Kada je Riječanin Dino Stipčić 2018. godine preselio na Island zbog košarkaške karijere, vjerojatno nije mogao niti zamisliti da će osam godina kasnije u finalu jednog velikog natjecanja sjediti na klupi kao izbornik, slušati hrvatsku himnu prije utakmice, ali na drugoj strani terena. Bivši košarkaš Kastva, Kvarnera i Škrljeva s islandskom U-16 reprezentacijom stigao je do finala EuroBasketa B divizije u Sjevernoj Makedoniji, čime je momčad automatski izborila plasman u viši rang natjecanja. Ali, zlatnu je medalju oko vrata ipak stavila hrvatska ekipa. Poklopilo se da je Stipčićeva momčad dva puta na smotri igrala protiv Hrvatske i upravo u tim utakmicama upisala svoja jedina dva poraza.

VELIKI USPJEH

Dramatično je finale odlučeno tricom u posljednjim sekundama.

– Bilo mi je jako čudno. Znali smo da će Hrvatska biti u finalu i sanjali smo da i drugi put igramo s njima. Kada je himna svirala sam se znojio, a dečki su gledali pjevam li, ha, ha. Neupitno je bilo da je kvaliteta na njihovoj strani, ali znaš da se u jednoj utakmici svašta može dogoditi. Ovo je veliki uspjeh i nemamo za čime žaliti – kaže Dino Stipčić, 37-godišnji košarkaški trener i donedavni igrač, koji zadnjih godina s obitelji gradi život na dalekom sjeveru Europe.

Foto FIBA

Zapravo je samo par dana prije EuroBasketa odlučio kako je s igranjem završio, a prije odlaska u Sjevernu Makedoniju je osjećao kako bi s islandskim kadetima mogao dogurati daleko. Nije ovo malen uspjeh za tamošnju košarku. Islanđani u U-16 uzrastu nisu nastupali u A diviziji od 2006. godine, a nedavno su se vratili u najviši rang i s U-20 vrstom, pa se ovo ljeto može opisati i kao najuspješnije u povijesti mlađih uzrasta islandske košarke.

– Ovo je rijetkost i veliki uspjeh. Obično se dogodi da svako ljeto jedna reprezentacija ili ostane ili uđe u A diviziju. Island inače ima malo više uspjeha sa ženskom košarkom, a država je izolirana i mnogi nemaju pristup informacijama o nama. Znao sam da možemo doći do finala. Na skandinavskom prvenstvu smo namjerno rotirali više manje sve i malo nam je bilo krivo što nas je Estonija dobila u samoj završnici pa smo uzeli na kraju brončanu medalju. Ali, kruna ljeta i glavni cilj je bio EuroBasket. Kod igrača kemije ne nedostaje, kao niti timske igre. Nikada nemamo problem da netko igra samo za sebe. Dobro smo se pripremili u tih mjesec dana i znao sam da šuterski nitko osim Hrvatske nije na našoj razini. Šutiramo jako puno trica i igramo brze napade, što je kopija finskog stila jer smo tako i učeni.

SIROMAŠAN SAVEZ

Stipčić je bio i u stožeru mlađih seniora, koji su pobijeđivali Crnu Goru, Sloveniju te Tursku. Iz godine u godinu se može pronaći par talentiranih igrača, a zanimljivo je da si mnogi sami plaćaju odlazak na Europsko prvenstvo.

Foto Marko Gracin

– Savez je dosta siromašan pa država pokriva oko 50 posto troškova U-20 reprezentacije, dok se kadetima ne daje ništa, osim što im klubovi pomažu s 200, 300 eura po igraču. Zato svi ti dečki preko ljeta treniraju popodne, a rade ujutro i tim novcem si financiraju Europsko prvenstvo. Mladima je na Islandu lagano naći ljetne poslove, tamo je normalno da svi rade, a to je ujedno pokazatelj koliko je njima stalo do košarke i koliko žele trenirati da troše svoj novac na to. Također, škola im počinje ranije nego u Hrvatskoj pa su odmah nakon Europskog prvenstva sjeli za klupe.

Nakon EuroBasketa i vrlo kratkog odmora, Dino se vratio na Island, gdje mu sada slijedi novo poglavlje u karijeri. S igranjem je završio nakon što je od 2018. nastupao za prvoligaše Reykjavik, Hottur te Alftanes te drugoligaša Breidablik, u kojemu je objesio tenisice o klin. Ondje je ujedno vodio kadetsku ekipu, a sada će u Stjarnanu voditi razvojnu momčad te biti pomoćni trener u prvoj ekipi.

