Izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju Tonino Picula u razgovoru za naš list analizira stanje u toj zemlji nakon održanih parlamentarnih izbora i utjecaj tih promjena na situaciju u jugoistočnoj Europi.

Što se može očekivati od nove vlasti u Srbiji?

– Izborna noć je donijela eliminaciju samo jedne neizvjesnosti – rezultat izbora. Sve drugo ostaje predmet procjena i očekivanja. Srbija će još neko vrijeme biti u stanju povećane političke nestabilnosti.

Između ostalog jer do kraja godine moraju biti održani i izbori za predsjednika Republike. To znači sučeljavanja kroz još jednu političku kampanju. Što će u ovim okolnostima sigurno dovesti do dodatne političke dinamike.

Ali ostaje neprijeporna činjenica da je Vučić uvjerljivo izgubio vlast. Međutim, on nije nestao s političke scene. Jedna je stvar riješiti se autokrata na vlasti, a posve druga riješiti se okolnosti koje su autokraciju dovele i održavale na vlasti.

Tu je i podatak da Vučićev SNS, po procjenama, ima između 700 i 800 tisuća članova. To je vrlo velika organizacija za zemlju veličine Srbije. Naravno, dobar dio ljudi se učlanio u tu stranku iz oportunizma jer je to zapravo bila državna stranka preko koje su se ostvarivali mnogi interesi i stjecale mnoge beneficije.

Ali ona je i dalje tu. U obzir treba uzeti i da SNS ima značajan broj zastupnika u Narodnoj skupštini. Vučić je već u utorak pokazao da namjerava raditi pritisak na novu vlast.

On ne odustaje od navike da se ponaša u stilu »država to sam ja«. Do ovih izbora postojalo je samo jedno relevantno političko mjesto u Srbiji. Tamo gdje je on obnašao vlast.

Pa se onda naravno i u oporbi postavlja kao da je ostao na vlasti. K tome, potpuno se vratio na svoje izvorne radikalske postavke, prijeteći nekim samoorganiziranjem.

To je političar bez respekta prema demokratskim institucijama. Pod njegovom vlašću Srbija je bila samo fasadna demokracija. S druge strane, preko izjava nekih čelnih ljudi sa Studentske liste tek se najavljuju budući potezi na temelju njihovog programa od 11 točaka.

Formiranje većine u Narodnoj Skupštini, kao i izbor nove Vlade je odgođeno dok se ne održe ponovljeni izbori na pedesetak biračkih mjesta. Treba promatrati na dnevnoj bazi što se u Srbiji događa prije nego što se budu mogli izvući neki relevantni i trajniji zaključci o profilu promjena.

Predstoje teške odluke

Iako se ne radi o istim događajima ipak treba primijetiti da se nakon rušenja Miloševića 2000 jako dobro znalo tko su oni koji će vladati Srbijom. Sada se to ne zna.

– Kažu kako se vrag uvijek krije u detaljima. Razlike su uočljive. Pođimo od elementarne činjenice da na ovim izborima 25. listopada nije poražen samo Vučić. Poražena je temeljito i institucionalna oporba.

Došlo je praktički do njenog nestanka. Kada sam ranije analizirao stanje u Srbiji, rekao sam da će se rasplet tamo događati u četverokutu različitih faktora. Vlasti, institucionalne oporbe, studenata i međunarodne zajednice.

Sada praktički imamo dvostranačje jer institucionalna oporba više ne postoji dok je međunarodna zajednica bila, uglavnom, pasivna. Tradicionalna oporba se ili bezuvjetno ugradila u pobjedu studentske liste ili je pokušala biti neki treći put koji je, kao i u Mađarskoj, nestao nakon izbora.

I u Srbiji i u Mađarskoj se dogodila plebiscitarna podrška promjenama. Međutim, kada govorimo o novitetu koji razlikuje 5. listopad 2000. od 25. listopada ove godine treba nešto naglasiti. Što je bio zajednički nazivnik u borbi protiv Vučićevog agresivnog, koruptivnog režima vlasti?

Baš to da je studentska lista okupila vrlo različite društvene skupine. Ne stranke, kao što je to bio slučaj prije 26 godina. Studentska je lista rezultat političkog eksperimenta i društvenog aktivizma.

