Je li ovo kraj svijeta, sintagma je, odnosno kratko pitanje dječaka upućeno majci u filmu »Kraj Hrastove ulice« (»The End of Oak Street«), nakon što se posve običan dan u mirnome američkom predgrađu u jednome trenutku pretvara u borbu za goli život u kojem vladaju dinosauri, a unekoliko je to (i) sintagma koja upućuje i na žanrovsku odrednicu toga filma koji, između ostalog, i u određenoj mjeri i jest film katastrofe.

Film redatelja i scenarista Davida Roberta Mitchella (»It Follows«), čije su žanrovske konture multiplicirane, donosi nesvakidašnju priču o četveročlanoj obitelji koja se preko noći suočava s nezamislivim. Naizgled idiličan život obitelji Platt u osamdesetim godinama (točnije 1982.) prekida misteriozni kozmički događaj koji preobličuje stvarnost te njihov kvart izmješta u nepoznat mezozoički svijet opasani nastanjen različitim prapovijesnim bićima, a krajnja linija razgraničenja njihova kvarta od prašume s dinosaurima postaje golema litica. Dok pokušavaju shvatiti što im se dogodilo te pokušavaju pronaći put kući, Denise i Greg Platt s dvoje djece moraju naučiti kako preživjeti u svijetu u kojem iza svakog ugla vreba nova opasnost. U poznatom im okruženju sada nastanjenom dinosaurima, njihov opstanak ovisit će o međusobnom povjerenju i snalažljivosti.

Žanrovsko multipliciranje

Vremenska radnja filma nije doznačena brojčano, već uvodna scena kvartovske zabave i druženja kostimografski diktira o kojoj će dekadi biti riječ, a definitivnu potvrdu toga pronalazimo i u izvanprizornom zvuku velike uspješnice osamdesetih (objavljene 1980.) »Hit Me With Your Best Shot« (1980.) Pat Benatar, koja s obzirom na scenu zabave fingira prizornost. Upravo ta scena zabave te ženino (Anne Hathaway) povlačenje supruga sa strane (Ewan McGregor) s ciljem razrješavanja bračnih odnosa koji bivaju zahlađeni pokazatelj je da uz sve žanrovske smjerokaze, s obzirom na temu obiteljskih odnosa, film može operirati i kao obiteljski.

S obzirom na primarnu temu izmještanja lokaliteta, mjesta, transcendiranja stvarnosti (rubešijanski, šifra: Muhić), film je u prvom redu znanstvenofantastični, kvartovsko putovanje nigdjezemskom usred prapovijesne džungle i obiteljska avantura sugeriraju žanrovski okvir pustolovnog filma, prapovijesna bića koja doslovno iskaču na svakom koraku u donedavnom mirnom američkom predgrađu i ubijaju stanovnike, katkad i neočekivano brutalno, žanrovsko je koketiranje s hororom, dok je početno i kroz cjelinu protočno razlaganje obiteljskih odnosa pak jasna naznaka ljudske drame. Naravno, s obzirom na većinski adrenalinom nabijenu cjelinu, možemo govoriti i u manjem dijelu o žanrovskim obrascima akcijskog filma, potom također možemo govoriti o filmu katastrofe, kao i filmu o čudovištima (tzv. monster movie), a pitanje je samo koliko je ovaj žanrovski koktel dobro promiješan i koliko dobro funkcionira. Dakle, sve navedene žanrovske sastavnice/oznake/upute poprilično dobro funkcioniraju, što će značiti da je inicijalna i glavna ideja filma o transcendiranju stvarnosti i izmijenjenome lokusu vrlo dobra ideja koja bi načelno mogla rezonirati sa svekolikom publikom, no u cjelini film ipak (i) ne biva posve uvjerljiv.

Ono što je dobro izvedeno jest priča o obitelji i njihovim odnosima, ponajviše odnos majka-otac/žena-muž koja služi ne bi li u maniri pravog obiteljskog filma uputila na vrijednosti obitelji kao koherentne zajednice koja biva suočena s dvama izazovima – jačinom ljubavi/povjerenjem, kao i situacijom novonastale borbe za preživljavanje – da bi se na kraju ta zajednica na temelju prepreke/izazova/teškoće i obnovila. Ruku pod ruku s tim tematskim rukavcem ide i onaj koji se tiče čovjekova najboljeg prijatelja – psa – koji se (ovdje ponešto predvidivo) iznova pokazuje kao pomoć u onom ključnom trenutku; kao biće koje će se s ciljem spašavanja svoga vlasnika izložiti nevolji.

IMDB

Doza neuvjerljivosti

Iako ti tematski rukavci koji ustoličuju žanrovske mehanizme cjelinom jesu dobro provedeni, problem je određena doza neuvjerljivosti koja je tehničke prirode; naime, različite vrste dinosaura, od kojih neke još nismo imali prilike vidjeti na filmskome platnu (zmijoliku titanobou), računalno su generirani, što katkad kvari doživljaj, kao i što doživljaj kvare poneke neuvjerljive i pomalo banalne scene borbe ljudi s prapovijesnim bićima. Primjerice, scena obračuna oca s dinosaurom u drugoj polovini filma izaziva šok, koji pak zbog banalnosti situacije prelazi u čuđenje, a također je pomalo naivna i scena borbe majke s velikim zmijolikim dinosaurom, titanoboom. I opet, samo na temelju tih dviju scena posve je jasno kako je uzrok manjka te realističnosti računalno generiranje. Usporedbe radi, takve vrste problema glede manjka realističnosti dinosaura nije bilo niti u Spielbergovom kultnom »Jurskom parku« iz 1993. (koji je nedvojbeno najbolji SF film o dinosaurima), a u toj mjeri nije niti bilo u prošlogodišnjem posljednjem naslovu u toj franšizi, filmu »Jurski park: Preporod« (2025.) koji, iako mnogi nisu bili blagonakloni prema njemu, ipak ostavlja dojam uvjerljivosti te adrenalinski uspijeva uvući gledatelja u sugerirani dodir prapovijesti i suvremenosti.