– Imao sam još godinu dana ugovora s Breidablikom, ali sam rekao da je dosta. Zapravo su i u Stjarnanu htjeli da završim igračku karijeru kod njih i usput treniram razvojnu momčad, ali sam rekao da ne bih više igrao. Počeo sam s trenerskom karijerom još prije šest godina jer na Islandu dosta nedostaje košarkaških trenera. Tada sam krenuo s jednom grupom djece koju sam trenirao dvije godine i napravio dobre rezultate. To se pročulo pa su me i u narednom klubu pitali ako bih imao vikendom mini kamp. Prije otprilike dvije godine sam morao operirati koljeno, a kako je supruga bila trudna s drugim djetetom, osjetio sam da nisam više isti i da bih se mogao oprostiti od igranja. Igrao sam s Breidablikom finale za ulazak u prvu ligu i izgubili smo s tri poena razlike u petom susretu, a ja sam pomalo i nesvjesno uzeo dres sa sobom za oproštaj i rekao dečkima da nikada ne znaš kada ti je zadnja utakmica.

U Reykjavik je te 2018. godine došao iz Škrljeva. Ukupno je sedam prvoligaških sezona igrao za Kvarner i Škrljevo prije odlaska, u karijeri je nosio i dres Kastva, dok je dvije godine proveo na junior koledžu u Texasu.

– Uvijek sam ciljao i nadao se kao i svaki igrač da će doći prilika za inozemstvo. Odabrao sam neki drugi put, došao sam doma nakon SAD-a i završio studij Elektroničke i informatičke tehnologije u pomorstvu. Iste te sezone, kada sam obranio završni rad, sam imao jedini triple-double u Hrvatskoj, igrao sam dobru sezonu u Škrljevu sa Štembom, Perkovićem, Konjevićem, Barnjakom… Došla je ponuda iz Slovačke, Islanda i Švicarske. Htio sam jedino u Švicarsku, ali to se nije realizirao, dok su ljudi s Islanda uporno htjeli da dođem. U tom trenutku sam malo podcjenjivao islandsku košarku, ali agent me uvjerio.

RUŠENJE PREDODŽBI

I nije Dino jedini koji je imao nešto lošije predodžbe o islandskoj košarci. Ali, u zadnjih desetak godina se liga itekako diže, inozemnih igrača je sve više, a seniorska reprezentacija je svoja jedina tri nastupa na EuroBasketu upisala upravo u tom razdoblju, od 2015. godine do danas.

Privatni album

– Isti dan smo ugovore potpisali Mario Matasović iz Slavonskog Broda i ja te smo bili jedni od prvih Hrvata ondje u tom razdoblju. U zadnjih osam godina je svaki klub u ligi imao barem jednog bivšeg NBA igrača. Financije nisu problem, ali ljudi podcjenjuju jer država ima tek 350 tisuća stanovnika pa se pitaju kako je to moguće. Ali eto, istina je. Nema toliko domaćih igrača koji bi nosili kvalitetu. Oni vole taj stil gdje igraju s manje igrača u rotaciji, gdje mladi na njihovu žalost dobivaju manje prilike, ali dolaze ozbiljni igrači koji primaju ozbiljne novce. Danas ondje ima svake sezone tri do pet Balkanaca, a nas dvojica, trojica smo konstantni.

Zašto je liga danas privlačna Hrvatima? Odnos je drugačiji. Nema tipičnog balkanskog odnosa trener-igrač, imaš manje treninga i ipak si došao ondje kao gotov proizvod. Novac uvijek dolazi na vrijeme, dobivaš plaću 28. u mjesecu. Što se treninga tiče, često je samo jedan trening dnevno i zajedno s teretanom traje dva sata i 15 minuta. Onda još imaš neke stvari koje si obvezan napraviti po ugovoru. Danas i Španjolci treniraju jednom dnevno te svi idu k tome da su večeri slobodne. To je nešto što ljude privlači, ali naravno da je taj financijski dio ipak 20 do 30 posto bolji nego što bi ti bilo koji klub u Hrvatskoj ponudio.

Od bivših NBA i euroligaških imena se nedavno na Islandu istaknuo Jeremy Pargo, koji je zabio 48 poena u finalu za prvaka Grindavik. Dolazak kvalitetnih stranih igrača nije ojačao samo ligu, već posredno i seniorsku reprezentaciju.

– Upis djece u košarku je skočio za otprilike 30 posto zadnjih 10 godina. Pune su dvorane, klinci su toliko uživljeni i žele da im se potpišeš na tenisice i slično. Svi te cijene i žele biti dio toga. Islandski igrači su takvi da ako igraju s boljima, postat će i oni bolji. Pargo je toliko normalna osoba, a to je nešto o čemu također razmišljaju. Možeš biti Michael Jordan, ali ako si luđak i ne mogu te kontrolirati, neće te potpisati jer žele dobar primjer djeci. Imaju takvu kulturu u svim sportovima. Kako ne možeš biti vani skoro cijelu godinu, djeca treniraju dva sporta do svoje 13, 14 godine. Sve ti je pod istim krovom, bazen i dvorana su spojeni u jedan kompleks sa školom. U Hrvatskoj je problem što ne možeš doći u dvoranu i besplatno trenirati. Tamo dođeš, javiš se na recepciju i ako nema nikoga, uđeš i besplatno treniraš. Zadnjih godina je košarka prestigla i rukomet po popularnosti. Iako je jednako ludilo i uzbuđenje kada igraju obje reprezentacije. U rukometu se uvijek nadaju medalji, a košarka je ipak nešto novo za njih.