Ona je transstranački amalgam širokog nezadovoljstva autoritarnom vlasti. Od krajnje desnice do ljevice. Za očekivati je kako će se s Vučićevim porazom, ne i njegovim nestankom, s praksom vlasti pobjednika na izborima, vjerojatno početi pojavljivati razlike između, zasada još okupljenih, različitih skupina.

Ima prostora za oprez kada se nagađa o načinu funkcioniranja buduće vlasti. Studentski se pokret pokazao kao vrlo djelotvorna oporba. Vučić nije izdržao ni dvije godine od pada nadstrešnice, zahvaljujući jednom inovativnom, ali jako uspješnom djelovanju posve nove političke formacije koja je uspjela postići svoj cilj.

S druge strane, studentski plenumi su se pokazali kao djelotvorni mehanizam za rušenje autoritarne vlasti koja je dominirala državnim institucijama. Međutim, bit će zanimljivo pratiti kako će se tajnovito odlučivanje u plenumima prenijeti na javno odlučivanje u institucijama vlasti.

Na kraju, trenutno u Srbiji postoje tek dvije relevantne političke formacije. Meni se čini da će pritisak okolnosti rastakati i jednu i drugu. Vučić ne može računati da će ostati na čelu stranke od 800.000 ljudi.

Ali nije realno ni očekivati da se u neko skorije vrijeme neće pojaviti ideološke, interesne ili neke druge pukotine i između 140 zastupnika Studentske liste u Narodnoj skupštini.

Pogotovo kada se suoče s neizbježnim donošenjem vrlo konkretnih i teških odluka. Očekivanja građana su ogromna i nova vlast morat će brzo ponuditi odgovore na probleme koje im je u nasljeđe Vučić ostavio svojom dugogodišnjom vladavinom.

Kako komentirate teorije da su ljudi iz Demokratske stranke ugradili svoje ljude u Studentsku listu?

– Pokazat će se je li riječ o špekulaciji. Demokratska stranka je već dugo vremena i prije ovih izbora bila vrlo daleko od svog povijesnog zenita. Nije ni sudjelovala u radu Narodne skupštine s objašnjenjem da je parlament kompromitirano političko tijelo koje ne odražava stvarno stanje u društvu.

Od početka studentskih prosvjeda su rekli kako ne žele sudjelovati u izbornoj utakmici nego da svoje resurse stavljaju na raspolaganje Studentskoj listi. Mislim da nije moguće očekivati resetiranje stranačke scene u Srbiji koja je bila djelatna do 25. listopada.

Hoće li neke grupe ili pojedinci pritom bolje proći, hoće li doći na neke pozicije vlasti? Možda i hoće, ali to se neće moći smatrati obnovom dosadašnje političke scene u Srbiji.

Eliminiranje kritike

Kako procjenjujete medijsku situaciju u Srbiji nakon izbora?

– Prva reakcija građana Srbije nakon pobjede Studentske liste bio je upad u prostorije notornog Informera. Ta ljutita reakcija nije posve neočekivana jer je Vučić vlast temeljio na potpunoj medijskoj dominaciji.

On je tabloidizirao medijsku scenu u Srbiji. Gotovo su svi mediji plasirali jednaku selekciju vijesti pod sličnim ili istim naslovima. Tu je polugu vlasti u Srbiji Vučić doveo do perfekcije.

Čulo se da na Zapadu tabloidi služe za zabavu, a u Srbiji za eliminaciju političkih protivnika i kritičara. I nije čudo da se bijes građana najprije usmjerio prema tim tzv. medijima.

Tu su, naravno, i javni servisi. Ima ih dva. Jedan je Radio televizija Srbije (RTS), a drugi je Radio televizija Vojvodine. Oni su se već počeli ispričavati građanima zbog manipulacija i dezinformiranja.

Mislim da će nova vlast imati nešto lakši posao u normalizaciji javnih servisa. Pretpostavljam kako neće ostati netaknuti ni ovi, uvjetno rečeno, privatni mediji koji su funkcionirali na temelju velike materijalne podrške države, odnosno od vlasti usmjeravanog privatnog kapitala.

Koliko se Vučić bojao gubitka monopola baš u medijskom prostoru svjedoči i ova poslovno politička operacija kojom je prije izbora htio eliminirati preostale neovisne medije kao što su Nova S i N1.