S obzirom na to da autorski dvojac čine redatelj Mitchell, koji potpisuje zapažen i umješan žanrovski uradak »To dolazi« iz 2014. godine, a producent J. J. Abrams poznat je po spielbergovskom sustavu filmskog navodnjavanja (primjerice u filmovima »Cloverfiled«, 2008. i »Super 8«, 2011.), ovakav osrednji i u segmentima manjkav finalni produkt zaista nije bio očekivan, posebice zbog posve potentne teme, žanrovskog prepleta i intencijalno potencirane anemoije koja koliko-toliko daje željeni dašak. Štoviše, baš zbog tog osjećaja nostalgije na koji je, potaknut recentnim filmskim i televizijskim uracima (npr. TV-serija »Stranger Things«) situiranim u romantizirane osamdesete, film inkliniran, možemo mu dati mali plus i usporediti ga ponešto i s raznim kultnim SF filmovima – primjerice »Goonies«, »Gremlini« – koji su obilježili cijelu tu dekadu iz koje (i) crpi inspiraciju. Utjecaji su, dakako, razvidni, no u jednom trenutku onaj fokusiran gledatelj ne može se odmaknuti od dojma kako se radi o pastišu koji na kraju preuzima onaj obiteljski sentiment.

Kad već govorimo o obiteljskoj zajednici, valja kazati kako su u svojim roditeljskim ulogama Anne Hathaway i Ewan McGregor dobri, kao i Christian Convery u ulozi sina te Maisy Stella u ulozi kćeri. Dok su s jedne strane roditelji profilirani dostatno (lik radišnog oca koji je izgubio posao pa razvozi pizzu i lik majke, domaćice koja je neostvarena spisateljica), likovi djece tim lukom razvijenosti nisu nadsvođeni, pa njihov potencijal ne biva u potpunosti iskorišten. Na to se nadovezuje i pitanje scenarija koji, iako je logičnoga slijeda, u većinskoj je mjeri solidan uz poneke labave, klišejski imputirane trenutke.

IMDB

Taktiziranje s autentičnošću

S obzirom na pustolovinu i akciju u svijetu okruženom dinosaurima, kamera je očekivano dobra, uz pripadajuće brze kadrove, a ističu se dobro izvedeni kadrovi u kojima kamera promatra vanjsku akciju kroz interijer kuće, dobri su kadrovi u kojima vidimo ustrašenu obitelj kroz staklo automobila, katkad oni iz ptičje perspektive koji daju ulični zahvat, a možda je najljepši kadar onaj koji daje pogled na liticu, kraj ceste, kraj ulice i bujnu prašumu; gotovo kao da je izvezen iz neke dobre filmske pustolovne priče (baš taj određen kadar u kojem vidimo autobus i džunglu ponešto podsjeća na film »Lov na zeleni dijamant« Roberta Zemeckisa, iz 1984.). Uz izvanprizornu glazbenu podlogu koja svojim izvornim zvukom poznatih pjesama (»Hit Me With Your Best Shot«, »Turning Japanese«) taktizira s vremenskom autentičnošću radnje, tu je i ona neodređena glazba određenom filmskom trenutku pripadna, koja nerijetko sugerira akciju, pojačava osjećaj trenutka u kojem vladaju adrenalin i borba te onih trenutaka ponovne obiteljske konekcije, a također bi joj se mogao pripisati trag uzoritosti koju pronalazi u mnogim starijim filmskim uracima, nekima koji su (do danas) stekli status klasika.

Najprije ili najposlije, podloga ovog žanrovski ulančanog uratka je zajednička, obiteljska transformacija, kao i ona osobna, a tematski krug simbolično je zatvoren svojevrsnim metafikcijskim obratom; naime, s početka filma neostvarena spisateljica na samome kraju svoju netom proživljenu pustolovinu – proživljen strah, borbu, katastrofu te ponovno obiteljsko povezivanje – pretače u roman naziva upravo »The End of Oak Street«. Istost naziva samog filma i romana koji autorica u filmu piše znak je domišljate autoreferencijalne etikete koja upućuje na dvostruki kraj – onaj neočekivanog preživljavanja i starog života koji je upravo ta avantura dokinula. Svaki kraj donosi i neki nov početak, zar ne?

Film »Kraj Hrastove ulice« kompaktna je heterogena žanrovska smjesa na primarno znanstvenofantastičnom, pustolovnom i obiteljskom kolosijeku kojime prosječnoga gledatelja odvodi na put odmaka od svakodnevice, na put zabave, uz neminovna podsjećanja na vrijednosti kao što su obitelj, zajedništvo te povjerenje. Neistražen život nije dostojan življenja, rekao bi Sokrat, a svojom životnom avanturom potvrdili bi to zasigurno i junaci Hrastove ulice…