Inspiriran stvarnim događajem brutalnog kažnjavanja pacijenata u centru za liječenje ovisnosti povezanim sa Srpskom pravoslavnom crkvom, potresan dugometražni igrani prvijenac Gorana Stankovića, »Oče naš«, nakon svjetske premijere na prestižnom Toronto Film Festivalu i hrvatske premijere na Pulskom filmskom festivalu, svoju je riječku premijeru uz gostovanje redatelja filma imao i u riječkom Art-kinu.

U razgovoru nakon projekcije filma redatelj se osvrnuo na činjenicu da je film inspiriran stvarnim događajima, višegodišnji proces istraživanja te pitanja nasilja, ovisnosti, zloupotrebe moći, vjere i modaliteta muškosti, a govorio je i o odluci da priču ne oblikuje crno-bijelo, kroz odnos žrtve i počinitelja, nego da prikaže različite nijanse šokantnog slučaja te da istraži kako jedna osoba uspijeva zloupotrijebiti svoj položaj i moć.

Ovaj dugometražni prvijenac, kazao je sam redatelj Goran Stanković, bavi se ljudima koje su društvo, nerijetko i njihove obitelji, odbacili, odnosno bavi se ljudima koji u zajednici traže pripadanje, smisao i mogućnost novog početka.

– Imao sam priliku upoznati osobu koja je prošla liječenje u stvarnom rehabilitacijskom centru koji je nadahnuo film. Činilo mi se da tragedija koja se ondje dogodila pruža uvid u društvo čiji smo dio – društvo u kojem duhovni vođe mogu iskoristiti slabost osjetljivih i marginaliziranih skupina kako bi opravdali vlastito postojanje i svrhu, istaknuo je redatelj filma.

Siva zona

Glede same teme, redatelja je prema takvome filmu ponajprije povuklo pitanje nasilja, ali i činjenica da je stvarni slučaj na kojem se priča temelji svojedobno duboko podijelio javnost oko toga mogu li se brutalne metode uopće opravdavati liječenjem ovisnosti.

Foto Marko Gracin

– Mene je tu najviše zaintrigiralo nasilje, zato što je to očigledno tema koja me kroz vrijeme zanima. Kad sam krenuo istraživati, pronašao sam mnogo zanimljivijih stvari jer se ispostavilo da imamo određene predrasude prema ljudima koji imaju problem s ovisnošću, ali i prema čovjeku koji vodi cijeli taj centar zbog svega što se ondje događalo. Ideja je bila vidjeti kako od toga napraviti sivu zonu, pokazati cijeli spektar boja, a ne jednostavno imati žrtvu i počinitelja zločina. To je najjednostavniji način da predstavimo bilo što u životu, a mene je zanimalo koje su sve nijanse između, kazao je Stanković.

Samo istraživanje, naglašava, trajalo je godinama, a važan trenutak dogodio se kada je redatelj počeo razgovarati s ljudima koji su boravili u centru i shvatio koliko je njihov odnos prema njegovu voditelju bio ambivalentan.

– To su bili mladi ljudi koji imaju ambivalentan odnos prema tome. Oni kažu: jest, on je to radio, tukao je i mučki prebijao ljude i naređivao, ali kada je govorio o stvarima koje su važne za nas, stvarno nam je uspio pomoći da neke stvari shvatimo. U jednom trenutku ga osuđuju, a u drugom govore koliko im je to značilo. Tu postoji jedan kompleksan mehanizam. Nastavljajući istraživanje došao sam i do sudskih dokumenata, a najmučnije je bilo pročitati svjedočenja o tome kako je do slučaja kojim se film bavi zapravo došlo. Shvatio sam da to ne mogu ni pokazati u filmu koliko je grozno. Nije me zanimala ogoljena rekonstrukcija, nego kako do toga dođe, što je potrebno da se ovako nešto dogodi i kako jedna osoba uspije zloupotrijebiti svoju poziciju i moć, tumači redatelj.

IMDB

Priča jednog centra za liječenje ovisnosti za njega je tako postupno prerasla u metaforu onih društvenih (i autoritarnih) mehanizama.

– Imate situaciju kada jedan čovjek dobije neku vrstu pozicije, kada se nitko ne bavi njime i nitko ne dovodi u pitanje to što radi. Onda taj čovjek prestane postavljati pitanja sebi i prestane sumnjati u sebe. Kada imate osobu koja ima takvu poziciju moći i koja prestane sumnjati u sebe, događaju se najstrašnije stvari. Tako je to u jednom trenutku postalo metafora nečega mnogo većeg od samo jedne komune u kojoj se liječe ljudi koji imaju problem s ovisnošću. Počelo je nalikovati društvu iz kojega dolazim, a ta se metafora može proširiti i na mnogo toga oko nas, na uspostavljanje autoritarnog sustava prikazano na jednom malom primjeru, zaključuje Stanković.

Disciplina i nasilje

S obzirom na temu, film, dakako, ne nudi (jednostavne) odgovore, već nameće pitanja o granici između discipline i nasilja, duhovnog vodstva i autoritarne kontrole, kao i zajednice i zatvorenog sustava koji potiskuje individualnu slobodu.

Nastao u međunarodnoj koprodukciji Srbije, Hrvatske, Italije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, film »Oče naš« inspiriran je stvarnim događajem koji je prije više od desetljeća potresao javnost – snimkom brutalnog kažnjavanja pacijenata u centru za liječenje ovisnosti povezanom sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Nadahnut tim događajem koji je izazvao buru u javnosti, film prati tridesetdvogodišnjeg Dejana (Vučić Perović) koji, nakon godina borbe s ovisnošću dolazi u izoliranu manastirsku komunu koju vodi strogi, ali karizmatični otac Branko (Boris Isaković). U komuni koja ovisnost liječi uz rad, disciplinu, poslušnost i vjeru, uz pomoć svog staratelja Mionice (Goran Marković), Dejan započinje svoj bolan proces oporavka. U trenutku kad u javnost dospije uznemirujuća snimka nasilja nad jednim od štićenika, zatvoreni sustav komune počinje se urušavati, a sam Dejan mora se suočiti s pitanjem treba li zaštititi zajednicu koja mu je dala novu životnu svrhu ili pak priznati istinu koju više ne može ignorirati.

Redateljev film »Oče naš«, međunarodna koprodukcija šest europskih zemalja, prvi je Stankovićev dugometražni igrani film, a na Pulskom filmskom festivalu ovjenčan je Zlatnom arenom za glavnu mušku ulogu u manjinskoj koprodukciji.

O redatelju

Kao koautor i redatelj hvaljene dramske serije »Jutro će promijeniti sve«, Goran Stanković je ostvario zapaženu televizijsku karijeru. Uz to je režirao i povijesnu dramu »Nečista krv« te, novije, sukreirao i režirao seriju »Sablja«, koja je nagrađena na festivalu Canneseries i međunarodno distribuirana od Beta Filma. Njegov prvi dugometražni dokumentarni film »In the Dark«, koji je svjetsku premijeru imao 2014. na festivalu IDFA u Amsterdamu, priča je o srpskim rudarima.