Naravno, to se uvijek može pokušati opravdati da je riječ o operaciji na otvorenom tržištu. Međutim, malo tko u to vjeruje. Tim prije što je gospodin iz Portugala, odnosno njegov otac, bio jedan od suradnika Viktora Orbana.

Vučić je naprosto procijenio da mora eliminirati bilo kakav glas kritike kako bi zadržao vlast. Vidjet ćemo kako će se nova vlast tu postaviti, odnosno urediti medijsku scenu u korist protoka odgovornog, istinitog i profesionalnog informiranja javnosti. Pritom ne bi trebala ugrožavati neke ustavne reference kao što je privatno vlasništvo ili pravo na slobodu govora.

Što ovi događaji znače za jugoistočnu Europu, a posebno za Hrvatsku?

– Izbori u Srbiji su demonstrirali snagu i vrijednost demokracije kada je to bilo najpotrebnije. I Srbiji i demokraciji. Potvrdili su da bez obzira koliko god autoritarna vlast bila sveprisutna i dugotrajna može biti smijenjena demokratskim putem onog trenutka kada prijeđe granice pritiska koje društvo ne može tolerirati.

Što se tiče Hrvatske, ništa ne bi trebalo očekivati previše i prebrzo. Ovog trenutka ne znamo koliko će se i u kojoj mjeri nova vlast razlikovati od nekih ideoloških i političkih pretpostavki koje su bile karakteristične za razne politike na vlasti u Srbiji. I prije Vučića.

Nemojmo zaboraviti da je predsjednik Srbije bio i Boris Tadić iz Demokratske stranke. I da je bilo nacionalističkih izleta i s njegove strane.

I još ih ima.

– On, recimo, tvrdi da mi u Hrvatskoj ne bi trebali baš izjednačavati četnike s ustašama. Jer su četnici nešto drugo, valjda »freedom fighters«. On je također mišljenja kako je dubrovačka književnost tek odvjetak srpske književnosti.

Govorimo o jednoj tradiciji srpske politike koja se pojavljuje neovisno o stranačkoj pripadnosti. Hrvatska mora biti otvorena za novu vlast, ali jednako tako ne smijemo očekivati da će se dogoditi nekakav kopernikanski obrat u srpskoj interpretaciji onoga što se događalo, na primjer, u devedesetima.

Nisam sada siguran do koje mjere su oni spremni revidirati reviziju povijesti koja je djelatna u Srbiji već duže vremena. Ali što se Hrvatske tiče, svakako je dobro došla vijest o odlasku Vučića u opoziciju.

Olakšanje za Crnu Goru

Što se može očekivati u politici Srbije prema BiH?

– Tu je situacija nešto kompleksnija. Baš zato što je BiH daleko najkompleksnija država na zapadnom Balkanu. Što se tiče Milorada Dodika on je već preživio veći broj promjena na čelu Srbije.

I sa svakom od garnitura je nakon nekog vremena našao zajednički jezik. Dobivao je podršku zato što svaka službena srpska politika nalazi razloge da podrži srpski entitet u BiH bez obzira na destruktivnu ulogu vodećih lokalnih srpskih političara.

Ostaje za vidjeti hoće li i nova vlast u Beogradu zadržati prema Miloradu Dodiku benevolentan odnos. Ne sumnjam u prilagodljivost Milorada Dodika jer on egzistira u jednom političkom prostoru koji u svojim postavkama ima kulturu sukoba, a ne kulturu suradnje. Njegova politička dugovječnost nije slučajna.

Crna Gora je već jako dugo meta brutalnih napada iz Beograda. Hoće li se to promijeniti?

– Mislim da Crna Gora ostavlja iza sebe ono najgore razdoblje kada je riječ o opstrukcijama iz Beograda koje praktički traju otkad je Vučić na vlasti. On je bio u otvorenom sukobu s Milom Đukanovićem dok je ovaj bio na vlasti.

Zatim je neko vrijeme imao nešto kooperativniju ekipu koja je zamijenila Đukanovića da bi u posljednje vrijeme došlo ponovo do razbuktavanja sukoba na relaciji Beograd – Podgorica.

Znamo kako je bijesno reagirao na obilježavanje obnove crnogorske državnosti referendumom o samostalnosti iz 2006. Vučić je taj događaj opisao kao otimanje Crne Gore od Srbije.

