine Jay Hrkać na vokalu, Armando Floričić na bubnjevima, Alen Dumić i Franko Dekleva na gitarama te Marko Jurman na bas gitari.

S Hrkaćem smo razgovarali o tome kako je iz perspektive benda ponovo slušati pjesme koje publika pamti iz različitih faza njegova rada te što ga nakon dvadeset godina još vuče na pozornicu.

Dvadeset godina je dovoljno da se nekoliko puta promijeni i bend i život oko njega. Je li Diamond Dust danas ono što ste htjeli da postane kad ste ga pokretali?

– Iskreno, vjerojatno nije onako kako smo zamišljali na početku, ali možda je upravo u tome čar. Kad smo krenuli, nismo razmišljali o dvadeset godina, nego o tome da stvaramo glazbu koju volimo, sviramo koncerte i dobro se zabavljamo.

Putem se puno toga promijenilo, i privatno i glazbeno, ali ono najvažnije ostalo je isto – ljubav prema metalu i potreba da stvaramo nešto svoje. Danas smo možda realniji i iskusniji, ali nismo izgubili entuzijazam. A to nakon dvadeset godina nije mala stvar.

Imamo ideje, rifove, pjesme

Kad bend traje toliko dugo, lako ga je nastaviti i po navici. Po čemu znate da još imate nešto za napraviti zajedno?

– Mislim da je odgovor vrlo jednostavan – da nas pokreće samo prošlost, vjerojatno više ne bismo bili tu. I dalje imamo ideje, rifove, pjesme koje želimo napraviti i stvari koje želimo odsvirati uživo.

Svaka nova pjesma za nas je svojevrsni dokaz da bend još ima smisla. Proba nam nije obveza, nego mjesto gdje se i dalje nešto događa.

Dok god postoji kreativna energija i želja da jedni s drugima stanemo na pozornicu, nema razloga zaustavljati se.

Što ste tijekom godina naučili prešutjeti jedni drugima, a oko čega se još uvijek vrijedi posvađati? Koliko se taj odnos među vama čuje u glazbi?

– Nakon toliko godina naučiš da ne moraš baš svaku stvar komentirati (smijeh). Svatko ima svoj karakter, svoje mišljenje i svoj način rada.

Bilo je nesuglasica, rasprava i različitih pogleda na glazbu, ali to je normalno kada petero ljudi zajedno nešto stvara. Oko glazbe i dalje vrijedi raspravljati jer nam je stalo do onoga što radimo.

Mislim da se ta energija čuje i u našoj glazbi. Metal je ionako glazba koja traži određenu dozu karaktera, stava i zajedništva.

Jedna od najvećih vrijednosti

U metalu postoje prilično čvrste predodžbe o tome kako bend treba zvučati i izgledati da bi bio »pravi«. Jeste li ikad osjetili da vas ta očekivanja sputavaju? Gdje je za vas granica između vjernosti glazbi koju volite i ponavljanja već poznatog?

– Metal ima svoju tradiciju i mislim da je to jedna od njegovih najvećih vrijednosti. Svi imamo bendove koji su utjecali na nas i ne bježimo od toga.

Međutim, ne želimo biti kopija nekoga drugoga. Volimo old-school pristup, energiju i sirovost metala, ali glazba koju stvaramo mora imati naš identitet.

Ne opterećujemo se time kako bi neki metal bend trebao izgledati ili zvučati. Najvažnije nam je da stojimo iza onoga što radimo. Ako ćemo već biti prepoznatljivi po nečemu, voljeli bismo da to bude naša glazba, a ne imidž.

»Ten Years in Dust« izašao je 2022., nakon dugog nastajanja. Kako je bilo stati iza pjesama koje su nastajale u različitim razdobljima vaših života?

– »Ten Years in Dust« nastajao je gotovo deset godina, a razlog nije neka posebna umjetnička filozofija – jednostavno smo ponekad malo spori i lijenkasti (smijeh).

Naravno, bilo je tu i dužih pauza, promjena članova i različitih životnih okolnosti koje su utjecale na rad benda. Neke pjesme nastajale su u jednom razdoblju, neke u drugom, pa album na neki način predstavlja presjek različitih faza Diamond Dusta.

Kada danas slušamo te pjesme, možemo se prisjetiti gdje smo tada bili i što smo prolazili. Drago nam je da smo ih napokon uspjeli zaokružiti i objaviti jer bi u suprotnom možda još deset godina skupljale prašinu (smijeh).

Što danas želite izbaciti iz sebe kroz pjesmu? Jesu li se s godinama promijenile stvari koje vas ljute i pokreću ili samo način na koji o njima pišete?

– Mislim da se s godinama mijenja perspektiva, ali ne nužno i potreba da nešto kažeš. I dalje nas pokreću nepravda, licemjerje, manipulacija, ljudska glupost i sve ono što svakodnevno gledamo oko sebe.

Možda danas neke stvari promatramo s više iskustva i manje impulzivnosti, ali ljutnja i dalje postoji. Glazba nam daje prostor da sve to izbacimo bez previše filtriranja.

Metal je za nas uvijek bio više od zabave – to je način izražavanja i ventil za sve ono što se ponekad teško može izgovoriti običnim riječima.