DUGE ZIME

Dino s obitelji živi u mjestu Gardabaer, udaljenom svega osam kilometara od Reykjavika. Vjerojatno jedina loša strana života na Islandu su teške i duge zime zbog kojih su ljudi ondje konstantno u zatvorenom prostoru veći dio godine. Također, smatraju se najskupljom državom u Europi, ali su zato plaće također mnogo veće nego u drugim europskim državama. Uz sve to, Island je i na vrhu popisa najsigurnijih zemalja, odnosno s najnižom stopom kriminala.

– Island definitivno nije za svakoga. Sunca skoro pa nema kroz prosinac, siječanj i veljaču. Jako padneš energetski i tek onda shvatiš koliko ti je taj vitamin D važan. Neki ljudi su znali biti depresivni kada su došli tamo. Osim dva, tri mjeseca godišnje, ti ne možeš izaći van i nema kafića na otvorenom kao kod nas. Po ljeti su dani zato jako dugi, velike su promjene ljeto-zima. Ja sam se sada navikao, kao i moja supruga. Prve dvije godine sam jako energetski pao. Išao bih spavati oko 23 sata, budio u osam i svejedno imao osjećaj da sam spavao 15 minuta. Toliki je mrak i tvoje tijelo to osjeti. Tada sam po mojem mišljenju igrao sve bolje, imao sam puno slobodnog vremna, ali sam toliko »zaronio«. Bilo je teško. Svaka godina nakon toga je bila lakša. Upoznao sam sebe, malo se nekada više natjeraš, ali rutina je ključ.

A koliko se život na Islandu razlikuje od onoga u Hrvatskoj, možda najbolje govori svakodnevica njegove obitelji.

– Sigurnost? Trogodišnji sin sam ide biciklom ulicama oko našeg stana, a meni ključ od automobila praktički stoji u njemu cijelo vrijeme. Stanovi se ovdje ne zaključavaju i to je normalno.

Stipčići su u Gardabaeru stvorili svoj drugi dom, a Simona, Dinova supruga i bivša hrvatska odbojkaška reprezentativka, je položila i državni ispit te bi uskoro trebala dobiti islandsko državljanstvo.

– Težak je jezik, prvih par godina sam ga samo slušala. Voljeli bismo djecu odgajati u Hrvatskoj, ali sustav života je puno lakši na Islandu. Naravno, ne padne ti ni tamo sve na glavu, moraš sve to zaraditi, ali je ostvarivo i imaš veću nadu u bolje sutra. Živimo u maloj sredini gdje nam je sve blizu, imamo dosta prijatelja košarkaša s naših prostora, ali poštujemo i islandsku kulturu. Islanđani su nas prihvatili jer pridonosimo njihovoj zajednici i kulturi, razvoju njihove djece pa nas zato cijene – kaže Simona Stipčić.

Ipak, kada govore o budućnosti, Dino i Simona slažu se u jednom.

– Osjećamo se na Islandu kao doma, ali bismo se jednoga dana voljeli vratiti. I to baš u Rijeku – zaključuje Dino Stipčić.

MALA SPORTSKA OBITELJ

Dino na Islandu živi sa suprugom Simonom i sinovima Simonom i Danteom. Prava su mala sportska obitelj jer je Simona bivša odbojkašica, te kći pokojne Snježane Ušić, legendarne odbojkašice i reprezentativke Jugoslavije, i nekadašnjeg košarkaša Svena Ušića, igrača one jake Cibone koja je dva puta bila prvak Europe. Dinova majka Laura je, pak, bivša košarkašica Rijeke.

– Mama je prestala igrati kada je mene rodila, ali je nastavila s veteranskim turnirima pa me uvijek vodila sa sobom na utakmice. Meni je košarka bila prva ljubav oduvijek. Sa suprugom sam se upoznao preko njezina brata Davida, mojeg bivšeg suigrača u Škrljevu. I ona je igrala odbojku na Islandu, ali više iz nekog gušta jer ovdje odbojka nije na nekoj razini. Djeca imaju dobre sportske gene, ali meni je samo važno da nešto zavole i nađu se u tome. Bit ćemo im podrška štogod odabrali – kaže Dino.

KAMP NA RABU

I ovoga ljeta je na Rabu djelovao »Dino Basketball Camp«, preko kojega je Stipčić kao glavni trener i osnivač kampa u naše krajeve doveo oko 300 Islanđana!

– Imao sam ambiciju napraviti kamp u Kostreni, ali se nije poklopilo. Moj dobar prijatelj i imenjak Dino je porijeklom s Raba te mi je rekao da dođem ondje. Riječ je o maloj zajednici, brzo smo se spojili s tamošnjim ljudima, a dobio sam veliku pomoć Žarka Matušana iz KK Rab. U kamp dolaze i Islanđani pa je tako ovoga ljeta bilo oko 140 djece s Islanda, a zajedno s njihovim roditeljima je ta brojka došla do 300. Bila su i djeca iz Ukrajine, Slovenije, Poljske, kao i naravno iz raznih dijelova Hrvatske.