Nemojmo zaboraviti da je pokušao demonstrirati silu šaljući avion pun svojih lojalista u lipnju u Tivat gdje se održavao samit EU – Zapadni Balkan. Dugo je pokušavao napraviti neku vrstu uparivanja s Crnom Gorom.

Imali smo u prošlosti slučaj uparenog puta prema članstvu u EU Sjeverne Makedonije i Albanije. Ali Albanija je krenula naprijed dok nažalost Sjeverna Makedonija i dalje stagnira.

Uparivanje Srbije i Crne Gore nije bio pokušaj ubrzavanja srpskog puta prema članstvu u EU jer je dobro znao da to ne može proći, ali je nastojao usporiti crnogorski put radeći pritiske na Podgoricu.

Uz to je razradio i narativ kako je EU neiskrena kada je u pitanju proširenje; govorio je da se ni jedna zemlja sa zapadnog Balkana neće uključiti u EU do konca desetljeća.

Dakle, svaki napredak Crne Gore prema zaključenju pregovora s EU-om mu je bila pljuska. Jer na kraju krajeva netko bi se iz Srbije mogao upitati, ako može Crna Gora zašto ne bi mogla i Srbija.

I uvijek je imao neke lokalne izvođače radova za opstrukcije. U nedjelju je npr. uz njega u stožeru naprednjaka bio notorni Milan Knežević. Jedan od tih prosrpskih političara u Crnoj Gori koji je persona non grata u Hrvatskoj.

On je jedno od lica opstrukcije crnogorskog puta prema EU-u. Izjavio je da dogovor s Hrvatskom oko osam otvorenih pitanja predstavlja kapitulaciju na što bi trebalo dignuti ustanak.

Vjerujem da je riječ samo o glasnoj manjini koja nema nikakav stvarni utjecaj na zbivanja u Crnoj Gori. Pogotovo što je tu Andrija Mandić kao predsjednik Narodne skupštine koji jest četnički vojvoda, ali je u posljednje vrijeme očito počeo pokazivati neke znakove političke emancipacije u odnosu na Vučića.

Jer on se želi, osjećajući slabost dojučerašnjeg sponzora, pretvoriti u novog patrijarha velikosrpstva u Crnoj Gori, a možda i šire. Međutim, dovoljno je iskusan da shvati kako je ulazak Crne Gore u EU i njemu na korist kao i ciljevima za koji se zauzima.

Kosovski problem

Što će biti s Kosovom?

– Hod povijesti se ne može zaustaviti. Kosovo je međunarodno priznata država i ima europsku perspektivu bez obzira što ga još uvijek nije priznalo pet članica EU-a.

A kada je riječ o tom osjećaju povijesne nepravde on je u Srbiji često vrlo selektivan. Za mnoge su ratovi u bivšoj Jugoslaviji započeli tek s Olujom 1995. godine.

Kao i što je i NATO reagirao protiv Miloševića 1999. iz čista mira. Pri tome se zaboravlja da je u devedesetima Milošević nakon poraza koje je doživio u Hrvatskoj i BiH, opet nastavio s politikom agresije, ovoga puta prema Kosovu.

I da je pokušaj političkog dogovora oko Kosova pružen tom istom Miloševiću u Rambouilletu. Tada je još uvijek postojao određeni prostor za politički dogovor između Prištine i Beograda.

Njega je Milošević naprosto odbacio. I to je bio razlog za intervenciju s obzirom na to da su milijuni ljudi morali napuštati svoje domove. Odnos prema Kosovu ostaje jedan od ozbiljnih problema kada je riječ o odnosu Srbije i EU-a.

EU je pokrovitelj briselskog procesa koji bi trebao dovesti ne samo do normalizacije odnosa između Srbije i Kosova nego i do međusobnog priznanja. S druge strane i Kosovo povremeno radi poteze koje EU ne prihvaća.

Ali postoje jasne obveze obiju strana ako žele napredovati na europskom putu. Ogroman broj stanovnika Kosova želi se priključiti EU-u.

Priština će morati raditi na formiranju Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova kao što će, naravno, Srbija ako želi napredovati na europskom putu morati prihvatiti cijeli niz odredbi u već potpisanim dokumentima. To sigurno neće biti jednostavno bilo kojoj Vladi u Beogradu ili Prištini.