Kad je o novom albumu legendarnog Neila Younga riječ, onda se tekst mora započeti brojkama. Naime, »Second Song« je pedeseti (!) studijski album ovog velikog kanadskog kantautora, a nije nemoguće da bude i – posljednji!

Ne kažemo to stoga jer je Young ušao u deveto desetljeće života, već ponajprije zato što ovaj album ima izraženo retrospektivni ton upotpunjen vrlo uočljivom slutnjom smrti, odlaska, kraja…

Magloviti rub vremena

I dok takav pristup nije ništa čudno za, primjerice, Willieja Nelsona koji već petnaestak godina i gotovo isto toliko albuma piše najčešće duhovite oproštajne pjesme, kod Younga je to bila rijetkost pa je, primjerice, prošle godine objavljeni odlični »Talkin to the Trees« bio sav uronjen u društvenu kritiku i usmjeren protiv Trumpa i Muska te okrenut, što je za Younga tipično, borbi za zaštitu prirode.

Istina, nije ni na novom albumu Young u potpunosti odustao od tog društveno-kritičkog pristupa, ali ipak su itekako u prvom planu osobni problemi, prolaznost, starost…

Uočljivo je to već iz prve pjesme novog albuma. »The Foggy Edge of Time« ili magloviti rub vremena slutnja je smrti iznesena kroz prisjećanje na dodatašnji život, na ljepote (troje djece), ali i probleme (alkohol, ovisnost) te odsvirana i otpjevana njegovim visokim prepoznatljivim glasom kojem pozadinu stvaraju akustična gitara i gudači.

Slična joj je, ali s naglaskom na akustiku i divne davne dane sedamdestih i albume »Harvest«, »After the Gold Rush« i »Comes a Time«, sedam minuta duga »Day After Day« koja se tvrdnjom kako samo ljubav može umanjiti tugu i tragiku prolaznosti, uklapa u Youngovu životnu filozofiju.

Potvrđuje to potom pomalo vodviljski teatralna »Earth Girl« posvećena posljednjoj velikoj ljubavi njegova života, glumici Daryl Hannah s kojom je u braku od 2018. godine i još je uvijek »svjetlo njegova života, rijeka koja teče kroz njegovo srce«.

Pjesma iz 60-ih za kraj

Slijedi naslovna »Second Song« koja će svojim akustičnim pristupom oduševiti sve koji vole Younga u takvom obliku izražavanja, mada će i njima vjerojatno punih 11 minuta i 15 sekundi trajanja ove pjesme biti previše, tim više što se lagani ritam ove pjesme koja direktno govori o prolaznosti, samoći i potrebi za ljubavlju ne mijenja tijekom svih tih jedanaest minuta.

Zato je itekako dobro što nakon nje slušamo »Casting Me Away from You« napisanu i prvi put odsviranu još davne 1964. godine. Jednostavni ljubavni country Young izvodi u društvu s Connie Smith osiguravajući albumu bar malo svjetlijih trenutaka.

Nakon jednostavnog country dodira slijedi možda najbolji trenutak albuma, moćna (ali preduga – 9.14) »Soon I Might Be Going« u kojoj se izmjenjuju slutnja kraja života (»Uskoro ću možda otići«, naslov je pjesme) s nezadovoljstvom svijetom u kojem se živi pri čemu se iznova obrušava na Trumpa koji uništava Bijelu kuću, a sve to slušatelju je preneseno ne samo kroz okvire akustike, već i nizom čvrstih distorzinih gitara koje nude i onu drugu, rokerski agresivnu stranu Neila Younga.

Za sam kraj Young ostavlja još jednu pjesmu napisanu šezdesetih. To je nježna, prozračna i ljubavi puna »I’ll Love You Forever« posvećena Daryl Hannah.

Na tragu Bowieja i Cohena

Tonom i općim raspoloženjem ovaj album pomalo zaziva posljednje albume Davida Bowieja (»Black Star«) i Leonarda Cohena (»You Want it Darker«).

Naravno, ne bi nikako bilo dobro da »Second Song« bude posljednji Youngov album, što zbog značaja njega kao umjetnika, što zbog činjenice da sigurno može bolje.

No, bez obzira na sve, »Second Song« je, pogotovo za ljubitelje »akustičnog« Neila Younga, sasvim dobar album i novi razlog za uživanje u stvaralaštvu velikog Kanađanina.