Stvaranje uvjeta za budućnost

Rijeka se voli pozivati na svoju rock prošlost. Koliko ta priča pomaže bendovima danas? Kakvi su uvjeti za svirku?

– Rijeka definitivno ima bogatu povijest rocka i alternativne glazbe i lijepo je biti dio grada koji je iznjedrio toliko kvalitetnih bendova.

Međutim, od te prošlosti se ne može živjeti. Mislim da je danas možda skuplje i zahtjevnije organizirati koncert, ali ne bih rekao da je sve nužno teže nego prije.

Svako vrijeme nosi svoje prednosti i probleme. Internet je, s jedne strane, napravio puno dobrih stvari za glazbenike. Danas svoju glazbu možeš plasirati praktički bilo gdje u svijetu, bez velikih izdavačkih kuća i posrednika.

Glazbe je posvuda, dostupna je u svakom trenutku, ali imam dojam da se izgubio dio onog iščekivanja, otkrivanja i posebnog osjećaja koji je nekada pratio kupnju albuma ili odlazak na koncert.

Mislim da je internet ljudima donekle oduzeo potrebu za odlaskom na koncerte. Danas možeš u nekoliko sekundi pronaći bilo koji bend, poslušati album, pogledati snimku koncerta i imati osjećaj kao da si dio toga.

Ali to ipak nije isto. Koncert nije samo slušanje glazbe, nego energija, kontakt s bendom i publikom, znoj, glasnoća i atmosfera koju ne može prenijeti nijedan ekran.

S jedne strane nikada nije bilo lakše doći do glazbe, a s druge se pitam jesmo li zbog te dostupnosti počeli manje cijeniti iskustvo žive svirke.

Što se tiče riječke scene, uvijek ima ljudi koji se trude održavati je živom, ali bilo bi dobro da postoji još više prostora i prilika za mlade bendove.

Grad se s pravom ponosi svojom glazbenom poviješću, ali jednako je važno stvarati uvjete za njezinu budućnost.

Na manjim scenama često su isti ljudi u bendovima, publici i organizaciji koncerata. Kad pogledate riječki metal, imate li osjećaj da se taj krug otvara novim ljudima? Što bi nekoga tko danas ima sedamnaest godina moglo privući unutra?

– Mislim da je najveći problem današnje scene to što se često vrtimo u relativno malom krugu ljudi. Ipak, uvijek se pojavljuju novi klinci koji slušaju metal, sviraju instrumente i žele osnovati bendove.

Njima bih poručio da ne čekaju idealne uvjete i da se ne opterećuju time hoće li ih netko prihvatiti. Uzmite instrument, okupite ekipu, napravite bend i svirajte.

Danas je možda lakše doći do glazbe i informacija nego ikada prije, ali ništa ne može zamijeniti osjećaj kada staneš na pozornicu i odsviraš vlastitu pjesmu pred publikom. To je nešto što se ne može skinuti s interneta.

Važno je što dolazi dalje

Za obljetnicu treba ponovno preslušati i odabrati pjesme iz svih faza benda. Ima li pjesama koje publika želi čuti, a vi ih više ne osjećate kao svoje? Kako se dogovorite što dugujete publici, a što sebi?

– Naravno da se naš odnos prema nekim pjesmama s vremenom promijeni, ali svaka od njih dio je naše povijesti. Dogodi se da publika neku pjesmu doživljava puno snažnije nego mi sami, jednostavno zato što je s nama proživjela određeno razdoblje.

I to poštujemo. S druge strane, kao autori želimo imati slobodu predstavljati ono što danas jesmo, a ne stalno se vraćati u prošlost.

Ne želimo da koncerti postanu samo prisjećanje na ono što smo nekada napravili. Volimo odsvirati stare stvari, ali jednako nam je važno da publika prihvati i ono što tek dolazi.

Publika zaslužuje čuti ono zbog čega je došla, ali i mi sebi dugujemo slobodu da idemo dalje i razvijamo se. Mislim da je ravnoteža između toga najvažnija.

Kad prođe obljetnički koncert, što biste voljeli da vam ostane kao poticaj za dalje? Postoji li nešto što biste još htjeli napraviti s bendom?

– Voljeli bismo da nam ostane ista ona iskra zbog koje smo prije dvadeset godina počeli svirati. Brojka od dvadeset godina lijepo zvuči, ali nama je važnije ono što dolazi dalje.

Još uvijek imamo želju snimati nove pjesme, svirati što više i upoznati publiku izvan naših uobičajenih krugova. Sigurno postoje stvari koje još nismo ostvarili, ali ne gledamo na to kao na neuspjeh.

Možda je upravo to najbolja stvar kod benda – uvijek postoji još jedan rif, još jedna pjesma i još jedan koncert koji čeka na nas. Ako nas zdravlje, život i okolnosti posluže, Diamond Dust još nije rekao svoje.

Gosti Eruption i Runover

Program počinje u 21 sat, a uz slavljenike nastupaju i slovenski power/thrash metal bend Eruption i talijanski groove metal bend Runover.

Ulaznice po pretprodajnoj cijeni od 15 eura dostupne su u Dallas Music Shopu i putem sustava Core Event. Na dan koncerta cijena ulaznice iznosit će 20 eura.